Društvene diskusije > Istorija i istorijske teme

Mladen Vuksanović, Dnevnik s Pala 1992. Početak rata u BiH

(1/4) > >>

Nesklad:
14:44 SMRT DIŠE OKO NAS (1)

Kakav apsurd. Prije dva mjeseca snimam u Dubrovniku kratki dokumentarac o razaranju grada, Oslobađanje đavola, i jedan čovjek mi kaže da nije potrebno njih da snimam jer ću uskoro na svojoj koži, u Bosni i Sarajevu, doživjeti strahote kroz koje oni sada prolaze. Nisam vjerovao, nisam htio da vjerujem...Nisam nacionalni nego profesionalni novinar
Rečenicu iz naslova izgovorio je novinar sarajevske Televizije Mladen Vuksanović, autor knjige Pale 5. 4. - 15. 7. 1992. dragocenog svedočanstva o prvim ratnim mesecima u Bosni i Hercegovini. Ova memoarska knjiga objavljena je u gotovo čitavoj Evropi, nažalost ne i u Srbiji. U Nemačkoj je Vuksanovićev ratni dnevnik koji je objavila izdavačka kuća Folio dobio izvanredne kritike, a predgovor je napisao tadašnji nemački ministar spoljnih poslova Joška Fišer.
Mladen Vuksanović je rođen na Palama, a umro je 1999. u 57. godini, kao izbeglica, na Cresu, gde je radio kao noćni čuvar. Bio je reditelj i scenarista više zapaženih dokumentarnih filmova. Majka mu je bila katolkinja, a otac pravoslavac. Odbio je da radi na televiziji Radovana Karadžića.
Do odlaska iz BiH bio je šikaniran, a za ljude koji su preuzeli televiziju u kojoj je radio rekao je "To su profesionalne ubice! Te laži i perverzije novinara nemaju dna!"
Knjiga koju objavljujemo kao feljton prvi put je objavljena 1996. u Zagrebu (izdavač Durieux). Isti izdavač objavio je Vuksanovćevu knjigu “Taksi za Jahorinu”.
Na Palama, mom rodnom mjestu, u kome sam stalno živio od 1984. godine, proveo sam 110 (sto deset) dana u svojevrsnoj izolaciji, jer sam kao urednik i autor TV Sarajevo odbio da radim za Srpsku televiziju na Palama. “Otežavajuća” okolnost bilo je i hrvatsko-katoličko porijeklo moje pokojne majke (sahranjene na katoličkom groblju, a ne pored oca na pravoslavnom), kao i to što su mi kćerka i sin rođeni u Rijeci, gdje živi porodica moje supruge.
Dnevnik je pisan u stalnom grču i strahu da ga ne pronađu prilikom pretresa kuće i, sakriven u prtljagu dok sam na putu od Pala do mađarske granice prošao osam kontrola, prenesen do Rijeke.

U njemu sam opisao samo ono što sam vidio, čuo i osjetio na svojoj koži. Zbog nemogućnosti slobodnog kretanja, mnogi događaji na Palama ostali su van moga domašaja i opažanja. O tome će, vjerujem, svjedočiti jednog dana drugi ljudi koji su preživjeli torturu na “slobodnoj teritoriji Srpske republike BiH”.

Original dnevnika proširio sam naknadno samo onim rečenicama koje čitaocu olakšavaju razumijevanje mojih zabilješki.

Znam da objavljivanje ovog dnevnika meni donosi smrtnu presudu od njih, ali znam da ne objaviti ga zbog toga znači umrijeti od stida zbog šutnje.



Pri pisanju ovog dnevnika nesebičnu pomoć pružila mi je supruga Jadranka, koja me i u najtežim trenucima hrabrila da izdržim do kraja.

Pale, nedjelja, 5.4.1992.

Ponovo barikade u Sarajevu! Blokiran na Palama kao ptica u kavezu, sjećam se jedne strašne Kafkine rečenice: “Kavez je pošao da traži pticu.”

Šok je strašan. Na glavnoj ulici nema nikoga, pusta je. Supruga u znak protesta i solidarnosti sa Sarajlijama, kao Don Kihot, veže na uzicu našeg psa Žužu i ide sa komšinicom Minom u šetnju, da pokaže “kako je slobodan čovjek”. Ljudi su se povukli u kuće i gledaju Otvoreni program TV i slušaju Radio-Sarajevo koji prenose sve što se događa u gradu.

Kćerka, koja je jučer otišla na neki rock-koncert u gradu, javlja se telefonom od prijateljice i kaže da će se vratiti kući čim sklone barikade. Izlazim na ulicu i u daljini vidim naoružane ljude kako se motaju u blizini policijske stanice. Tješim se da će sjutrašnje jutro donijeti mir, da je sve samo ružan, strašan san. S tom nadom liježem u krevet.

Pale, ponedjeljak, 6.4.1992.

Dan kada je prije 47 godina Sarajevo oslobođeno od fašizma. Danas je to grad koji se ponovo želi osloboditi. Tamo su mi kćerka i sin. Sina sam još ranije, prije mjesec dana poslao u Sarajevo da bi izbjegao mobilizaciju na Palama,

Supruga zove policiju i pita kako će sutra na posao, u grad. Dežurni joj kratko odgovara: “Nikako, tunel na Lapišnici je miniran.” Pitam se da li je to moguće i šta to znači? Kako mogu da nas tek tako “odsijeku” od grada? U glavi osjećam pravi košmar od hiljadu pitanja na koje nemam racionalan odgovor. Gađenje i samo gađenje osjećam prema ovom narodu.

Na TVS gledam kako na barikadi kod mosta Vrbanja gine jedna mlada Dubrovčanka, koja je došla na studij u Sarajevo. Bože, zar je ovo moguće?

Naveče, Pale izgledaju kao grobnica u koju još nisu položili mrtvaca. U Sarajevu, umjesto da slave dan kada je došla sloboda, broje mrtve i ranjene. Supruga ostaje cijelu noć pred TV ekranom.

Nesklad:
Pale, utorak, 7.4.1992.




Pored kreveta, na stoliću imam dvije knjige: Kafka, pro et contra Guntera Andersa, u briljantnom prijevodu Ivana Fohta, koji mi je na fakultetu predavao Estetiku, i Isus Krist – I. Dio od Rudolfa Wienera, izdanje iz 1932. godine. Ne mogu da vjerujem da je Isus rekao “Tko nije sa mnom, protiv mene je”. Nije mi poznata ideologija koja ovo načelo nije utkala u svoj program akcije.

Vjerujem jednoj Kafkinoj rečenici koja otprilike glasi: “Sjedio sam u gostionici, kad banuše dvojica uniformisanih ljudi i rekoše mi da pođem sa njima. Ali ja sam civil i slobodan sam, odgovorih. Baš zato – rekoše i povedoše me.”

Javljam se “uživo” u program Radio-Sarajeva i kažem da sa Pala (udaljenih od Sarajeva 16 km) nitko ne može izaći, da vojnici JNA i srpski teritorijalci kontrolišu sve glavne i sporedne puteve prema gradu.

Sinoć sam bio sa suprugom kod starih prijatelja i kumova. Njihov sin, ljekar, koji radi u Sarajevu, u nedjelju je jedva uspio proći barikade, jedva su ga pustili kući, na Pale. No drugo je jutro vojno vozilo došlo po njega, sada mora da radi u novoformiranoj vojnoj bolnici. Ne možemo da vjerujemo: hotel na Koranu pretvoren u potpuno opremljenu vojnu bolnicu.

Kako sam ja naivan i slijep. Zaokupljen svojim poslom i pisanjem priče Taksi za Jahorinu, na osnovu koje moram do 1.5.92. predati filmskoj kući “Forum” scenario za igrani film, ne vidim ništa oko sebe; vidim, ali tako malo i tako nebitno.

Gledam na TV razbijene i opljačkane sarajevske prodavnice. Na Palama nisu razbijene, ali su potpuno prazne. Sjećam se vremena nakon rata (1950), kada je u jedinoj prodavnici na Palama bilo samo cikorije (surogat kafe), pa smo tako zvali i prodavača, koji bi nas onda ganjao sa štapom. Još prošle godine u ovo vrijeme sam slobodno hodao noću po šumi oko Pala, razmišljajući o Taksisti. Prije mjesec dana sam prestao da hodam šumom, čak i po danu, jer je postalo suviše opasno. Prije četiri dana hodao sam uveče cestom pored groblja, kada je iz mraka banuo neki naoružani tip. Nije mogao da shvati da netko sada noću hoda tek tako. Pitao me za prezime i, kada sam mu rekao, savjetovao me da se “čuvam, jer njih (Muslimana) ima u šumi”.

Pale, srijeda, 8.4.1992.

Paljani bombarduju Sarajevo, Stari grad i moje prijatelje koji tamo žive!

Zvuk telefona u praznoj kući (djeca su u Sarajevu, prijatelji ne mogu doći zbog barikada i pucnjave, a poznanici sa Pala prikovani uz TV gledaju što se dešava “dole”). Zove me V. prijatelj i saradnik sa TVS i pita me:

“Kako mogu sa Trebevića i Lapišnice tako neselektivno da ispaljuju granate?”

Ne mogu da razumijem njegovo pitanje. Treba li možda prvo da dođu u grad i obilježe pojedine kuće, porodice, pojedince? Ali, zašto uopće bombarduju grad? Šta hoće time postići? Pa to je suludo, govorim sam sebi.




