Autor Tema: Ratni zločini i zločinci  (Posjeta: 29997 vremena)

0 Članova i 2 Gostiju pregledava ovu temu.

Offline Nesklad

  • Junior Član
  • **
  • Postova: 64
    • Profil
Ratni zločini i zločinci
« u: Srpanj 11, 2016, 09:56:54 prijepodne »


Prijedor, Ključ, Bijeljina, Foča, Vičegrad, Srebrenica, Brčko, Tuzla, Ahmići, Sarajevo, Stupni do, Biljani, Koričanske stijene, Grabovica....

Ljudi su pobijeni bez puno biranja, bez krivice! Neljudi su ostali i dan danas žive i sve su prilike da se s ponosom sjećaju svojih nedjela.

Ovu temu akobogda započinjem s namjerom da zajedno pokušamo pobrojati zločine napravljene u zadnjem ratu. Vjerovatno ima još ovakvih tema, ali mislim da nikad nije puno ponavljanja ovih stvari. Da se ne zaboravi!

Tekst sa jednog drugog foruma:
Citat:
Zločin o kojem se malo govori: Na današnji dan je u Biljanima ubijeno 258 muškaraca, žena i djece
Piše: M. Ć./Klix.ba


Iz godine u godinu, u sjeni obilježavanja srebreničkog genocida, sjećanje na jedan od največih zločina koji se dogodio za vrijeme rata u BiH, u mjestu Biljani u opšini Ključ, ostaje skoro neopaženo. Upravo na ovom mjestu, 10. jula 1992. godine, pripadnici srpskih vojnih i policijskih snaga izvrÅ¡ili su pokolj i egzekuciju 258 muÅ¡karaca, žena, djece i staraca.

Napad na selo je započeo u ranim jutarnjim satima, na današnji dan, a predvodile su ga 17. laka pješadijska brigada srpske vojske u saradnji sa rezervnim i aktivnim policajcima Odjeljenja policije.

Napad na civilno stanovništvo bio je posljedica provođenja "Uputstva o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u BiH u vanrednim okolnostima od 19. decembra 1991. godine", kojeg je donio Glavni odbor SDS-a, a uključivao je i naredbu Kriznog štaba SO Ključ od 27. i 28. maja 1992. godine, prema kojoj je zabranjeno napuštanje opštine Ključ ili ulazak građana sa drugih područja na područje te opštine.

Muškarci odvajani, ubijani u mjesnoj školi


Nakon ulaska u selo, srpske snage su u zaseoku Brkići naredile da civilno stanovništvo napusti kuće, a potom su odvojili žene i djecu od muškaraca.

Elvedin Domazet se prisjeća tog kobnog dana.

"U ranim jutarnjim satima, negdje oko 5-6 sati ujutro, srpske snage su upale u selo i odvele sve muškarce iz kuća. Mene nisu, budući da sam tada imao 15 godina, ali jesu mog oca, kojeg su kasnije svirepo ubili. Žene su ostale u kućama i nisu smjele izlaziti, čak ni na prozor pogledati. Po cijeloj mjesnoj zajednici na glavnoj cesti, ali i svim sokacima, bila je raspoređena njihova vojska tako da su kontrolisali cijelo selo", govori Elvedin u razgovoru za naš portal.

On ističe da su muškarci odvedeni u osnovnu školu u Biljanima, gdje su zatvoreni, a nakon toga izvođeni u grupama od pet od deset, te ubijeni.

"U staroj školi, koje više nema, su ih maltretirali, tukli, a u konačnici i ubijali. Pretpostavljamo da su oni vjerovatno imali spisak svih ljudi u selu, gdje se ko nalazi, i koje je trebalo ubiti. Taj dan su skoro svi i ubijeni", kaže Elvedin.

Najstarija žrtva 85 godina, najmlađa beba od 4 mjeseca


Nakon što su muškarci pobijeni, došli su kamioni i bageri i tijela su odvezena u nekoliko masovnih grobnica na području opšine Ključ.

Pored toga, jedna grupa muškaraca je prvo mučena, a potom odvedena na lokalitet Lanište, gdje su ubistva nastavljena.

Među stotinama žrtava, 85-godišnji Bećo Ćehić je bio najstariji, a najmlađa 4-mjesečna beba Amila Džaferagić, koja je umrla u jami stežući flašicu za mlijeko, u zagrljaju ubijene majke.

