----------
U ovom trenutku, možda, radi se o dobrim namjerama. Velika zemlja, puna prirodnih resursa čeka razvoj i mora se unaprijediti s vrlo malo kredita. U takvim okolnostima, težak rad je nužan, i izgledno je da će donijeti velike nagrade. Ali što će se dogoditi kad se dosegne točka na kojoj bi svakome moglo biti ugodno bez prekovremenog rada?
Na Zapadu se ovim problemom bavimo na različite načine. Ne pokušavamo postići ekonomsku pravednost, tako da veliki dio ukupne proizvodnje odlazi maloj manjini populacije, od kojih mnogi uopće ne rade. Zahvaljujući potpunom nedostatku bilo kakvog centralnog nadzora nad proizvodnjom, proizvodimo veliki broj neželjenih stvari. Održavamo veliki postotak radno sposobnog stanovništva besposlenim, zato što njihov nerad nadoknađujemo prekovremenim radom drugih. Kad se sve te metode pokažu neadekvatnim, imamo rat što uzrokuje da veliki broj ljudi proizvodi eksplozive, a da veliki broj drugih ljudi te eksplozive aktivira, kao da smo djeca koja su upravo otkrila vatromet. Kombiniranjem svih tih načina uspijevamo, premda s teškoćom, održati zamisao da velika količina teškog manualnog rada mora biti sudbina prosječnog čovjeka.
U Rusiji, zahvaljujući većoj ekonomskoj pravednosti i centralnoj kontroli nad proizvodnjom, problem će trebati drukčije rješavati. Razumno rješenje bilo bi da se, čim se nužnosti i temeljni komfor mogu osigurati za sve, radno vrijeme smanjuje postepeno, dopuštajući glasu naroda da odluči, na svakom stupnju, želi li više slobodnog vremena ili više dobara. Ali, nakon što su podučavali vrhovnu vrlinu teškog rada, teško je vidjeti kako bi vlasti mogle ciljati na raj u kojem će biti mnogo dokolice i malo rada. Čini se izglednijim da će stalno nalaziti svježe sheme zbog kojih se sadašnje slobodno vrijeme mora žrtvovati zbog buduće produktivnosti. Nedavno sam pročitao ingeniozan plan koji su predložili ruski inženjeri za ugrijavanje Bijelog mora i sjeverne sibirske obale izgradnjom brane preko Karskog mora. Projekt vrijedan divljenja, ali koji će izgledno odgoditi proleterski komfor generacijama, dok se plemenitost rintanja pokazuje u ledenim poljima i snježnim olujama Arktika. Ovakva stvar, ako se i dogodi, bit će rezultat smatranja vrline teškog rada kao cilja po sebi, radije nego sredstva postizanja stanja stvari u kojem više nije potreban.
Činjenica je da pomicanje tvari unaokolo, premda je u određenoj količini nužno za naša bivanja, nedvosmisleno nije jedno od značenja ljudskog života. Kad bi bilo, trebali bismo smatrati svakog građevinskog radnika superiornim Shakespearu. U ovoj smo stvar bili zavedeni zbog dva razloga. Jedan je potreba da se siromašni održe zadovoljnim, što je dovelo do toga da bogati, tisućama godina, propovijedaju dostojanstvo rada, dok se za sebe brinu da u tom pogledu budu nedostojanstveni. Drugi je novostečeno zadovoljstvo strojem, zbog kojeg uživamo u zadivljujuće pametnim promjenama koje možemo proizvesti na površini Zemlje. Nijedan od ovih motiva na ostavlja veliki utisak na stvarne radnike. Ako ga pitate što je najbolje u njegovom životu, vjerojatno neće reći: "Uživam u manualnom radu jer se osjećam kao da ispunjavam najplemenitiji ljudski zadatak, i zato što volim misliti o tome koliko čovjek može izmijeniti svoj planet. Istina je da moje tijelo traži periode odmora, koje moram uklopiti što bolje mogu, ali nikad nisam tako sretan kao kad dođe jutro i kad se mogu vratiti rintanju iz kojeg izvire moje zadovoljstvo." Nikad nisam čuo radnika da kaže takvo nešto. Oni smatraju rad, kako ga i treba smatrati, nužnim sredstvom preživljavanja, a iz svog slobodnog vremena crpe nekakvu radost u kojoj mogu uživati.