Zove me kolegica sa RTV, Vojna Travanj, za koju nisam ni sanjao da je napustila grad i staru majku i smjestila se u hotel “Bistrica” na Jahorini. Njen najnoviji prijatelj, ljekar i političar, nekad je bio vatreni komunista, pa reformista, sada je vatreni Srbin. Kolegica me pita kada ću početi raditi za njihov “Srpski informativno -televizijski centar”. Zbunjen sam i pomalo uplašen. Ne pita “hoću li” već “kad ću”, kao da se to podrazumijeva. Navodi mi imena naših kolega koji su prešli na Pale i počinju da rade. Prvo vrdam da ja nisam nikada bio politički novinar, da sada imam jedan angažman s Visokim komesarijatom za izbjeglice pri UN, i konačno, kada sam malo došao k sebi, prevaljujem preko usta rečenicu koju sam i ranije mnogo puta izgovarao “da ja nisam nacionalni, već profesionalni novinar”. S druge strane linije duga tišina, a onda glas, do maloprije nježan i umilan, postaje piskutav dok kaže da “dobro razmislim šta radim”.

Znam šta to znači i zato me strah. Telefon ponovo zvoni i čujem glas bliskog bića iz daljine, pun straha i zebnje za nas. Možda smo ipak trebali svi otići prije ovog balkanskog pira.

Najlakše je otići, ali kako ostaviti kuću koju sam svojim rukama gradio i baštu oko nje obrađivao? Danas malo kopam i sadim sadnice ribizle. Nadam se da ću probati njihov plod.

Teror televizije, straha i pucnjave. Noć je i kiša pada. Sve je u mraku, pravi kadar iz priče Taksista. Moram nastaviti da ga pišem, ali kako kad sa strepnjom osluškujem hoću li čuti odsječne korake ljudi koji dolaze da me odvedu.

Mislim stalno na sina i kćerku koji su odsječeni u Sarajevu. Granicu što su prije nekoliko dana postavili na Lapišnici više ni ja ni oni ne možemo preći. Kao da nas je neka moćna, nemilosrdna ruka presjekla na pola s nadom, ili bez nje, da ćemo se opet spojiti. Bože, zar je to moguće?

22.00: Sada mi supruga, koja gleda TV, kaže da pregovaraju predstavnici SAO Romanije i Jarčedol-Hreša, i odlučuju o tome da li će “otvoriti granicu”. Zar oni uopće znaju da pregovaraju?Zamišljam neandertalce kako konstruišu kompjutore.

Kakva će biti ova noć? Znam samo da će svanuti jutro. Prijatelj iz Sarajeva, V., kaže mi na telefon kako je meni lakše u ovoj mojoj grobnici nego njemu u gradu dok sluša eksplozije granata. Vara se.

Idem da spavam i sanjam Istru kao ostvareni san.

Nisam znao da je ovdje mrak tako mračan.

Počinjem – znam neopravdano – da mrzim samu riječ nacija. Nije kriva nacija što ispod svojih skuta hrani i odgaja monstrume. Još prije tri godine, na Krku, jedna bliska osoba stalno insistira da kažem šta sam, koje nacije. Gleda me s nevjericom kad kažem da sam samo ljudsko biće i ništa više. Za nju ljudsko biće bez nacionalnog identiteta ne postoji.

Na prozorima okolnih kuća navučene su zavjese.

Kakav apsurd. Prije dva mjeseca snimam u Dubrovniku kratki dokumentarac o razaranju grada, Oslobađanje đavola, i jedan čovjek mi kaže da nije potrebno njih da snimam jer ću uskoro na svojoj koži, u Bosni i Sarajevu, doživjeti strahote kroz koje oni sada prolaze. Nisam vjerovao, nisam htio da vjerujem.

Pale, četvrtak, 9.4.1992.

Noć bez sna. Pokušavam iz Znakova pored puta dešifrirati buduću putanju našeg ludila. Osjećam kako se poput metastaza širi oko mene, buja i raste poput tijesta za kruh što ga svako jutro mijesim svojim rukama.

Gledam suprugu kako, sva srećna, u bašti vadi radič, i mislim na onog «tipa političara» iz Srbije, koji nam je prošle godine zaprijetio da ćemo jesti korijenje.

Telefonom svakodnevno održavam vezu sa snimateljem A.V. i A.S. i dajem im uputstva kako će snimati sarajevsku verziju Oslobađanja đavola.

Dolazi mi sav uplašen susjed Meho i kaže da se po Palama priča kako će noćas «poklati sve Muslimane». Ubjeđujem ga da je to nemoguće. Neka sa ženom noćas spava kod nas. Gledam kako mu ruke podrhtavaju od straha. Razumijem taj strah, jer ga i ja osjećam u svojim kostima, strah da iduće svitanje zore neću ugledati.




Razmišljam o svom poznaniku s Televizije, režiseru Miodragu Tarani, koji sada na Palama osniva Srpski informativni TV centar pod imenom: "Mora se konačno čuti i naša istina"! Radi li to iz ubjeđenja, fanatizma ili zbog novca? Dok je bio na TVS, radio je što je htio, nitko mu nikada ništa nije zabranio, a sada se busa u prsa kako je bio «ugrožen i onemogućen». Još tada sam mu govorio da su samo glupi i lijeni ugroženi, ali to nije dopiralo do njegovog mozga.

Nova srpska vlast ih plaća kao najskuplje droce. Odbio sam da «kao najugledniji dokumentarista TVS» radim za njih, i sada čekam presudu. Pitam se mogu li oni uopće razumjeti moje riječi da nisam nacionalni već profesionalni novinar, a to je dvoje nespojivo.

Iz sjećanja mi dopire Kafkina rečenica iz Zamka: «Gospodine K., vi niste iz Zamka, vi niste iz sela, vi, dakle, niste ništa.»

Gledam čovjeka u praznoj paljanskoj samoposluzi. Uzme konzervu i stavi je u košaru, vrati je ponovo na policu, pa je opet stavi u košaru i opet vrati. Na kraju zgrabi neke stare kekse. Pogled mu unezvjereno luta po praznim policama.

Gledam naveče beogradski TV Dnevnik i ponovo se uvjeravam kako su neki novinari ubice i ratni zločinci, čak gori od onih što sa okolnih brda razaraju Sarajevo i ubijaju civile. Pomračenom i zaslijepljenom mozgu njihove riječi su jedini putokaz.

Gledam na TVS kako jedan lider (Karadžić) odbija svaku mogućnost da se ljudi «njegovog naroda-nacije» mogu zvati građanima, drugi lider (Izetbegović) tvrdi da su svi ljudi «njegovog naroda» građani, a treći (Kljuić) to sa strane posmatra i superiorno izjavljuje kako je «njegov narod» iznad svega i prvenstveno europski narod.

Pitam se: tko sam onda ja?

Rano jutro. Sa TV Sarajevo me zove prijatelj M.J. i kaže da «cijelu noć gruva nad gradom». Ne mogu da vjerujem, neću da vjerujem da se repriza Dubrovnika može desiti u Sarajevu. Dva grada bliska po ljudima i prepoznatljiva u svijetu. Supruga snimatelja T.V. kroz plač kaže da je pogriješila što sa djecom nije pobjegla prije ovog užasa.

Na današnji dan 1945. godine proradilo Radio-Sarajevo. Slaveći ga proteklih godina dijelili smo priznanja za rad, išli u kafane i ljubili se. Sretni dani, hoće li se ikada više vratiti?

(...)

U prodavnici mi kažu da više ne primaju čekove PBS (Privredna Banka Sarajevo). Šta sad to znači? Znat ću uskoro, ali će biti kasno da bilo šta uradim s tim bezvrijednim papirima. Šta za mene i moje bližnje znači «osvajanje Pala». Šta znači podjela BiH na privatne feude pojedinih manijaka? Djeca u jednoj, a supruga i ja u drugoj državi, bez mogućnosti da pređemo tu granicu, liniju smrti, naš Berlinski zid.

11.00: Počinje da pada gusti snijeg. Hoće li «ohladiti usijane glave», kako je govorila moja majka?

Jedan od likova iz Taksiste zove se Čitavo, jer ga je majka kad je bio dječak uvijek pitala hoće li da mu isprži pola ili čitavo jaje. Htio sam maloprije, za ručak, ispržiti dva jajeta, ali sam se u posljednji čas predomislio i ispržio jedno. Smijem se. Kako se daleka prošlost začas vrati kao sadašnjost, neumitna i strašna.

Milujem psa Žužu i pitam se čime ću je hraniti? Starim hljebom pomiješanim s malo masti, kažem sebi i nadam se da Žužu nije skotna.

Supruga je prošetala Palama. Vratila se šokirana brojem automobila bez registarskih tablica. To su oni bezočniji, bez stida voze pokradene automobile, kombije, kamione. U svemu tome malo humora: jedan auto nema tablice, umjesto njih samo piše «ACO» - latinicom!

Također neobično mnogo kamiona natovarenih drvetom. Srpske registracije. Odlaze sa Pala, sigurno u pravcu otadžbine. Užas. Neki čovjek (Murat Šabanović) hoće da minira hidrocentralu u Višegradu. To bi bila totalna kataklizma.

Pale 11.4.1992.




Koji je danas dan? Sedam dana je prošlo kao tren, ružni, strašni tren. Kako se vrijeme zgušnjava, dani se pretvaraju u sate, sati u minute, a minute u sekunde. Izolirani i potpuno odsječeni od Sarajeva, kao ribe plutamo po površini zagađene vode očekujući skori kraj.