Kada su krajem rata snage Armije BiH oslobodile ovaj kraj, otkrivene su brojne masovne grobnice na ovom području. Do sada je na lokalitetima Lanište I, Crvena zemlja I i II, te grobnici Biljani ekshumirano 239 tijela Bošnjaka iz Donjih Biljana, Brkića, Osmanovića, Domazeta, Džaferagića, Čehića, Međana i Jabukovaca.

Danas dženaza za šest žrtava, za zločine osuđena samo jedna osoba


Danas će biti klanjana dženaza za šest žrtava, čija tijela su identifikovana u proteklom periodu, i to: Avdić (Smajo) Sead (1970.), Balagić (Refik) Samir (1974.), Botonjić (Ejub) Jasmin (1974.), Botonjić (Hilmo) Raif (1970.), Mujezinović (Hasan) Hamdija (1933.) i Avdić (Dervić) Hamzo (1971.). Dženaza i ukop stradalih bit će obavljena na šehidskom mezarju Biljani.

Sud BiH je za zločine u Biljanima u martu 2005. podigao optužnicu protiv Marka Samardžije, koji je u svojstvu komandira Treće čete sanićkog bataljona srpske vojske naredio i ućestvovao u masakru. Godinu kasnije, Samardžija je osuđen na 26 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, a presudom su potvrđeni navodi iz optužnice o masovnim zločinima protiv bošnjačkih civila.

Pored njega, niko od lokalnih Srba i onih koji su došli sa strane, prije svega iz Bosanskog Petrovca i Lušci Palanke, a koji su činili zločine i vršili masovne egzekucije, do sada nije osuđen.

Inače, Ključ je jedna od opština gdje su izvršeni najveći zločini u proteklom ratu. Kontinuirano od maja do septembra 1992. vršena su masovna ubijanja Bošnjaka. Pored Biljana, veliki zločini i ubistva civila dešavala su se i u naseljima Velagići, Prhovo, Krasulje i Ramići.

U Ključu je ubijeno preko 700 ljudi, a Ključani su, osim u svom gradu, ubijani ili tačnije ekshumirani u još osam gradova.

U cilju potpunog progona nesrba sa prostora opšine Ključ, srpski Krizni štab je 27. maja 1992. osnovao Agenciju za prihvat i preseljenje izbjeglica iz jedne oblasti u drugu.

Doneseni su kriteriji za odlazak sa prostora opšine Ključ. Na taj način, skoro svi nesrbi opšine Ključ protjerani su sa svojih ognjišta.




Offline Nesklad

  • Junior Član
  • **
  • Postova: 64
    • Profil
Odg: Ratni zločini i zločinci
« Odgovori #1 u: Srpanj 11, 2016, 11:08:37 poslijepodne »
O idiotima koji su ovakve stvari radili treba pričati do Sudnjeg Dana!

Sada su ti silni oficiri i političari u sudnici, a gdje su ljudi koje su odveli na stratišta na ovaj način.

Hvala ovom čovjeku što je smogao hrabrost da uradi šta je uradio i da na kraju ispriča događaj.

Ove stvari treba pričati do sudjeg dana, da se ne zaborave.


Neki od ljudi koji čine zločine jednstavno to imaju u sebi i jedva čekaju priliku, drugi su toliko poslušni da će uraditi sve što im se kaže, pa i bilo kakav zločin, treća grupa, po meni, su ljudi koji se nadju u takvim okolnostima da kada tako ne bi uradili, bili bi ubijeni. Najgora vrsta ustvari su vodje, inspiratori i ideolozi zločina. Nažalost, ni jedna od svih pobrojanih grupa nikad neće dobiti adekvatnu kaznu.
Zato trebamo održati sječanje na ubijene i na uradjena zlodjela. Da žrtve ne budu zaboravljene i da zločinci ne budu zaboravljeni!

Pretpostavljam da će neki koji su učestvovali u ubistvima nevinih, na bilo kojoj strani u ratu u BiH od '92 do '95, nabasati na ovu temu. Za takve ostavljam link da pregledaju i da razmisle o svojim žrtvama i o svom bitisanju na ovom svijetu: http://www.rferl.org/fullinfographics/infographics/27114531.html

Offline Nesklad

  • Junior Član
  • **
  • Postova: 64
    • Profil
Odg: Ratni zločini i zločinci
« Odgovori #2 u: Srpanj 12, 2016, 12:29:41 prijepodne »
Svi znamo za snimak, znamo li priču o ubijenom dječaku sa snimka?