Kaže se da, premda je malo dokolice ugodno, ljudi ne bi znali kako da ispune svoje dane kad bi radili samo četiri od dvadesetčetiri sata. U onoj mjeri u kojoj je to za suvremeni svijet točno, to je i osuda naše civilizacije; to ne bi bilo istina u bilo kojem ranijem periodu. Prije je postojao kapacitet za bezbrižni užitak i igru koji je u nekoj mjeri potiskivan kultom efikasnosti. Suvremeni čovjek misli da bi sve trebalo raditi zbog nečeg drugog, a nikad zbog stvari po sebi. Osobe ozbiljnog uma, na primjer, stalno osuđuju naviku odlaska u kino i govore nam da to navodi mlade na kriminal. Ali sav rad koji odlazi u proizvodnju filma je respektabilan, zato jer je rad, i zato jer donosi novčani profit. Zamisao da su poželjne djelatnosti one koje donose profit okrenula je sve naglavce. Mesar koji vas snabdijeva mesom i pekar koji vas snabdijeva kruhom su hvale vrijedni, jer stvaraju novac; ali to što vi uživate u hrani kojom su vas oni snabdjeli beznačajno je, osim ako ne jedete samo da biste stekli snagu za svoj posao. Grubo govoreći, smatra se da je stjecanje novca dobro, a trošenje novca loše. Uvidjevši da se radi o dvjema stranama iste transakcije, ovo postaje apsurdno; netko bi jednako mogao tvrditi da su ključevi dobri, a da su ključanice loše. Kakva god bi se vrijednost mogla naći u proizvodnji dobara, ona se mora u potpunosti nastavljati na prednost koja se stječe njihovom potrošnjom. Pojedinac, u našem društvu, radi za profit; ali društveno značenje njegovog posla leži u potrošnji onoga što proizvodi. Upravo ovaj raskol između pojedinačnog i društvenog značenja proizvodnje otežava ljudima jasno mišljenje u svijetu u kojem je stvaranje profita poticaj za proizvodnju. Previše razmišljamo o proizvodnji, a premalo o potrošnji. Jedan rezultat toga je da pridajemo premalo važnosti uživanju i jednostavnoj sreći te da ne cijenimo proizvodnju prema zadovoljstvu koje daje potrošaču.
Kad predlažem da se radno vrijeme smanji na četiri sata, ne sugeriram time da bi se sve preostalo vrijeme nužno trebalo provoditi u posve beznačajnim aktivnostima. Sugeriram da bi čeverosatno radno vrijeme trebalo osigurati čovjeku nužne potrebe i osnovne životne ugode, a da bi mu ostalo vrijeme trebalo biti na raspolaganju da ga koristi kako on smatra da treba. Suštinski važna komponenta svakog takvog društvenog sustava je da bi se obrazovanje trebalo produžavati s obzirom na ono što je uobičajeno u sadašnjici te da bi trebalo djelomično stremiti i stvaranju sklonosti koje bi omogućile čovjeku da inteligentno ljenčari. Ne mislim prvenstveno na vrstu stvari koje bi se smatrale "profinjenim". Seljački su plesovi izumrli osim u udaljenim ruralnim krajevima, ali poticaji koji su ih kultivirali moraju i dalje postojati u ljudskoj prirodi. Užici urbanog stanovništva postali su uglavnom pasivni: odlazak u kino, gledanje nogometnih utakmica, slušanje radija, i slično. Ovo je posljedica činjenice da je njihova aktivna energija posve iscrpljena poslom; kad bi imali više slobodnog vremena, ponovno bi aktivno uživali.
U prošlosti, postojla je mala klasa onih koji se odmaraju i veća radnička klasa. Klasa onih koji se odmaraju uživala je u prednostima za koje nije bilo temelja u društvenoj pravednosti; ovo ju je nužno učinilo ugnjetavačkom, nesimpatičnom i navelo je da izmišlja teorije kojima bi opravdala svoje privilegije. Ove su činjenice uvelike umanjile njenu izvrsnost, ali usprkos tom nedostatku ona je doprinijela gotovo sve što zovemo civilizacijom. Njegovala je umjetnost i otkrila znanost; pisala je knjige, izmislila filozofiju i profinila društvene odnose. Bez klase onih koji se odmaraju, čovječanstvo ne bi nikad izašlo iz barbarizma.