Noć bez imalo sna. Do moje kuće vodi šljunkovita staza. Svaki korak po njoj odzvanja poput čekića sudije u sudnici. Zariva mi se u mozak i izaziva «malu nelagodnost». Jesu li to koraci egzekutora koji dolaze po nas? Strah se uvukao u ljude i grize ih kao rak. Osjećam kako smrt diše svuda oko mene.

Jučer je supruga doživjela malu krizu zbog toga što smo potpuno blokirani na Palama, bez nade da vidimo djecu i prijatelje u gradu. Počela je da piše pismo predsjedniku paljanske općine, R. Starčeviću, mladiću koji je prije tri godine pomagao svom ocu pri stavljanju keramičkih pločica u našem kupatilu. Dok sva u grču piše, kažem joj: «Ako ga pošalješ, gotovi smo, doći će i ubit će nas. Ako si na to spremna, onda ga pošalji.»

Supruga se smiruje, ostavlja se pisanja, a ja pismo spremam u našu tajnu arhivu. Prepisujem ga: «Druže Starčeviću! Slušala sam Vas nedavno, kada ste se telefonom javili u večernji Dnevnik TV Sarajevo kako biste demantovali objavljenu vijest da građani Sarajeva doživljavaju neprijatnosti ako idu na Jahorinu. Na kraju ste rekli da su Pale oduvijek bile turističko i gostoljubivo mjesto, pa ste čak pozvali Sarajlije da dođu i uvjere se u to. Ne znam da li me se sjećate. Moj suprug i ja smo vlasnici one kuće na Palama pri čijoj su izgradnji Vaše ruke dale svoj doprinos. Vašeg oca naročito. Vašeg oca, koji je znao tako zanimljivo pričati o životu u Švedskoj. O njihovim velikim prozorima i prostranim kupatilima. Da li se sada prisjećate nas i našeg kupatila?

U to doba sam svojim gradskim prijateljima, na pitanje zašto baš na Palama gradimo kuću, odgovarala da želimo živjeti evropski: raditi u gradu, a ostatak dana provesti u prirodi, u miru nekadašnjeg vazdušnog lječilišta.

Danas je ne znam koji dan kako nemam mira, kako ne mogu u grad na posao, kako ne mogu nikamo. Danas je već ne znam koji dan kako sa Lapišnice ispaljuju granate na Sarajevo. Čujem da to rade Paljani, a i Jahorina je puna neke vojske. Danas je već ne znam koji dan kako gledam TV Dnevnik prepun užasa, a Vas još nisam čula da to demantujete. Pa zar je moguće da ne znate da Paljani ruše grad u kome ste i Vi studirali! Zar je moguće da Vas, inžinjera građevine, baš nimalo ne stegne oko srca kad vidite prizore onih rušenja! Zar je moguće da sve to znate, a da ste se tako jeftino prodali, I sebe i svoje rodno mjesto? Je li moguće da u Sarajevu nemate baš ni jednog prijatelja da se za njega zabrinete?»

Naveče dolazi poznanik, režiser Miodrag Tarana sa srpske RTV koja treba da proradi na Palama. Dugi razgovor s njim ruši i ono malo nade u spokoj. Ne pijem ništa, on pije konjak. Sa svakom čašicom u njemu raste gnjev protiv mene i «Turaka» koje treba istrijebiti. Vadi pištolj iz opasača i prijeti mi što neću da radim za njih. Kažem mu da imam pedeset godina, da sam dosta proživio, dosta se opijao s prijateljima, dosta ljubio lijepe žene i da sada može, ako hoće, da puca. Žao mi je samo što nisam završio roman-scenario Taksi za Jahorinu. Suprugu hvata strah od njegovog izgleda, riječi, pištolja, pa odlazi u svoju sobu na spratu.

Tarana mi sve agresivnije prigovara da nisam pravi pripadnik “njihovog naroda”, da ne činim ništa za njega, da sam izdajica. Objašnjavam mu da sam čist i mirne savjesti. (Može li čovjek danas uopće biti mirne savjesti? Zar nismo svi pomalo složili kockice mozaika ovog mraka što nas proždire?)

Miodrag Tarana ponavlja da je «pravi četnik», da na Jahorini na hiljade «srpskih gardista», ali i arkanovaca, samo čekaju znak na koji će da se sruče na Sarajevo. I da je pred samoposlugom ugledao svoj automobil koji mu je u Sarajevu nestao prije mjesec dana, a da se nije usudio da ga uzme, jer zna da se na Palama okupio raznorazni šljam, koji ne preza ni od čega. Cijelo vrijeme mi sadistički objašnjava kako ubiti čovjeka predstavlja seksualno uzbuđenje.

Mnogo iz našeg razgovora nije za pisanje, jer danas riječi ubijaju brže od metka. Ako mi nađu ovaj dnevnik, neće me ubiti već vrtjeti na ražnju.




Oko pola noći režiser odlazi u neprozirni, ljepljivi paljanski mrak. U petparačkom romanu, koji u WC-u služi umjesto toalet-papira, igrom slučaja, upravo pronalazim pasus koji potpuno istim riječima opisuje seksualno uzbuđenje jednog od likova, nekog kriminalca, ubojice.

«...Sem toga, ubijanje je za Vorena Felkera oduvijek imalo neponovljivu draž. Krv na sopstvenim rukama rađala je kod njega uzbuđenje kakvo drugi ljudi osećaju prilikom intenzivnog orgazma...»

A na drugoj strani otrgnutog pasusa tek sada vidim i ovaj tekst:

«... On misli da je još uvek diktator u nekoj bednoj državi i da ja treba da stojim mirno i drhtim pred njim! Čekaj samo da čuje našu cenu... odmah će promeniti pesmu»...»

Jutros u mesnici pronalazim posljednju kost za supu. Treba i pse nahraniti.

Snimatelju V. kažem da snimi gladne, a on odgovara: «Pa ja sam gladan!»

Jedna stara Muslimanka me sreće na ulici, zagrli i kroz suze kaže: «Bog je uzeo sebi sve što vrijedi.»

Oko podne u telefonskoj slušalici panični glas naše bliske prijateljice B.O. iz Sarajeva i pitanje kako da se izvuče iz grada koji sve više poprima izgled ruševine po kojoj haraju pacovi.

Zabrinuti smo i provjeravamo kod zajedničkih prijatelja o čemu se radi. Smiruju nas, kažu da je O. suviše subjektivna.

Mislim na Istru i Italiju kao naš još nerealiziran san. Hoćemo li preživjeti ovaj užas i ostvariti san. Bez bola i sjete ću napustiti sve ovo: i novu kuću i baštu i knjige koje smo godinama skupljali. Znam zbog čega. Imam dovoljno energije, iako mi je pedeset godina, da počnem ni iz čega. Mogu mi oduzeti kuću, spaliti je, razrušiti, ali ne mogu uništiti u meni sjećanje na dane kad sam je gradio.

(NASTAVIĆE SE)


Nesklad:
ORGIJANJE UŽASA (2)



Ako preživim, s Pala ću definitivno otići, da se više nikada ne vratim u rodno mjesto koje sam toliko volio. Ne zbog straha da će me ubiti, već zbog najdubljeg stida što živim okružen ubicama i pljačkašima. Od pominjanja imena Pale Sarajlijama se ledi krv u venama, a meni se povraća...Nisam nacionalni nego profesionalni novinar
Rečenicu iz naslova izgovorio je novinar sarajevske Televizije Mladen Vuksanović, autor knjige Pale 5. 4. - 15. 7. 1992. dragocenog svedočanstva o prvim ratnim mesecima u Bosni i Hercegovini. Ova memoarska knjiga objavljena je u gotovo čitavoj Evropi, nažalost ne i u Srbiji. U Nemačkoj je Vuksanovićev ratni dnevnik koji je objavila izdavačka kuća Folio dobio izvanredne kritike, a predgovor je napisao tadašnji nemački ministar spoljnih poslova Joška Fišer.
Mladen Vuksanović je rođen na Palama, a umro je 1999. u 57. godini, kao izbeglica, na Cresu, gde je radio kao noćni čuvar. Bio je reditelj i scenarista više zapaženih dokumentarnih filmova. Majka mu je bila katolkinja, a otac pravoslavac. Odbio je da radi na televiziji Radovana Karadžića.
Do odlaska iz BiH bio je šikaniran, a za ljude koji su preuzeli televiziju u kojoj je radio rekao je "To su profesionalne ubice! Te laži i perverzije novinara nemaju dna!"
Knjiga koju objavljujemo kao feljton prvi put je objavljena 1996. u Zagrebu (izdavač Duirex). Isti izdavač objavio je Vuksanovćevu knjigu “Taksi za Jahorinu”.
Na Palama, mom rodnom mjestu, u kome sam stalno živio od 1984. godine, proveo sam 110 (sto deset) dana u svojevrsnoj izolaciji, jer sam kao urednik i autor TV Sarajevo odbio da radim za Srpsku televiziju na Palama. “Otežavajuća” okolnost bilo je i hrvatsko-katoličko porijeklo moje pokojne majke (sahranjene na katoličkom groblju, a ne pored oca na pravoslavnom), kao i to što su mi kćerka i sin rođeni u Rijeci, gdje živi porodica moje supruge.
Dnevnik je pisan u stalnom grču i strahu da ga ne pronađu prilikom pretresa kuće i, sakriven u prtljagu dok sam na putu od Pala do mađarske granice prošao osam kontrola, prenesen do Rijeke.
U njemu sam opisao samo ono što sam vidio, čuo i osjetio na svojoj koži. Zbog nemogućnosti slobodnog kretanja, mnogi događaji na Palama ostali su van moga domašaja i opažanja. O tome će, vjerujem, svjedočiti jednog dana drugi ljudi koji su preživjeli torturu na “slobodnoj teritoriji Srpske republike BiH”.