Citat:
"Spakovala sam mu komad kukuruznog hljeba, malo šećera i soli i jednu presvlaku. Idi sine, velim, valjda ćemo se sresti u Tuzli. Plačem ja, gledam kako zamiče iza kuće. Sutradan, u Potočarima, hiljade naroda, pojavi se ni od kuda moj Azmir. Sine, otkud tebe, pitam, a on se zaleti, zagrli me izljubi, kaže, nisam te mati poljubio, zato sam se vratio. Još mi na obrazu stoji njegov dah. Bi malo sa mnom i ode prema šumi, da se pridruži koloni. ... Godinama kasnije, na televiziji, čujem spominju Hag. Okrenem se i na ekranu vidim kako streljaju grupu momaka, medju njima i moj Azmir. Gledam, ne vjerujem, jest moj Azmir, njemu pucaju u ledja. Pade moje dijete. Bos. Ni sedamnaest godina nije imao."

Offline Nesklad

  • Junior Član
  • **
  • Postova: 64
    • Profil
Odg: Ratni zločini i zločinci
« Odgovori #3 u: Srpanj 17, 2016, 04:01:36 poslijepodne »

Sa web stranice radiosarajevo.ba
Citat:
Najmlađi je imao 16, a najstariji 35 godina...

Na današnji dan prije 21 godinu na najbrutalniji način, pucnjima s leđa, pripadnici zloglasne srpske paravojne jedinice "Škorpioni" ubili su šetoricu Bošnjaka.

Članovi porodica žrtava genocida okupili su se danas u Trnovu, nedaleko od Sarajeva, na mjestu zločina, kako bi obilježili godišnjicu gnusnog ubistva svojih sinova, muževa, braće,

Majke, sestre, supruge i rodbina ubijenih, uprkos kišnom vremenu, okupile su se u velikom broju i odale počast njihovim najdražim polaganjem cvijeća te molitvama - učenjem Jasina i predavanjem hatma-dove.

Nura Alispahić, čiji je šesnaestogodišnji sin Azmir kao najmlađa žrtva ubijen na ovom stratištu, kroz suze je ispričala kako joj je sve teže.

"Sve gore mi je i teže. Kad dođem ovdje, kao da ću ga naći ovdje da sjedi. Ne može biti gore nego što jeste. Moraš sve da trpiš i čekaš. Mom djetetu je bilo 16 godina kada su ga ubili. Sav svijet zna da su nas pobili, da nismo mi ništa krivi, a sad kažu da smo za sve krivi", kazala je Alispahić za Anadolu Agency (AA).

Nurin drugi sin, 24-godišnji Admir je 25. maja 1995. godine ubijen na Tuzlanskoj kapiji, muž joj je ubijen u Srebrenici, a kćerka umrla.

Ramzija Ibrahimović došla je da obiđe mjesto na kojem su pripadnici zloglasne jedinice ubili njenog supruga Smaila.

"Kako ćeš se osjećati. Dođi ovdje, vidi, sliku pogledaj. Sve nam je jasno kad ovo vidimo. Jasno nam je kad vidimo ovu sliku što su ih ubijali. Grozno kad vidim gdje mi je čovjek ubijen. Grozno, ne može biti gore, ali šta ćemo", rekla je Ibrahimović.

Šestoricu Bošnjaka, dječaka i muškaraca iz Srebrenice, na mučki način, pucnjima s leđa, ubili su pripadnici srpske paravojne formacije "Škorpioni" u julu 1995. godine u Trnovu. Ubijeni su: Safet Fejzić (17), Azmir Alispahić (16), Sidik Salkić (36), Smail Ibrahimović (35), Dino Salihović (18) i Juso Delić (25).

Zločin nad šestoricom civila bošnjačke nacionalnosti pripadnici "Škorpiona" su i snimili. Tokom suđenja Slobodanu Miloševiću 2005. godine, snimak strijeljanja je objavljen, nakon čega je obišao svijet.

Za zločin u Trnovu, 2007. godine osuđeni su komandant jedinice Slobodan Medić, te Branislav Medić na po 20 godina zatvora. Pero Petrašević, koji je priznao zločin, osuđen je na 13 godina, a Aleksandar Medić osuđen je na pet godina zatvora. Aleksandar Vukov oslobođen je optužbe, jer prema odluci sudskog vijeća u Srbiji, nije bilo dokaza da je izvršio zločin sa predumišljajem.

U genocidu počinjenom nad Bošnjacima u Srebrenici i oko nje tokom jula 1995. godine ubijeno je više od osam hiljada uglavnom muškaraca i dječaka.


