Autor Tema: Povezanost i razdvojenost: šta bi trebali znati  (Posjeta: 2315 vremena)

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline x

  • Global Moderator
  • *****
  • Postova: 312
    • Profil
Povezanost i razdvojenost: šta bi trebali znati
« u: Veljača 15, 2019, 09:35:51 prijepodne »
Povezanost i razdvojenost: šta bi trebali znati

Kada bi ozbiljnije shvatili emotivne potrebe beba i djece, ljudi bi imali puno manje problema. Ova tvrdnja naročito se odnosi na potrebe za povezanošću i poznavanje učinka koji odvojenost od roditelja ima na bebe i malu djecu.

Možete li zamisliti sljedeće, sretno ste udati, a vaš partner nestaje na sedmicu ili dvije i ponovno se pojavljuje bez objašnjenja, očekujući da nastavite sa životom kao da se ništa nije dogodilo? I šta kad bi se još pojavio, držeći u donoseći sa sobom drugu osobu? Mala djeca su u sličnoj situaciji kad im se mama vraćala kući sa bebom u naručju. Sasvim mala djeca su nezrele da bi razumjela budućnost i značenje rečenice “mama će se uskoro vratiti”.

Preživljavanje sisara, zavisila je ood prirode ponašanja ženki koje su ostajale uz svoju mladunčad, osiguravajući im hranu i zaštitu. Neke životinje, na primjer jangjad, u stanju su da od rođenja prate majku, dok životinje na višem nivou razvoja, kao što su to čimpanze, a naročito ljudska bića, rađaju se suviše nezreli da bi na opisani način mogli pratiti majku. Umjesto toga, potpuno je prirodno da tu mladunčad majka nosi – majke ih prvo nose na svojim rukama, a kasnije i na leđima.

Da bi osigurala brigu o mladuncima, priroda je razvila proces povezivanja – stvaranja čvrste veze između majke i njenog mladunčeta (djeteta) , čineći da je voljna ostati uz nemoćno biće i odgovarati na pozive, plač i ostale signale. Uspješno povezivanje potpomognuto je blizinom majke i novorođenčeta odmah nakon poroda i u prvim danima života i, naravno, dojenjem (ili adekvatnim načinom hranjenja na bočicu, kod ljudi). Ukoliko se majka i novorođenče odvoje u tim trenucima, povezivanje se neće pojaviti spontano i jednako lako kao kod nerazdvojenih majki i novorođenčadi. Kod mnogih životinjskih vrsta, a ponekad i kod ljudi, razdvajanje može dovesti do odbacivanja novorođenčeta od majke. Priroda je namijenila da majke i djeca instinktivno trebaju jedno drugo, trebaju fizički kontakt u najvećem dijelu vremena, naročito u prvim godinama života, prije nego što majka ponovo uspostavi rutinu koju je imala prije poroda. Dojenje je dio plana prirode koji potiče stvaranje povezanosti i razvijanje prisnog, toplog i ugodnog odnosa između majke i djeteta. Kod ljudi, ovo su rani počeci formiranja odnosa između majke i djeteta koji će, u razvijenijoj formi trajati cijeli životni vijek. Moguće je da će u budućnosti upravo to dijete brinuti o svojim roditeljima.

Bebine želje podudaraju se s njenim potrebama, a ona će ih majci signalizirati jedinim načinom komunikacije koji zna – plakanjem. Bebe trebaju majke koje su osjetljive i odgovaraju na njihove potrebe. Kroz odgovaranje na te potrebe, prirodno se događa usklađivanje majke i djeteta, u kojem interakcije između majke i djeteta postaju koordinirane kao ples, što stvara temelje za kasniji razvoj vještine govora i komunikacije.