Original dnevnika proširio sam naknadno samo onim rečenicama koje čitaocu olakšavaju razumijevanje mojih zabilješki.

Znam da objavljivanje ovog dnevnika meni donosi smrtnu presudu od njih, ali znam da ne objaviti ga zbog toga znači umrijeti od stida zbog šutnje.



Pri pisanju ovog dnevnika nesebičnu pomoć pružila mi je supruga Jadranka, koja me i u najtežim trenucima hrabrila da izdržim do kraja.

Pale, 12.4.1992.

«Bečki doručak» - kriška kruha namazana mašću!

Kako je tužna nedelja osvanula. Snijeg po propupalim granama ribizle u bašti. Prva noć bez povremenog buđenja iz sna. Kada je premoren, čovjeku postaje svejedno što će se desiti.

Da li je ovo vrh brijega smrti i sada počinje smirivanje i silazak ili ima još penjanja?

Više nemamo dovoljno svijeća za groblje, pa ću jednu prepoloviti. Na majčinom grobu ispod prošlogodišnje trave nezadrživo se probijaju zelene vlati. Stojim i kažem u sebi: "Bože, hvala ti što mi je majka umrla prije tri godine, ne dočekavši ovaj užas". Jedva je preživjela dva svjetska rata, nikad se ne oslobodivši straha da se to opet neće ponoviti. Umrla je mirna i sretna, bez bola i dugotrajne patnje. Posljednja želja joj je bila da je sahranimo ovdje na katoličkom groblju, pored njenih predaka. Otac je sahranjen na pravoslavnom. Bili su kao jedno biće, sretan spoj dviju vjera, dviju nacija, uzajamnog poštovanja i ljubavi na čijoj vatri sam se grijao.




Sestra me panično zove iz Titograda da vojnim avionom evakuišem djecu iz Sarajeva, «jer će ONI sigurno grad sravniti sa zemljom». Gubim živce i urlam: neka razruše sve, pobiju sve, ako su takvi monstrumi. Televizija pokazuje apokaliptične scene s aerodroma, gdje gomile žena, djece, muškaraca juriša na avione. Francis Ford Coppola je ove scene već snimio u Apokalipsi sada.

Europejac Cutillero s lokalnim liderima podijelio TV na nacionalne kanale. U krajnjem slučaju, možda je to i dobro. Kada se nacionalno isprazne, možda će novinari početi raditi profesionalno.

U prodavnicama nema hrane, ali ima u izobilju skupog toaletnog papira.

Supruga se zavlači u svoju radnu sobu i na tkalačkom stanu nešto tka.

U polumraku slušam CD, Mozartovu 35. simfoniju u D duru. Kako na Palama zvuči Mozart? Mozart je Božje dijete.

Pale, ponedeljak, 13.4.1992.

Krasno proljetno jutro s mrazom što je prekrio baštu. S krajnjim naporom radim jutarnju gimnastiku. Je li to zbog godina ili malih količina hrane?

Strahovita eksplozija prolama se nad Palama. Saznajem da je neka vojnička junačina u Migu probila zvučni zid nad Palama i Sarajevom. Zamišljam njega u skafanderu i majku u nekom sobičku kako upravo doji bebu.

Na cesti ispred kuće prilaze mi razni ljudi i odmah počnu s izlaganjem svoje «apsolutno tačne istine» o onome što se događa oko nas. Kao vodenice neprestano pričaju, skrivajući svoj strah. Kao idiot ih saslušam klimajući glavom i bježim u svoju baštu. S prozora svoje kuće vidim kako svaki čas prođe po neki moj poznanik u uniformi, s kalašnjikovom o ramenu. Ranije, kao civili, bezbojni i beznačajni, sada uzdignute glave žure da se «jave na položaj». Kao da su cijeli život samo čekali ovaj čas. Jedan od njih me već pitao «da li sam se uključio».

Primjećujem da je pekara preko puta, vlasništvo nekih Albanaca, zatvorena prvi put nakon petnaest godina.

Pale, utorak, 14.4.1992.

TV dnevnik postaje najgledaniji horor-film. To jeste njegova moć i magija. Sve zlo proteklog dana na cijelom prostoru Republike koncentriše se i zgušnjava u 60 minuta i pola kvadratnog metra ekrana. To kod ljudi izaziva efekat eksplozije u zatvorenom prostoru. Mislim da će mnogo više, pogotovo starih ljudi, umrijeti od televizije nego što će ih poginuti od metaka.

Čujemo se s djecom telefonom. Imaju sve manje hrane, sve teže izlaze van kuća.

Glad tek dolazi. A na Pale dolazi sve više helikoptera iz pravca Srbije i Crne Gore. Šta li prevoze, pitam se, a susjed kaže «vojsku i oružje». Pale sve više poprimaju izgled vojne baze u kojoj civili nemaju šta da traže.

Sinoć na TV slušam našeg čuvenog režisera Emira Kusturicu kako iz Pariza daje svoju dijagnozu bolesti i recepte za lijek. Već ga je i «obična raja prokužila», a do jučer je bio njihov idol. Kako groteskno zvuče njegove riječi. Kao da je pao s Marsa.

Na Srpskom radiju slušam svoje dojučerašnje kolege kako pozivaju «svoj narod» na konačni obračun s «islamskim fundamentalizmom». Prošle godine pozivali su «svoje komuniste» na konačni obračun sa svim nacionalistima. Sada rade za drugog gazdu, koji bi, da je imalo pametan, znao da je posijao sjeme svoje buduće propasti. Isus je zaista uzalud razapet na križu.

Danas u 14 h u hotelu «Srbija» na Ilidži pregovori kolegija TV Sarajevo i SDS o podjeli TV kanala. Samo da ljudi prestanu ginuti, pa neka podijele i Mjesec i Sunce i zrak, ptice, ribe i sve što je nedjeljivo.

Supruga razgovara telefonom s našim najboljim prijateljem u Sarajevu, J.O., koji joj kaže da bi golim rukama zadavio drugog našeg prijatelja, pjesnika Ivana Kordića. Ne sviđa mu se njegov komentar u TV Dnevniku. Prije samo tri mjeseca su kod nas sjedili, pili i ugodno razgovarali.

22.30

Posljednje svjetlo na susjednim kućama se ugasilo.

Pale, srijeda, 15.4.1992.

Proljeće, pravo proljeće stiglo je na Pale.

«Divan dan. Šteta što je posljednji» - riječi mog prijatelja M.J. Počinjem da kopam zemlju i sadim mrkvu u bašti. Oduvijek sam najviše volio ove dane kada se sve budi, kada se ja budim i kažem sebi: «Bože, hvala ti što sam još uvijek živ!»

Jedna susjeda, Muslimanka (prije na to nisam uopće obraćao pažnju), kaže mi da zbog «situacije» ne može ništa da radi, ali kad vidi mene, odmah joj je lakše. Oko moje kuće pretežno žive Muslimani, oduvijek smo se pomagali i poštovali. Sada vidim, prosto osjećam, kako ih je strah pred onim što dolazi. Sve manje odlaze u Donju čaršiju, gdje je sjedište policije, vojske, televizije. Okupljeni na obližnjem mostu, sa strahom gledaju prolazak duge kolone vojnih kamiona ispod čijih cerada vire uniformisani ljudi. Njihove dojučerašnje komšije hodaju s mašinkama, ne pozdravljaju ih i ponašaju se kao viša ljudska rasa.

Shvaćam da sam bio slijep.




Sve hotele na Jahorini i Palama nova srpska vlast je preuzela u svoje ruke, za svoje potrebe. Vile i komfornije vikendice, pretežno u vlasništvu sarajevskih Muslimana, zauzeli su i uselili se u njih niži i viši funkcioneri nove vlasti; hotel na Koranu pretvoren je u vojnu bolnicu u kojoj već ordiniraju ljekari Srbi, koji su još ranije napustili Sarajevo i prešli na Pale; nogometno igralište pretvoreno je u strogo čuvani teren za slijetanje vojnih helikoptera; bivša stara kino-dvorana u kojoj sam gledao prve filmove, postala je zatvor za Muslimane i neposlušne Srbe. Dom kulture (Dom žrtava rata!) preuređen je za potrebe novog srpskog TV i informativnog centra; na zgradi milicije vijori se zastava Srpske demokratske stranke, a kompletna civilna vlast u općini stavljena je u funkciju nove vlasti. Svuda po Palama i okolnim brdima postavljene su straže koje kontrolišu kretanje civila; hotel «Panorama», vlasništvo «Hidrogradnje» iz Sarajeva, postao je glavno sjedište nove srpske vlasti. Benzinska pumpa INA još ranije je oduzeta od vlasnika.

Noć je, pun mjesec i uznemirenost u meni zbog dolazeće kiše i novih, nepoznatih ljudi koji osvajaju Pale.

Pale, četvrtak, 16.4.1992.

Ponovo tužno, kišno proljetno jutro, kao da je jesen. Kako se čovjek brzo privikava na sve. Abnormalno prihvata kao normalno, nemogući život prihvata kao jedino mogući. Goli opstanak dobiva svoje puno značenje.

U bašti počinje da niče kopriva. Pored radiča, nova radost za moju suprugu. I nova hrana.