Offline Nesklad

  • Junior Član
  • **
  • Postova: 64
    • Profil
Odg: Ratni zločini i zločinci
« Odgovori #4 u: Rujan 14, 2016, 06:01:37 poslijepodne »
31 maj 2015 Izmijenjeno 07:56 CEST, Napisala: Vedrana Maglajlija, Izvor: Al Jazeera


Roditelji ubijene djece Prijedora: Nisu ni znala šta je rat

Nermina je imala šest, a Nermin 12 godina kada su ih vojnici izveli na strijeljanje ispred porodične kuće u prijedorskom selu Zecovi, na kojoj je bio obješen bijeli ćaršaf.

Tog dana, u predvečer 25. jula 1992. godine, ubijeni su zajedno sa 28 članova porodice. Prekinut je i život 15 djece, a najmlađe od njih bio je dvoipogodišnji rođak Nermina i Nermine.

Dvadeset i tri godine poslije, njihov otac Fikret Bašić pokušava pronaći posmrtne ostatke svojih najmilijih, ali i, zajedno s ostalim roditeljima, od gradskih vlasti dobiti odobrenje za izgradnju spomenika za ubijene kćerke i sinove - njih 102.

"Prijedorska djeca kojoj želimo dići spomenik, kao i moja djeca, ubijena su ispred svojih kuća. Najmlađa je bila beba od tri mjeseca, a najstariji su imali 17 godina", objašnjava nam dok nam pokazuje fotografije svoje djece.

Zahtjev za spomenik predali su u još u novembru, ali odgovor nisu dočekali ni ovog 31. maja, kada se obilježava Dan bijelih traka.

Tog dana 1992. godine, putem lokalnog radija, izdata je naredba da nesrpsko stanovništvo obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.

"U centru grada postoji spomenik palim borcima Vojske Republike Srpske, među kojima je i ime Gorana Borovnice, za kojim je Haški tribunal bio raspisao potjernicu zbog optužbi za ratne zločine. Ne razumijem zašto je problem imati uspomenu na djecu koja nisu ni znala šta je rat, šta je puška, šta je politika", govori Bačić.

Iako je imao obećanje gradonačelnika Marka Pavića i predsjednika Gradske skupštine Seada Jakupovića da će njihov zahtjev doći na dnevni red gradskih vlasti još u februaru, to se nije desilo.


"Gradonačelnik [Pavić] je rekao da on apsolutno nema ništa protiv toga kao čovjek i humanista, ali kao političar se pitao da li je vrijeme za takav spomenik, da li bi Prijedor trebao biti prvi s takvim spomenikom. Objasnili smo mu da oni postoje već u Konjicu, u Sarajevu... Onda je rekao da je to na Skupštini, da ona mora to odobriti, pa su nam dali obećanje da će raspravljati o tome, ali još nisu", kaže Bačić.

'Gledao sam kako ubijaju moju porodicu'

U njegovom selu svaka porodica izgubila je nekog od članova, a Bačić njih više od 30.

U vrijeme "Čišćenja", kako stanovnici Zecova opisuju julske dane 1992. godine, kada je srpska vojska ubila većinu djece i žena, a muškarce odvela u logore, Bačić je bio poslom u Njemačkoj, gdje je otišao još u februaru i nije se mogao vratiti kući.

"Kada sam se uspio vratiti nakon rata, želio sam ukopati svoju porodicu, ali još ih tražim. Neke komšije su vidjele kako odvoze njihova tijela. Zna se ko ih je ubio, jer je moj bratić Zijad preživio to strijeljanje i sve vidio, kao i još dvoje djece."

Zijad Bačić je imao 15 godina kada je s majkom, dvojicom braće i sestrom sjedio u sobici porodične kuće, gdje su praktično u kućnom pritvoru bili i drugi članovi njegove porodice. Tada se začuo glas vojnika, koji je povikao da izađu.

"Ja sam zadnji izlazio i obuvao sam cipele na stepenicama kada su počeli pucati na moje. Nekako sam pretrčao preko te žive vatre i sakrio se ispod konjskih zaprega, odakle sam sve to gledao. Kada su završili s automatskim oružjem, jedan vojnik je uzeo pištolj i pucao ako je mislio da je neko još živ. Sjećam se da sam gledao u tijelo mog starijeg brata, koji je bio naslonjen uz jednu šljivu. Nosio je žutu majicu. Sjećam se kako ga je pogodio taj metak i digao mu majicu", prepričava strahote kroz koje je prošao.



Foto: Zijad Bačić sa 15 godina preživio je strijeljanje, u kojem su ubijena njegova dva brata, sestra i majka
[Foto: Al Jazeera/Almir Osmanagić]

Njegova dva brata koja su ubijena imali su 16 i 13 godina, a sestra deset godina. Otac i najstariji brat dva dana prije pokolja odvedeni su u logor.