Metode klase koja se odmara bez obveza su, međutim, bile izvanredno rasipne. Nikoga od članova klase nije se moralo podučavati da bude marljiv, a klasa u cijelosti nije bila posebno inteligentna. Klasa je mogla proizvesti jednog Darwina, ali nasuprot njega moralo je biti desetine tisuća seoske gospode koji nisu nikad pomislili na nešto inteligentnije od lova na lisice i kažnjavanja krivolovaca. Danas bi sveučilišta trebala na sistematičniji način omogućiti ono što je klasa onih koji se odmaraju omogućila slučajno i kao nusproizvod. Ovo je veliko poboljšanje, ali ima nekoliko nedostataka. Sveučilišni život toliko je različit od života u preostatku svijeta da su oni koji žive u akademskom okružju obično nesvjesni preokupacija i problema običnih muškaraca i žena; štoviše, načini na koji se izražavaju obično su takvi da njihovim mišljenjima uskraćuju utjecaj koji bi trebali imati na široku javnost. Još jedan nedostatak je da su studiji na sveučilištima organizirani tako da će se čovjek koji razmišlja o nekom originalnom smjeru istraživanja vjerojatno obeshrabriti. Akademske institucije su prema tome, premda korisne, neprimjereni zaštitnici interesa civilizacije u svijetu gdje je svatko izvan njihovih zidova prezauzet za nekorisna stremljenja.
U svijetu u kojem nitko nije primoran da radi više od četiri sata dnevno, svaka osoba koja ima znanstvenu znatiželju moći će je zadovoljiti, a svaki će slikar moći slikati bez gladovanja, bez obzira na kvalitetu svojih slika. Mladi pisci neće morati privlačiti pozornost senzacionalističkim šundom, s ciljem da steknu ekonomsku neovisnost potrebnu za monumentalna djela, za koja, kad im vrijeme konačno dođe, izgube i ukus i sposobnost. Ljudi koji se u svojoj profesiji počnu zanimati za neki aspekt ekonomije ili vlasti, moći će razviti svoje ideje bez akademske otuđenosti koja rad sveučilišnih ekonomista obično lišava realnosti. Zdravstveni radnici imat će vremena da uče o napretku u medicini, učitelji se neće morati grčevito truditi da podučavaju uobičajenim metodama koje su naučili u mladosti, a koje su se u međuvremenu pokazale netočnim.
Iznad svega, bit će sreće i užitka u životu, umjesto pohabanih živaca, umora i dispepsije. Nužni rad bit će dovoljan da učini slobodno vrijeme užitkom, ali ne pretjeran da uzrokuje iscrpljenost. Kako ljudi neće biti umorni u slobodnom vremenu, neće ni zahtijevati samo pasivnu i banalnu zabavu. Barem će jedan postotak vjerojatno posvetiti vrijeme neutrošeno u profesionalnom radu na stremljenja od značaja za javnost, a kako njihovo preživljavanje neće ovisiti o tim stremljenjima, njihova će originalnost biti nesputana te neće biti potrebe da se prilagođavaju standardima koje su postavili stari mudraci. Ali prednosti razonode pojavit će se i šire od ovih iznimnih slučajeva. Obični muškarci i žene, imajući priliku za sretan život, postat će ljubazniji, manje će osuđivati te će biti manje skloni sumnjičavo gledati druge. Želja za ratovanjem će izumrijeti, djelomično zbog ovog razloga, a djelomično zato što to zahtijeva dugi i teški rad sviju. Dobra narav je, od svih moralnih kvaliteta, ono što svijetu najviše treba, a dobra je narav posljedica lagodnosti i sigurnosti, a ne života u grčevitoj borbi. Moderne metode proizvodnje dale su nam mogućnost za lagodnost i sigurnost za sve; mi smo, umjesto toga, odabrali da jedni previše rade, a da drugi gladuju. Dosad smo nastavljali energično kao što smo to radili i prije strojeva; u tome smo bili nerazumni, ali nema razloga da nastavimo s nerazumnošću zauvijek.