Bogatiji Muslimani mijenjaju kuće za Sarajevo (Stari grad), a Srbi iz Starog grada mijenjaju kuće za Pale. U općini se potpiše jedan bezvrijedni ugovor, u auto se spakuju najnužnije i najvrednije stvari, «odgovarajućim osobama» se isplati nekoliko stotina maraka za bezbjedan prolazak zaobilaznim putevima prema Sarajevu, i sve je gotovo u roku od jednog dana. Čuo sam i komentare «običnih Muslimana», koji kažu da bježe samo oni koji su se za vrijeme komunista brzo i lako obogatili, pa se boje osvete prevarenih «klijenata». Ali se kod njih strah još više pojačao, jer «ako ovi ugledni i bogati bježe, sigurno znaju bolje od nas, običnog svijeta, šta se dalje sprema».

Tako se topi pet stotina godina zajedničkog života, a grade nova nacionalna geta.

Govorim si stalno: Što dalje otići od svega ovoga. Osjećam gađenje prema ljudima koji se ponašaju kao pacovi na brodu koji tone.

Telefon mi je «propjevao». Razgovaram s prijateljem V.J. iz Sarajeva i on mi kaže da stišam muziku u kući i kako mogu da je uopće puštam dok u Sarajevu ginu ljudi.

Objašnjavam mu da su mi na linije priključili program Srpskog radija sa Pala i sada po cio dan, kad god dignem slušalicu, čujem vijesti ili njihovu muziku. To počinje da me izluđuje sve više. Mislim na Orwella i njegovu «84.» i tek sada, kad na svojoj koži to iskušavam, shvaćam «što je pisac htio da kaže».

Podignem slušalicu i čujem stih pjesme

«Ja dugove svoje plaćam, moram da ih vraćam.»

Olakšanje kad se na telefon jave naša djeca ili ovi divni ljudi, kod kojih se nalaze. Tada znamo da je u Sarajevu mirno, da su u stanu. A kad telefon samo zvoni, a niko se ne javlja, preplavljuje užas.

Pale, 17.4.1992.

Danas je Veliki petak (katolički), dan kada se u našoj kući nikada nije jelo meso, samo riba. Na sreću, imamo jednu sačuvanu konzervu sardina. Na benzinsku pumpu stiglo gorivo. Ogroman red «siromašnih i ugroženih» ljudi čeka da napuni rezervoare. Svi govore da nemaju što jesti, a sada za gorivo plaćaju astronomske cijene. Ova zemlja, ovaj narod, sazdan je od prevare, jeftine i providne laži. Njegov jezik u biti je lažan. Dođe mi da urlam od bijesa što sam ovdje rođen i što ovdje živim.

Iz telefonske slušalice u 11.00 slušam vijesti, kako je nakon eksperimentalnog rada na Palama Srpska radio-stanica počela da emituje cjelodnevni program. Toliko buke oko jedne, u suštini, beznačajne stvari. Srbi su fizički osvojili ovaj prostor i logično je da će sada krenuti na osvajanje duha i mozga svoga naroda. To su i komunisti prvo uradili. Filovati ljude samo svojim istinama, od njih napraviti robote koji «vole ono što moraju da vole». Bože, ima li nade da će fašizam ikada nestati s ovih prostora?

Na srpskom radiju vesela, optimistička i pobjednička muzika, koja narodu treba više od hrane. Radio-Sarajevo emituje tihu, sentimentalnu muziku. Sve to na udaljenosti od petnaest kilometara.

Armija i Srbi su prvo vodili rat u Sloveniji (snimao dokumentarni film o tome), zatim su prešli u Hrvatsku (snimao dokumentarni film o tome), a sada su došli u Bosnu i Hercegovinu. Prognoziram da nakon toga neminovno slijedi Sandžak i Kosovo. To se zove balkanska varijanta osvajanja prostora i stvaranja nacionalne države. Svi osvajaju prostor, a nitko duh.

Ovaj telefon dovest će me do ludila. Derem se u slušalicu kao divljak i po ko zna koji put objašnjavam da to nije muzika u mojoj kući.

Pale, subota, 18.4.1992.

Jutro nije kišno, jesenje, već snježno, zimsko. Deset centimetara snijega kao da nagovještava dugu i hladnu zimu. Kao da je sutra Božić, a ne Uskrs.

U mozak mi dolaze slike iz djetinjstva, kada sam za Uskrs ili Vaskrs bio okupan i lijepo i čisto obučen. «Djetinjstvo bijaše san», kaže negdje slikar Paul Klee.

Očajan, tužan dan u meni i oko mene. Ponovo bombardovano Sarajevo – GRAS, Dječja ambasada, UNIS, Željeznička ambulanta, okolina Televizije itd.

Kada sam hodao po razrušenom Dubrovniku, stalno sam se pitao zašto su to uradili, šta su time htjeli pokazati ili dokazati, nije li njihovo biće sazdano samo od rušilačkog nagona? «Bože, oprosti im jer ne znaju što čine!» Isus. Ja ne mogu shvatiti te njegove riječi.

Pale, nedjelja, 19.4.1992.

Uskrs-meni nekako najdraži dan u godini. Zbog proljeća što buja u meni i oko mene. Nova energija, snaga i volja što će rasti u meni kao da nagovještava život, koji će još dugo trajati. Ili je to samo varka.




Odlazak na majčin grob, gdje palim pola svijeće. Nakon toga odlazim na očev grob (na drugoj strani Pala) i palim drugu polovinu. Mislim kakve su oni užase prošli za vrijeme prošlog rata. Oni su bili sinteza dviju vjera i dviju nacija, i taj spoj nosim u sebi kao nešto nerazorivo. Bili su tihi i neprimjetni vjernici, kake Bog najviše voli, i tu ljubav su prenijeli na mene. Kada se otac 1962. godine ubio zbog nacionalizirane zemlje, majka nije počela da mrzi komuniste, već je stalno govorila da «Bog vidi sve i kažnjava sve».

Danas je ljudima vjera i nacija samo upotrebna vrijednost koju će poput lotos-maramice baciti kad im ne bude više trebala. U ime svojih interesa razaraju ono što je neuništivo.

Dok se vraćam s groblja, gledam na kontrolnom punktu, kako su sada nikli posvuda po Palama, uniformisanog mladića, kako je prislonio cijev kalašnjikova uz lice i lagano je miluje rukom. Podsjeća me to na čisto seksualno samozadovoljenje.

U dvorištu jedne kuće pored ceste, drugi mladić (čijeg oca poznajem kao poštena čovjeka), električnom brusilicom pokušava s ukradenog minibusa skinuti velike oznake GRAS-a (Gradski saobraćaj). Pošteni očevi i kriminalni sinovi. Ili se sve stopilo u jedno beznadežno propadanje svih ljudskih vrijednosti.

Već uobičajeni zaglušujući zvuk vojnog helikoptera iznad kuće kaže mi jasno gdje sam i šta sam.

Snijeg se topi u bašti. Hoće li se i ovo ludilo ovako brzo istopiti? Hoće, mora, ali ne brzo. Možda za pet godina. Liban je trajao više od 15 godina, a ovo je gore od Libana.

Kćerka uzdiše kad joj kažemo da smo ostavili obojena jaja za nju i sina. Ima li na Palama mlijeka, pita. Samo mlijeka i jaja, odgovaramo. Koprive i radiča. Ona kaže da se to prvo rasproda na pijaci u Sarajevu, a da su samoposluge skoro prazne.

........

Nesklad:
.....

Pale, ponedjeljak, 20.4.1992.

Počinje odbrojavanje trećeg tjedna u izolaciji. Čudno, kako čovjek pristaje na ovo stanje, šuti, psuje ili beskonačno priča. Supruga mi kaže kako je u banci, u gužvi pred šalterom, vidjela ljude u civilnim odijelima, kojima samo izraz lica i vojničke cipele na nogama, prljave od ilovače, govore da su stigli sa brda.

«Cipele im se ne da presvlačiti», komentira. I kaže kako na pitanje nekog starca kada će dobiti penziju, šef paljanske filijale PBS odgovara:

«Čim se konstituišemo kao prava banka.»

«A kada će to biti? «pita starac.

«Za par dana, kad sredimo Sarajevo», odgovara šef s pobjedničkim osmjehom na licu.

Iznad naše kuće helikopterski saobraćaj postaje sve gušći. Što to znači? Lete tako nisko da mi se čini kako ih rukom mogu dohvatiti. Na Palama postoji više mjesta na koja slijeću: na nogometno igralište u blizini radio-stanice i agencije SRNA, a tu su i hoteli «Panorma» i «Turist», gdje su smješteni službenici nove vlasti, plato ispred hotela «Koran», koji je sada preuređen u bolnicu, te vojna baza na Koranu, koju je odmah nakon 1945. tu sagradila bivša JNA.

Stalno se naivno i glupo pitam odakle im novac za tolike letove? Susjed mi priča da je jučer na nogometno igralište sletio plavi helikopter MUP-a BiH, ukraden naravno, i da ga zamalo nisu sami Srbi srušili.

Gledam na TV otvaranje svjetske izložbe u Sevilli i sjećam se mog prošlogodišnjeg obećanja familiji da ćemo je sigurno posjetiti. Izložba traje godinu dana. Ima li nade da je ipak vidimo?

Naveče, na TV, mega'koncert u čast umrle rock-zvijezde Freddie Mercuryja i protiv AIDS-a. Bar nekoliko sati zaboravio mrak koji me okružuje.

Pale, utorak, 21.4.1992.

«Tamo gdje smo mi na vlasti, vlada mir, a gdje su Muslimani, tamo je rat», izjavljuje danas Radovan Karadžić, lider bosanskih Srba

Na Palama se i djeca igraju mašinkama opljačkanim na Faletićima, vlasništvom sarajevske Teritorijalne obrane. Još malo ća će se s njima i rađati, u stavu spremnom za pucanje. U Sarajevu ljudima dijele oružje za odbranu grada.