Zijad je jedan od svjedoka na suđenju bivšem komandiru u VRS-u Dušanu Miluniću i ostalim optuženima za ubistvo 150 Bošnjaka u selu Zecovi.

"Slušam ih kako kažu da nisu krivi. Ja sam ih vidio da pucaju u djecu i žene, ja to ne mogu zaboraviti, meni je to uvijek pred očima", govori nam Zijad dok pomaže u kući svoje tetke Have Tatarević, kojoj je u selu ubijeno šest sinova i suprug.

Predao se u logor da preživi

"Daj Bože da bude taj spomenik... Mi ne tražimo spomenik borcu, vojniku... Šta su ta djeca znala?", dodaje te se nastavlja prisjećati te 1992. godine.

"Otišao sam kod komšija Srba, s čijim sinom sam išao u školu. Kucao sam im na vrata dok me nisu primili u kuću i tu su me skrivali od vojske. Onda su uspjeli da me nekako prebace do mog strica u Prijedoru i nas dvojica smo pobjegli u Njemačku."

Tamo se sastao s ocem, koji je uspio izaći iz logora. Salko Bačić 100 dana je proveo u Trnopolju s najstarijim sinom. Kući, ispred kojeg je ubijena njegova porodica, vratio se 2000. godine i od tada traga za njihovim ostacima.

Pokazuje nam spomen-ploču koju su on, Fikret, Zijad i ostali preživjeli iz porodice izgradili za svoje najmilije. Nekoliko metara od toga parkiran je i bager.

"Evo bagera, stoji ovdje, kopali su dva dana, traže ostatke... Kopali su i prije Nove godine i nisu ništa našli", kaže dok odmahuje rukom, sumnjajući da će uskoro pronaći svoju djecu i suprugu.



Foto: Salko Bačić izgubio je dva sina i kćerku, čije posmrtne ostatke još nije pronašao [Foto: Al Jazeera/Almir Osmanagić]

Na drugoj strani sela, u kojem je prije rata živjelo oko 700 stanovnika, a danas ih ima stotinjak, lošim, blatnjavim putevima punim kamenja odlazimo do kuće Ismeta Hopovca. On je ispred kuće pronašao tijela dvojice sinova, supruge i majke.

"Moji sinovi od šest i osam godina bili su na biciklu i ubili su ih s leđa, mater mi je sjedila za stolom i tu su je ubili, dok je sjedila. A žena je počela bježati uz put i pogodili su je snajperom nakon 50 metara. Tako sam ih i zatekao, jer sam se ja skrivao kada su krenuli odvoditi muškarce. Ukopani su u bašti pored kuće", prisjeća se zagledan u sto, dok sjedimo u njegovom domu.

Nakon toga je, Hopovac, kojem je ubijeno više od 50 članova familije, dobrovoljno otišao u logor Trnopolje, s ostalim muškarcima, preplivavši rijeku Sanu po noći, jer su imali više šanse da tamo prežive.

Spomenici palim borcima

U istom logoru bila je i Saima Bešić iz Kozarca pored Prijedora. Sjedeći ispred kuće, dok se igra sa svojim osmogodišnjim unukom, tihim glasom, uzimajući pauze da duboko udahne, počinje nabrajati koga je sve izgubila - dijete, supruga, oca...

"Moj sin Edin imao je 16 godina kada smo krenuli da se predamo. Morali smo ga nositi, jer je bio nepokretan, povrijedio je kičmu kao beba. Nosali smo ga u deki, za dva ćoška. Vojnici su mi ga oduzeli i odveli. Dan-danas nisam našla njegovo tijelo", prepričava dok joj se oči pune suzama.



Foto: Nepokretni 16-godišnji sin Saime Bešić oduzet joj je iz ruku i odveden [Foto: Al Jazeera/Almir Osmanagić]

Ona i ostali roditelji, zajedno s drugim građanima iz cijele Bosne i Hercegovine, u nedjelju će se opet okupiti u centru Prijedora kako bi odali počast za više od 3.100 ubijenih Prijedorčana, među kojima je 102 djece.

Spomenik za njih će opet tražiti, a ukoliko im gradske vlasti to ne dozvole, najavljuju da će ići na sud.

"To se ne može više odgađati, jer polako i ti roditelji umiru, nas je preko 60 posto umrlo i hoćemo da vidimo taj spomenik svojim očima", kaže Fikret Bačić.