Sada znamo da su pogrešne ideje kako će odgovaranje na djetetove pozive, ispunjavanje svih djetetovih potreba, razmaziti to dijete. Sasvim suprotno, majka koja odgovara na djetetove pozive, stvara dobar temelj za djetetovu buduću dobrobit. Kako dijete odrasta, razvija snažnu povezanost s majkom i ocem, ali i s ostalima iz okoline, koji mu osiguravaju sigurnu bazu iz koje uči o svijetu koje ga okružuje.

U prirodnoj okolini, bebe odvojene od svojih majki mogu biti u ogromnoj opasnosti, samo one bebe koje se instinktivno “drže” uz majku imaju šanse za preživljavanje i produženje vrste. Identičan je instinkt razvijen i u većini ljudskih beba. Ovaj je instinkt temelj razvoja straha od odvajanja, uobičajenog kod beba koje nisu u blizini majke ili neke druge odrasle osobe koja se najčešće brine za bebu. Bebe se mogu vezati i uz neku drugu odraslu osobu iz obitelji ili skrbnika, koji može zamijeniti majku na određeno vrijeme. Ali, ako se majka ubrzo ne vrati, neka djeca postaju poprilično razdražljiva, plačljiva i svoje ponašanje usmjeravaju poovno privlačenje majke u svoju blizinu. Ako je odvojenost višednevna, stanje plakanja i protestvovanja može biti zamijenjeno tihim nezadovoljstvom i očajem. U prve dvije-tri godine života, dijete ne shvata koncept protoka vremena i kako ne razumiju objašnjenja, izgleda većina djece majčin povratak dočekuje nesretna u stanju žalovanja.

Vrlo je teško proživljavati takvu bol, ljutnju i depresiju i na kraju djeca mogu otići u stanje nepovezanosti. Najčešće se čini kako se dijete naviklo i može se čak činiti sretnim. Dijete može biti prijateljski raspoloženo prema svima osim prema majci, koja se povremeno pojavljuje u njegovoj blizini. U ovakvom stanju nepovezanosti, dijete se često okreće od majke, čak se ponekad pravi da je ne prepoznaje. Kao da ne dozvoljava da ga ponovo povrijedi svojim odlaskom, ostavljajući ga ponovo u tuzi i očaju. Ovakve su reakcije češće kada dijete provodi dio vremena van kuće, u nepoznatom okruženju. Reakcije su blaže ili izostaju, ako o djetetu, umjesto majke, brine odgovarajuća zamjena, najbolje bliski član porodice.

Ukoliko je odvajanje neizbježno, vrlo je poželjno da majka i dijete provode što više vremena zajedno, čak i onda kad se čini da je to uznemirujuće za dijete. Puno je zdravije da frustracija, plač i uznemirenost izbiju na površinu nego da ih dijete suzdržava i akumulira u sebi. Ovo je posebno važno kad majka odlazi u rodilište, ili kad je beba ili malo dijete hospitalizirano, u tom slučaju je još važnije da majka ili neki drugi bliski član porodice provode vrijeme u bolnici s djetetom, sudjelujući u bolničkoj njezi djeteta, ukoliko medicinske i obiteljske okolnosti to dozvoljavaju.

Ukoliko ovakve situacije razdvojenosti u ranom djetinjstvu nisu dobro provedene, osjetljiva djeca mogu biti emotivno uznemirena još dugo nakon događaja. Vjeruje se kako su djeca starosti od šest mjeseci do četiri godine posebno ranjiva. Prilikom susreta s majkom, a nakon odvajanja, pomoći će majčino razumijevanje dječjih osjećaja. Vrlo je važno da majka razumije i prihvati osjećaje povrijeđenosti, ljutnje i tuge koji mogu izbiti na površinu, dok dijete traži načine ponovnog uspostavljanja povjerljivog, surađujućeg odnosa punog ljubavi sa svojim roditeljima. To je prirodni proces ozdravljenja koji treba voditi s nježnim poštovanjem i prihvaćanjem, nikako kažnjavanjem.

Izvor: www.mama.ba