Na Palama se srpski rezervisti opijaju opljačkanim viskijem. Noću pucaju na muslimanske kuće. Luđački ples barbara na ovim prostorima. Totalno «Oslobađanje đavola».

22.00

To je to. Opipljivi užas. Do mene dopire grmljavina topova. Na Radio-Sarajevu slušam da granate zasipaju Stari grad, gdje mi živi sin. (Ne javlja se na telefon, sigurno je u podrumu).

«Ratni zločini nikad ne zastarijevaju», govorim glasno u praznoj kući. Kad dođe dan suđenja, bit ću svjedok.

Ako preživim, s Pala ću definitivno otići, da se više nikada ne vratim u rodno mjesto koje sam toliko volio. Ne zbog straha da će me ubiti, već zbog najdubljeg stida što živim okružen ubicama i pljačkašima. Od pominjanja imena Pale Sarajlijama se ledi krv u venama, a meni se povraća.

Pale, 22.4.1992.

Dan počeo u 1.30 prestankom bombardiranja Sarajeva. Nastavilo se u 5.30. Sin me zove u 13.30 da mi kaže kako neću prepoznati Baščaršiju kada je budem vidio. Proveo je noć u podrumu, brojeći mine. Do 22.00 oko njihovog skloništa palo ih je osamdeset.

U mojoj bašti ptica pjeva, ulica je pusta, jedino psi lutalice trče uokolo.

Svaka eksplozija granate što pada na grad i razara ga boli me kao da mi raznosi mozak.

14.00

Više se ne čuje tutnjava s brda koja dijele Pale od Sarajeva. Da li se to ubice odmaraju, ručaju ili se opijaju za ponovno noćno orgijanje?

19.30

Ponovno počinje da diše ono čudovište s Lapišnice (top velikog kalibra). Pokušavam zamisliti lica ljudi koji ga pune smrtonosnom hranom i ispaljuju put Sarajeva, u kojem su završili neku školu, ili prvi put poljubili neku djevojku. Ili su to možda ljudi, koji se kao talog, mulj valjaju ovim prostorom, prekrivajući ga i zatrpavajući sve ono što vrijedi, što je stotinama godina stvarano? Je li ovo definitivno pobjeda barbarstva, onog monstruoznog u ljudskom biću što donosi samo smrt, nad humanizmom?

Do prije par dana Palama je išao automobil s jakim zvučnicima, puštajući srpske narodne pjesme, posebno one uz pratnju gusala. Taj isti auto sada prolazi ulicama i poziva Paljane da daju krv za ranjene «heroje s Trebevića». Ima li i krv nacionalnost?

Helikopteri danas slijeću samo na plato ispred bolnice, koju vidim s terase svoje kuće. Noću, kada cijele Pale nemaju struje, jedino hotel-bolnica svijetli.

Na svaku vijest da ima puno ranjenih i mrtvih srpskih boraca, Muslimani «umiru od straha» da ih tu noć ne pokolju iz osvete. Saznajem da teže ranjenike helikopterima odvlače u Beograd.

Bašta – sadimo: češnjak, luk, mrkvu.




Kuma M. nam donosi mlijeko i sir, raspitujući se diskretno imamo li hrane. Njenog sina, ljekara, prisilno mobilisanog prvog ratnog dana, svaki dan odvoze vojnim džipom u bolnicu, na rad. Briljantan mladić, specijalista interne medicine, sada je očajan. Razmišlja o bijegu. Saznajemo da je uspostavljena redovna autobusna linija za Beograd. Dva autobusa ujutro, prepuna ljudi koji preko Pala bježe u Srbiju, Crnu Goru ili dalje. Vojska kontroliše putnike, da ne bi neki vojnik obveznik «zbrisao»

J.V., naša prijateljica, naziva iz Sarajeva i kaže:

«Tata, pa reci im da zapucaju!»

Dobro je. Mirno je. Smijemo se.

Pale, četvrtak, 23.4.1992.

Jutros u 5.30 ležim u krevetu budan i napregnuto osluškujem da li će sa zorom početi grmljavina topova, rušenje grada i ubijanje civila u njemu.

Danas u Sarajevo stiže lord Carrington. Bože, šta li on traži po brdovitom Balkanu, gdje mora poginuti, biti ubijena, određena kvota ljudi da bi se strasti stišale. Kako on iz svog svijeta zamišlja ovaj svijet, zar misli da mu može pomoći, da će ga ovdje uopće razumjeti? Davljenik se hvata i za slamku što plovi vodom, pa i ja za ovog lorda.

24.00

Danas u podne «potpisali sporazum o prekidu vatre», a večeras kao divlja horda bombarduju i uništavaju Sarajevo. Na desetine mrtvih. Sigurno je samo jedno – ovdje dugo, dugo nema kraja zločinu. Jedan glas u meni stalno govori: «Idi, idi na bilo joji način, šta čekaš», a drugi ponavlja Selimovićevu misao: «Dok god ima i jedan razlog da ne ideš, nemoj ići!»

3.00

Sutra, ne, već danas je šest godina od Černobilja, osam hiljada umrlih i tko zna koliko trajno bolesnih. Černobilj ili Bosna, u čemu je razlika?

Prijatelj sa Pala, koji je često navraćao k meni, danas obučen u vojnu uniformu, žuri ulicom. Vidim, našao je sebe, a mene zauvijek izgubio.

Prijatelj sa TV Sarajevo («važna ličnost Nenad Pejić») zove me telefonom i kaže da hoće da ga ubiju. Pita me šta da radi. Nude mu vani stan i posao.

... Bila je noć i kiša je padala,

nije bila noć i nije kiša padala...

Samuel Beckett, Moloa

Pale, petak, 24.4.1992.

Veliki pravoslavni petak, dan bez rada na zemlji, dva dana uoči vaskrsnuća Hristovog. Normalni, obični, radni ljudi to znaju odlično, a velikosrbima Srpski radio na Palama objašnjava šta je to. Tako su isto nekada i veliki komunisti objašnjavali svom narodu da nema Boga. Na Palama su to jedni te isti ljudi. Odbacili su staru vlast i prigrlili novu, da bi od nje izvukli neku korist.

Prolazi jedan veći podobro ohrnđan auto, krcat bradatih i prljavih spodoba, s dubrovačkim tablicama. Gledam i kako se u ukradenom BMW-u vozi čuveni sportista K., sada još čuveniji snajperista iz «Holiday Inna». Za ove ljude on je junak, za one u gradu –ubica. Ovaj rat je raj za pljačkaše i patološke ubice.

Muslimani izgubljeno tumaraju po «svojoj čaršiji», ili po svojim dvorištima pognute glave gledaju u zemlju. Još se nadaju da će sve ovo stati, da gore ne može biti.

Morbidno, mučno veče.

Na vrata mi je banuo dr F. (doktorirao na nevjerojatno stupidnoj temi, kao uostalom i većina ostalih doktora nauka. To ne bi prošlo ni kao maturski rad). Sve što je prije pisao bila je čista apologija komunizma, uostalom, od komunista je zauzvrat dobio sve. Sada piše u odbranu islama. Drugi kraj batine koja sada udara ljude po glavi. Ekstremista s druge strane. Nos briše rukom, tare o rukav.

Traži od mene da se «izjasnim». Što je najgore, popušio nam je sve cigarete, ispio posljednju kap pića, koje mi razvlačimo danima. Njegov ideolog, lični prijatelj, veliki marksista, poznati intelektualac, ljubimac političara komunista dok su bili na vlasti, još ranije promijenio košulju i prešao u ekstremnu desničarsku stranku; umro prezren od starih poslodavaca, slavljen od novih.

Što se onda pitati zašto je komunizam propao?

Već pri piću, dr F. počinje da manipuliše imenom našeg sina i porijeklom moje supruge. Ona gubi živce i neuvijeno mu kaže što misli. F. zbunjeno šuti, jer to nije očekivao. Odlazi, a u nama ostaje mučnina što takvi ljudi uopće postoje. Kad bi se taj dočepao vlasti, bio bi neumoljivi egzekutor u ime «svog naroda».

Pale, subota, 25.4.1992.

Kakav li će ovaj dan biti? Osvanulo je sunčano.

Konačno tačka razgraničenja. «Čuveni prof. Dr Koljević» pozvao srpske kadrove na TV Sarajevo, da se prijave i počnu raditi za «dobrobit svog naroda». Jadni Doktor, sigurno nije čuo da postoji i profesionalno novinarstvo. Preko ekrana moli svoje legionare da zbog sutrašnjeg praznika budu mirni, da ne pucaju, ubijaju. Kaže kako «svijetu treba pokazati naše poštovanje spram pradjedovskih tradicija».

Tu je još jedan razlog. Prekosutra, u ponedeljak, u Beogradu se proglašava Treća Jugoslavija. Srbija i Crna Gora – kao dva oka u glavi. Imaju li te «oči» imalo mozga u glavi?

Pale, nedelja, 26.4.1992.

Vaskrs. Nekada normalan, tih, intiman, porodični praznik pravoslavaca koji vjeruju u Hristosa (Isusa). Danas ga slave ljudi koji s Isusom imaju zajedničkog koliko su imali i farizeji (za one koji ne znaju: ljudi koji su biblijsku poruku o ljubavi prema bližnjem tumačili kao mržnju prema strancima, tuđinima).