Odlazeći iz sela Zecovi, prolazimo kroz centar Prijedora, gdje se na svakom koraku mogu vidjeti spomenici - u gradskom parku palim borcima u ratu, pored zgrade Opštine "borcima za slobodu srpskog naroda od 1990. do 1995."...

Za spomenik ubijenoj djeci, koja, kako kažu roditelji, nisu ni znali šta je politika, puška ili rat, još nema mjesta.

Izvor: Al Jazeera, link [http://balkans.aljazeera.net/vijesti/roditelji-ubijene-djece-prijedora-nisu-ni-znala-sta-je-rat]

Video:




Offline Nesklad

  • Junior Član
  • **
  • Postova: 64
    • Profil
Odg: Ratni zločini i zločinci
« Odgovori #5 u: Listopad 20, 2016, 11:12:57 poslijepodne »
Ratna silovanja – zločin s produženim djelovanjem

Oko 1.000 žrtava ratnog silovanja u BiH ne mogu biti majke. Razlog tome, uz psihičku komponentu koja blokira odnos s muškarcem, jesu netretirane infekcije koje su nastale opetovanim silovanjem i dovele do zapušenja jajovoda.

“Istina je, ubili su mi mladost. Istina je, ostala sam bez kuće, braka. Da, uzeli su mi dijete. Istina je da nikad više nisam bila, ne mogu biti i nisam majka”, kazala je Zlata, koja se nećkala da priča s nama.

Zlata nije njeno pravo ime, ali inicijali, hladni i statistički, nikad neće prizvati sliku žene koja je bila pred nama. Njena spoljašnost ničim ne odaje unutrašnje pukotine. Lijepa je, pomirena i dostojanstvena.

“Bila sam tu najmlađa žena. One još dvije, bile su starije. I onda odjednom me je taj Rus povukao za ruku i rekao: ‘Ideš gore.’ Tako da sam ja išla. Kako se desilo, stvarno nemam pojma… Dobila sam veliki odljev. Znam da sam bila trudna”, kaže Zlata.

Nastavlja da priča kako joj je jedna nena dala, kad već ništa drugo nije imala, vunene čarape.

“Da se zaštitim k’o žena. Bila sam oteknuta, podbuhla, krvava od tih udaraca po licu. Pogotovo zbog tih ženskih problema. To je bilo grozno. Odveo me gore na sprat i naredio da se skinem. Fino sam mu rekla da sam bolesna. Nije me htio slušati. Nekako sam se otimala od toga svega”, kaže.

Izvadio je iz čizme nož i, kako tvrdi, prišao i isjekao joj garderobu. “Ostala sam naga. Odradio je to nedjelo nada mnom. Kad je on to sve završio, zvao je drugu vojsku”, pojašnjava ona.

Zlata iz Brčkog je jedna od 20.000 do 50.000 silovanih žena, koliko Ujedinjene nacije (UN) procjenjuju da ih je bilo tokom rata u Bosni i Hercegovini, i jedna od 1.000 onih koje su za posljedicu imale neplodnost. One više nikad nisu mogle postati majke.

Razlog tome, u nekim slučajevima, jeste fiziološke prirode. Senad Mehmedbašić, profesor doktor ginekologije, navodi da se s početka rata sjeća tinejdžerke koja je imala 15 ili 16 godina.

“U to vrijeme izuzetno kahektična mlada osoba iz okoline Višegrada, koja je šumama došla do slobodne teritorije. Dala je podatke da je silovana u više navrata. Doktor Srećko Šimić i ja smo je operisali i našli kolekciju gnoja u maloj zdjelici. U uobičajenim uvjetima na takvo stanje se vade materica i jajnici”, kaže Mehmedbašić u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Dvojica ljekara su pokušavali učiniti gotovo i nemoguće da sačuvaju reproduktivne organe nesretnoj djevojčici. Ipak, velike infekcije, kakvu je ona imala, nerijetko dovode do zapušenja jajovoda, što za posljedicu ima neplodnost.

“Ne treba zanemariti ni psihološke blokade koje se zapažaju na dva nivoa. Direktni nivo je animozitet prema muškarcima, koji ne zaobilazi ni rođenog oca, te strah od odnosa. Indirektno se manifestira u krvi takve osobe, gdje se stvaraju hormonski supstrati, hiperprolaktinemija. Povišen prolaktin nije stalna kategorija, ali je omča za sva uredna zbivanja”, pojašnjava doktor Mehmedbašić.