Dok stojim nad očevim grobom i palim svijeću, prilazi mi prijatelj iz djetinjstva (sada je uniformisan) i napada me zbog filma o razaranju Dubrovnika. Kaže mi:

«Nasjeo si ustaškoj laži.»

Njegova žena kaže:

«Samo im zamjeram (Paljanima) što su bombardovali Sarajevo, a da nisu sve Srbe izvukli van!»

Cijelo jutro Palama se prolama rafalna i pojedinačna pucnjava u čast Vaskrsa. Ipak ni blizu kao zimus, za Božić. Možda štede municiju.

Kćerkina soba na spratu služi noću supruzi kao osmatračnica. Možda strepi od nepozvanih noćnih gostiju.




Automobil sa jakim zvučnicima prolazi Palama i poziva ljude da prestanu pucati. Uskoro mi postaje jasno zašto: pored groblja, iz pravca Jahorine, prolazi duga kolona automobila s oznakama stranih TV kompanija. Ispred i na kraju kolone vojni i policijski automobili kao obezbeđenje.

Strani novinari na Palama moraju zateći pravu idilu, sreću i mir. Mora se pokazati kako nova srpska vlast besprijekorno funkcioniše.

Novinari su zaista najveće budale. Sigurno će im «namjestiti» nekog Muslimana koji će reći da ga nitko ne maltretira ili ugrožava. Dok je Staljin u Moskvi ubijao na hiljade ljudi, gradom su kružili zatvoreni kamioni sa slikama hljeba i njegovim nazivom na raznim svjetskim jezicima. Novinari su izvještavali o izvanrednoj snabdjevenosti Moskve hranom. U kamionima su bili robijaši, koji su dovoženi u Lubjanku. Slike starih gospodara nikad ne blijede. Preobučeni komunisti sada plešu uz nacionalnu muziku.

Poslijepodne se na Pale, na centar nogometnog igrališta, spustio vojni helikopter sa čuvenim generalom i još čuvenijim crnogorskim političarem, da otpočnu pregovore o statusu JNA i BiH. Nedaleko od stadiona, na običnoj livadi, djeca igraju nogomet.

Ispred pravoslavne crkve okupljaju se Srbi u svečanim odijelima, koji su, služeći vjerno komunizmu, bježali od crkve kao od kuge.

Tko ono reče: «Sve teče, sve se mijenja»?

Razgovaram telefonom s prijateljem sa RTVS i dajem mu pet dana boravka na Palama za pet minuta mog boravka u kafani «Sarajevo» s rajom. Smije se i kaže:

«Hvala lijepa, ali ne!»

Saznajem da mi je prijatelj sa Pala Z.B. (Hrvat) totalno pretučen kada se pokušao nekim sporednim putem probiti iz Sarajeva na Pale gdje mu je familija.

Nitko ne pita zašto. Nitko ne odgovara zato. Jednostavno, čovjek je gotovo na smrt prebijen i tu nema šta da se pita.

(NASTAVIĆE SE)

Nesklad:
Feljton: Mladen Vuksanović, Dnevnik s Pala 1992.


KAD KIČMA CVOKOĆE OD STRAHA (3)



Danas Sarajevom ide kolona kamiona i kupi mrtve. Gdje će s njima kada su mrtvačnice prepune, a do groblja je nemoguće doći. Sahranjuju ih po parkovima. Koji dan je preko radija ljekar davao uputstva o sahrani? 2 m dužina, 1 m širina, 2 m dubina, 50 m odmaknuti od zidova, od vodovodnih i kanalizacionih šahtova. Uz leš zakopati i sve podatke koji se znaju. Ako nema drvenog sanduka, koristiti makar plastičnu foliju.Pale, ponedeljak, 27.4. 1992.
Dan svečanog proglašenja nove Savezne Republike Jugoslavije.

Čujem od poznanika iz općine da postoje «spiskovi za likvidaciju nečasnih Srba». Bože, kako to gordo, staljinistički zvuči. Tko sastavlja te spiskove, koji se kriteriji primenjuju za odabir ljudi predviđenih za odstrel? Gdje je taj sud što izriče presudu, gdje su advokati, a gdje porota? Nevjerojatno. Shvaćam da sve totalitarne stranke ili vlade imaju u svom nazivu riječ demokratska, svuda oko sebe vidim demokratiju kako šeta u vojničkim čizmama sa mašinkama preko ramena. Vidim je na nebu kako leti i zaglušujućom bukom elisa plaši sirote, male hrčke na zemlji, čujem kako do mene dolazi kroz zemljinu koru kao jeka topova. Hoću li uspjeti preživjeti ovoliku količinu demokratije oko sebe?

Vidim kako Meho pravi drvene kapke za prozore na kući. Naivno misli da će ga zaštititi kad ONI zakucaju na njegova vrata.

Saznao sam i jednu nevjerojatnu stvar: Srbi koji su s Muslimanima zamijenili kuće, daju artiljercima sa Trebevića točne koordinate i položaje svojih nekadašnjih kuća u gradu, da ih prve sruše.

Sumnjamo da nas prisluškuju. Nije nam jasna «muzika» u telefonu.

Supruga baštu svečano proglašava Nezavisnom istarskom pokrajinom. Sjedi u bašti i proučava prospekte iz San Marina.

Pale, utorak, 28.4.1992.

Teška odluka da sin mora što prije napustiti Sarajevo i poći prema zapadu, daleko od ovog zvjerinjaka, i tamo možda zauvijek ostati. Ne znam hoće li uspjeti proći vrata pakla. Isključivo ga definiše ime Hrvoje, mjesto rođenja Rijeka, mjesto stanovanja Pale, prezime Vuksanović, visok i snažan, dakle poželjan ratnik za bilo koju vojsku, «neznani junak što je dao život za slobodu svog naroda».




Uzdam se u prijatelje iz Sarajeva koji se brinu o njemu, i Boga, koji će ga zaštititi od kontrola i straža raznorodnih vojnih formacija. Svakoj od njih neke njegove «karakteristike» odgovaraju, a neke ga vode u smrt. Uznemiren sam i samo o tome mislim.

Stalno mi se po glavi motaju prizori Istre, kao mogućeg komadića zemljine kore gdje bismo se, ako preživimo, mogli svi okupiti i početi nešto iznova. Sanjam je kao mjesto gdje nema «noći dugih noževa», gdje ljudi nagnuti nad crvenom zemljom sade i skupljaju njene plodove, gdje sama riječ politika ne postoji, ili postoji, ali je prognana u posljednje kutove mozga.


Ovdje u svom rodnom mjestu nemam apsolutno ništa više da tražim. Biće mi teško ostaviti samo grobove roditelja, šumovite padine Jahorine i Romanije po kojima sam trčao i skijao. Sada tim šumama hodaju ubice što pucaju na sve što se kreće, a nije njihove gore list. Znam, osjećam to, da jednog dana, kada im svi listovi otpadnu, ostaće sami i goli da pred Bogom i ljudima polažu svoje krvave račune.

Ovdje se ne stvaraju samo nacionalna geta, već mnogo gore od toga: geta kriminalaca, ratnih zločinaca i profitera.

Malo me šokirala vijest, glas iz Sarajeva, da «ako sam još uvijek na Palama, onda sigurno radim za njih». Da li je ijednoj strani više uopće moguće objasniti da ni za koga ne radim, da samo pokušavam da se spasim od kandži njihovog ludila? Ipak, shvaćam. Stanovati i živjeti u predgrađu Auschwitza okružen egzekutorima a ne biti s njima zaista je skoro nemoguće. No, ipak je moguće, samo je pitanje do kada.

Pale, srijeda, 29.4.1992.

Jutros, u ranu zoru, supruga je ušla u vojni kamion na Palama da se prebaci u Sarajevo i odnese sinu dokumenta, i obiđe kćerku. Jedino žene na taj način mogu doći na Vraca i onda se spustiti pješke u grad, i to samo onda kad nastupi malo zatišje u borbama. Za ovu mogućnost odlaska u grad saznali smo od S.R., koja je tako otišla majci na sahranu u Vojkoviće.

Srpska vojska je probila šumski put preko padina Jahorine, iza Trebevića, da «putnici» ne bi vidjeli položaje sa kojih se granatira Sarajevo. Magistralnim putem preko Lapišnice do Sarajeva se stizalo za petnaest minuta, ovim obilaznim treba četiri do pet sati. Pun sam strepnje za njen život. «Vadi» je moje prezime, a «ukopava» mjesto rođenja.

Kada sam prije deset godina počeo graditi ovu kuću na Palama, želio sam da bude što veća, da ima što više soba za prijatelje iz cijele zemlje i Sarajeva, da mogu doći k nama na oporavak i druženje. Sada prvi put osjećam tajanstvenu jezu koja me prožima dok se krećem potpuno praznom kućom. Toliko ima velikih prozora da se osjećam potpuno izložen pogledu stranaca oko mene.




Susjedi Meho i Đulzida pitaju me gdje mi je supruga i, kad im kažem, uplašeno me pitaju da možda neću i ja otići. Nekako su sigurniji kad sam ja tu. Pitam se kakvu im ja to sigurnost mogu pružiti, kad sam potpuno nemoćan. Kuma M. donosi mi pitu sirnicu i pita treba li mi još što. Sa strahom mi priča kako je tavan njihove kuće pun tehničkih uređaja, tepiha i drugih vrijednih stvari što su im donijele komšije Muslimani da im ne opljačkaju srpski vojnici. Kaže mi da se stidi što je Srpkinja. Divno ljudsko stvorenje koje sve vidi i sve razumije. Kaže mi, ako me strah samog, da pređem k njima, ali isti čas se ispravlja i kaže da, ako ostavim kuću praznu, provaliće u nju. Žao mi je. Jedan sin je u posljednji čas pobjegao u Ameriku, drugi to isto namjerava. Ali drugi ima dvogodišnjeg sina i jednomjesečnu djevojčicu. A ona, za koga da radi i čemu da se nada? – pita me.