Produženo djelovanje zločina

I tako je rat, kao dominantno muška priča, dolazio ženama u najgorem obliku. Ranije se u ratove išlo… Ovaj naš, postmoderni, poseban je i po tome što je dolazio u urbana područja. Silovanje, kao oblik ratovanja, za cilj je imalo iskazivanje moći i označavanje teritorije.

Taj bolni i ponižavajući čin, koji je živote ovih žena obilježio do kraja i poslije kraja, transgeneracijski, koristio se kao strategija kojom se nadvladavao neprijatelj označen preko ženskog tijela.

“Biologija je iznad nas”, tvrdi doktor Mehmedbašić.

Potreba za reprodukcijom je ultimativna, iznad svakog poimanja i želje. Protivno je prirodi da je žena ravnodušna ili bez želje za potomstvom. U tom svjetlu sagledano, shvatamo kako je silovanje zločin s produženim djelovanjem.

“Prvog maja silovali su me na krevetu. Iza podne su me izveli na hodnik. Šestorica su me silovali taj dan. Navečer su me silovala dvojica-trojica. Onda je stigla vojska. Pjevali su. Bila je još jedna čistačica. Da li je bila čistačica ili doktorica, nemam pojma. Kada završe posao s nama, onda su nju silovali”, priča nam naša druga sugovornica, Nina. Misli i rečenice su joj isprekidane. Pogled joj više puta ide prema torbi na stolu i pita imamo li “lexilium”.

Ninina priča plastično pokazuje dinamiku između uzroka i posljedice.

“Tako je bilo svaki dan. Jedno jutro je došao Mauzer. Jeste, Mauzer. I mi smo doručkovali. Pitao nas je koje smo vjere i da li se znamo krstiti. Rekla sam da znam, ali neću. Istukao me i otjerao u sobu. Kaznio me 29 sati da ne jedem i ne pijem ništa. Tako, da ja crknem. U međuvremenu, našla sam kuharicu koja mi je davala hljeb i ja sam u WC-u jela i iz vodokotlića pila vodu. Jednom su me silovala desetorica, da osvete nekog svog koji je poginuo”, kaže Nina.

Njena agonija je trajala oko dva mjeseca. Na koncu je razmijenjena i odvedena na slobodnu teritoriju. Umjesto utjehe, dočekala su je optuživanja od muža i skori razvod.

“Mene muškarci ne interesuju. Uopšte. Ne mrzim ih, ali im ne vjerujem. Da ja s nekim u automobil sjedem, da mene muškarac vozi, nema šanse. Ići ću pješke, ali s muškarcem neću sjesti. Meni nije svako napravio zlo, ali ja ne mogu to iz sebe izbaciti”, pojašnjava Nina.

Ipak, ističe da bi voljela to nadjačati, ali ne može. “Pokušavam, ali šta ja znam… Ne podnosim više to, da mi neki muškarac dobacuje. Odem kod Fadila i družimo se i on počne na šalu, ali ga brzo otresem. Ne mrzim ga, ali i ne podnosim. Možemo zdravo za zdravo. Nije on kriv, ali ja ne mogu”, govori Nina.

Prema Abdulahu Kučukaliću, specijalisti neuropsihijatrije, svaka psihička trauma koju doživi neka osoba dovodi ne samo do poremećaja psihičke ravnoteže nego i do niza disfunkcija i disbalansa.

Pokušaj samoubistva

Kučukalić objašnjava da dolazi do neurofizioloških, metaboličkih i hormonalnih disbalansa, što ostavlja čitav niz posljedica na određene organske sisteme, između ostalog i na mogućnost začeća kod osoba koje su bile izložene takvoj vrsti psihičke traume, a naročito seksualne traume.

“Takva psihička trauma koja dovede do endokrinog disbalansa i neuropsihičkog disbalansa, može utjecati da u nekom vremenskom periodu žena ne može začeti. Imao sam iskustva s takvim ženama. Njima nije potreban samo ginekološki, već i psihijatrijski tretman koji bi reducirao psihičke probleme koji se ogledaju u velikoj anksioznosti, depresiji i psihosomatskim tegobama”, kaže Kučukalić u izjavi za BIRN.

Tretman psihijatra je neophodan za ovu grupu žena. Ipak, do danas je izostalo sistemsko rješenje od države. One su prepuštene lokalnim udruženjima žena koje dijele istu sudbinu ili odgovornim pojedincima.

Nemoj, čiko, molim te…”, vrištala je jedanaestogodišnja djevojčica kada se vojnik okomio na nju da je siluje. Djeca njene dobi ne znaju šta se sprema kada vojnik odvodi, otkopčava hlače.

Toliko godina imala je i Mina kada je prvi put silovana.