Pale, četvrtak, 30.4.1992.

Kakav šok. Potresa me iz temelja. Jutros, kada je sin trebalo da krene autobusom prema zapadu, dignuta u zrak oba mosta kod Brčkog. Put na zapad više ne postoji. Poludio bih, urlao kao pas što ga ranije nisam otpremio. Zar nije sve «govorilo» da svaki čas može puknuti i posljednja pupčana vrpca koja mu donosi spas? Okrivljujem sebe da sam glup i slijep, ali sada je kasno. Ostaje mu samo to da se i dan i noć skriva u podrumu zgrade u Starom gradu, nadajući se da ga granata neće raznijeti. Supruga mi telefonom kaže da je sin sinoć pitao «može li kičma da cvokoće od straha», što je on osjetio prije par dana, kada je granata eksplodirala u njihovom dvorištu, u trenutku kada su slijetali u sklonište, a prozorsko staklo padalo oko njega.

Suze mi idu na oči, ali ne mogu sada ništa uraditi. Ponovo sebe propitujem da li sam pogriješio što ga nisam dovukao na Pale, kako je predlagao moj šogor, ali ne, i sto puta ne na Pale. Da je došao ovamo, odmah bi ga pokupili, obukli mu uniformu i odveli ga na Trebević da puca po svojim drugovima. To bi bio i njegov i moj kraj. Ovako još ima nade.



PHOTO: OSLOBOĐENJE


Urlam na telefon i objašnjavam šogoru u Titogradu da je bolje da mi sin pogine u Sarajevu od granate ratnih zločinaca nego da postane ubica sa Trebevića. Šogor to ne može shvatiti i spušta mi slušalicu. Sestra samo plače. Kakav užas. Kakvo cijepanje ljudi na Ove i One, bliski prijatelji i srodnici postaju neprijatelji.

Noću hodam praznom kućom i ponovo se preispitujem, i stalno govorim glasno: «Ne i nikada, ne».

Ispušio sam posljednju cigaretu i osjećam kako me hvata panika ovisnika o nikotinu. Kao tijesto gusta, tamna, kiša paljanska noć, u kojoj svijetli samo još jedan mali, udaljeni prozor. Liči mi na nadu koja još tinja. Kao pas sam se skupio u kutu pored kamina i slušam Bachove fuge. «Kao pas ' reče K., i činilo mi se da je u njemu stid jači od smrti.» (Franz Kafka, Proces)

Pale, petak 1.5.1992.

Prvomajsko jutro! Od onog dana kada je nakon 1945. godine ovaj dan postao institucija koja se, po naređenju komunista, mora slaviti postao je najtužniji dan u godini. Bivši komunisti u novoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, koji su sada postali socijalisti, dekretom naređuju da se opet mora slaviti. Na Palama duž glavne ceste, na zgradi SRNE, općine, policije, bolnice, vijore se srpske zastave sa četiri ćirilična slova S.

Muslimani, koji iz svoga geta više ne izlaze, gledaju u te zastave i još se nadaju da je to samo folkloristika koja će proći. Zašto, s kojim pravom da jednom susjedu Miralemu razbijem iluzije i povećam strah? Možda je on u pravu, a ne ja. Ionako tužan dan na Palama još je tužniji jer ništa ne radi, osim švercera i vojne mašinerije. Utjehu donosi cvrkut ptica u bašti.

Jutros pitam komšiju koji je dan? U getu, izolaciji, čovjek gubi osjećaj za vrijeme, dane, sate. Budućnost kao da više ne postoji, sve je samo životarenje između jutra i večeri. Tamna noć služi samo za trening čula, koja su sada izoštrena kao u psa, registruju svaki čudni šum u kući i oko nje.

Predsjednici vlade i stranaka švercuju tankere nafte i tone oružja, na čemu zarađuju milione njemačkih maraka. Lokalni bosovi to rade na lokalnom području i zarađuju na stotine hiljada, a sitni šverceri u svom mjestu, prodajući hranu i cigarete, zarađuju na desetine hiljada maraka. Čujem da je jutros na paljanskoj pijaci došlo do obračuna pištoljima između sitnih švercera oko kamiona punih cigareta namijenjenih «vojnicima na frontu». Sitnog i krupnog švercera štiti paljanska vlast, jer je u «funkciji bolje snabdjevenosti tržišta na slobodnoj srpskoj teritoriji». Šverceri ponosno voze Palama skupe automobile bez registarskih tablica. Oni su pravi izdanci nove klase ljudi koje porađa «nova demokratska vlast».

«Tijelo ide zemlji, a duša Bogu», kaže Isus svojim učenicima.

15.00

Užasno bombardovanje Sarajeva, svih dijelova, posebno Centra. Prije sat vremena radio emitovao vijest iz Lisabona da se «prekidaju pregovori zaraćenih strana dok se ne obustave neprijateljstva». Gvozdena logika rata vuče neumitno konce daljeg, još bestijalnijeg uništavanja svega što je čovjek stvarao stotinama godina. U panici se pitam šta se dešava s mojom familijom i prijateljima u gradu. Stalno sam se pitao tko su ti ljudi što bombarduju Dubrovnik? Je li Sarajevu namijenjena još gora sudbina? Sudbina Bejruta ili Vukovara?

Tko su ti ljudi što ubijaju civile u gradu? Jesu li to uopće ljudi ili su monstrumi što uživaju u ispaljivanju granata na žene, djecu, starce? Bože, zar je to uopće moguće? Ovdje je sve moguće, došaptava mi glas tihog očaja u meni.




Pokušavam uzalud dobiti familiju u Sarajevu. Nesnosna muzika u telefonskim linijama dovodi me do ludila. Dva svijeta (nekad jedan), na udaljenosti od samo 15 km; jedan gine, pati, plače, drugi puca, svira i pjeva. Srpski radio upravo objavljuje vijest da «ni jedna granata nije ispaljena sa Lapišnice (Pale) na Sarajevo». Dok to slušam, čujem potmulu grmljavinu topova iz pravca Lapišnice. Ovaj narod je sukus laži, njegova suština je laž.

Najstrašniji dan, veče i noć u Sarajevu. Bože, je li ovo vrh Golgote, može li ovaj užas još rasti, ići dalje, šta je to dalje, kako izgleda?

22.00

Hodam po mračnoj kući kao životinja u kavezu, dok prozori lagano podrhtavaju od topova sa Trebevića i Lapišnice. Ako ovdje podrhtavaju, kakav li je pakao u Sarajevu?

Pale, nedelja, 3.5.1992.

Prekinute sve telefonske veze sa Sarajevom i «svijetom». Da li mi je živa porodica, prijatelji, svi čestiti ljudi? Dok ga ne zaboli, čovjek ne osjeća ruku ili nogu, tako je i s telefonom. Sada kad ne radi, kao da sam totalno odsječen od «spoljnjeg svijeta».

Postoji samo ovaj geto u kojem živim, i očaj koji zbog toga osjećam. Prije sam bar čuo bliske glasove, slušao njihove strepnje i nade, upijao ih u sebe i nosio kao nešto najdragocjenije. Bio sam dio njih. Sada sam potpuno sam. Saznajem da je nova vlast odlučila da smijeni briljantnog direktora hotela na Jahorini, jer je «djelimično ustaša». Naime, majka njegove supruge je negdje iz Hrvatske.

Moj nedeljni odlazak na majčin grob odjednom postaje čudan, nenormalan. Gledaju me sumnjičavo i podozrivo. Majstor što je prošle godine izvodio završne radove na grobnici pita me zašto na nadgrobnom spomeniku piše «obitelj», a ne «porodica», zašto je majka tu sahranjena, a ne pored oca na pravoslavnom groblju, zašto idem svake nedjelje na groblje, kad to nitko ne radi. Pita me kao da, zato što je «čistokrvni Srbin», ima pravo sve da pita. On se sada tako «postavlja prema meni», dok je prije par godina samo šutio, radio i naplatio svoju nadnicu.

Saznajem od prijatelja iz djetinjstva, koji je ostao isti, bez obzira na novu vlast, da je stara kino-dvorana pretvorena u zatvor. Kaže mi: "Tvrdoglave Srbe, koji ne žele na Trebević, vežu za radijatore i tuku, dok sami ne počnu moliti da idu na Trebević".

Saznajem da drugi moj prijatelj, skijaški entuzijasta, hoće da se odrekne sina, koji stalno ponavlja: «Od Sarajeva treba napraviti krompiruše!»




Na Palama se «uglednim Srbima iz vlasti» donose na noge teleći butovi s ispisanim imenom primaoca na mesu. Sjećam se riječi mojih roditelja, kako se, nakon oslobođenja, «uglednim komunistima» donosilo iste takve butove, ali upakovane u kartonske kutije. Paljani su loši đaci starih gospodara.

Na TV prijenos zatočeništva Alije Izetbegovića u vojnoj kasarni kod Aerodroma. Otkrivam zapanjujuću nesposobnost njega i njegovih saradnika da konačno shvate šta se ustvari događa. Na Palama je sve manje osvijetljenih prozora, a sve više mraka. Možda je ovaj mrak naša trajna sudbina.

.........

Navigacija

[0] Lista Poruka

[#] Slijedeća stranica

Idi na punu verziju