“Došao je jedan vojnik i rekao: ‘Ti u zelenom džemperu, ideš sa mnom, trebaš mi da počistiš stan.’ Ta u zelenom džemperu bila sam ja. Kad smo došli u stan, naredio mi je da se okupam.
Otišla sam i okupala se hladnom vodom jer nije bilo tople. Kada sam izišla iz kupatila, krenuo je prema meni, a ja sam potrčala prema prozoru. Htjela sam da skočim, a on me je uhvatio i spriječio. Onda me je silovao. Izgubila sam svijest dok je to radio”, kaže Mina.

Isti vojnik je narednu večer odveo i njenu majku. Silovao ih je jednu pred drugom. Slijedilo je još mnogo svakodnevnih silovanja.

“Ja sam se u toku rata i razboljela, pa su me, samu, pripadnici UNPROFOR-a prevezli u bolnicu u Sarajevu. Doktori su me pregledali i mislili su da sam trudna. Nisu me ni pitali, a ja im nisam mogla objasniti da kada sam prvi put silovana, još uvijek nisam imala ni prvu menstruaciju. Ležala sam tu mjesec i po. Pošto je grad bio u opsadi, niko nije došao da me vidi”, prisjeća se Mina.

Ona također nikad neće u rukama držati svoje dijete. Udala se, kaže, ali s mužem nikad nije pričala o onome što joj se desilo. Okupirani su golim preživljavanjem.

Za razliku od žena koje su doprinijele Narodnooslobodilačkoj odbrani, ili bile žrtve toga rata, pa se njihova uloga poslije slavila i obilježavala, njihova imena su bila lekcije iz historije ili nazivi ulica, žene koje su bile voljne ili nevoljne učesnice rata od 1992. do 1995. godine ostale su nedovoljno vidljive, viktimizirane i diskriminirane.

“To je ona bolesna… tako o meni govore u opštini. Mislili su da ih nisam čula”, žali se Mina.

I dok će um uvijek moći da podigne tijelo, a tijelo um neće nikada, zadivljuje kako je u njihovim srcima ostalo mjesta za još pokoju ljepotu, želju, supstituciju.

Minina želja je bila da napravi zube. Od udaraca vojnika ostala je bez njih.

“Najviše bih voljela završiti srednju školu, pokušati naći posao. Ne znam šta će biti dalje, ali ničega se ne bojim. Valjda mi se od ovoga što sam preživjela ništa gore ne može desiti”, kaže Mina.

Zlata s početka ove priče se udala i ima, kako ističe, svoj drugi život. Dodaje i da je možda Bog htio tako. “Danas nisam više u gradu, ali jesam u obližnjem selu pored Brčkog. Moj muž i ja bavimo se voćarstvom i jako se lijepo osjećamo u tom voćnjaku. To je nešto što ja radim. Što ja sadim i što gledam ono što sam zasadila da rađa, i to me nekako vraća u život. Eto, to je to”, kaže Zlata.

Do danas nije uspostavljen zakonski okrvir koji bi ženama silovanim u ratu i koje više ne mogu postati majke, omogućio vantjelesnu oplodnju ili usvajanje. Do danas, od njih se samo uzima, a ništa im se ne daje. Postale su svjedoci po profesiji. Njihova uloga svedena je na pokazivanje, prepričavanje, kopanje po ranama koje se takvim tretmanom zauvijek ostavljaju otvorene.

Preuzeto sa: detektor.ba

Offline Nesklad

  • Junior Član
  • **
  • Postova: 64
    • Profil
Odg: Ratni zločini i zločinci
« Odgovori #6 u: Listopad 20, 2016, 11:20:08 poslijepodne »
Otrgnuta iz majčinog naručja i silovana

Autor: Džana Brkanić Datum: 09.11.2015. Preuzeto sa: detektor.ba

Život mirne i vesele djevojčice uništen je za dvije noći 1992. godine. Tada 14-godišnjakinja, silovana je osam puta. Danas kaže da nema razloga za smijeh jer joj se stalno vraćaju slike onoga što je preživjela.

Suzana J. je s roditeljima i dvije sestre živjela na području općine Odžak sve do 8. maja 1992., kada je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) zauzelo taj grad. Otac joj je odveden i zatvoren u osnovnu školu, dok je ona s majkom i sestrama bila u kućnom pritvoru u mjestu Novi Grad (općina Odžak).

Otrgnuta je iz naručja majke 3. jula 1992. godine, zlostavljana i silovana. Bilo je oko 11 sati navečer kada su, prisjeća se, pripadnici HVO-a “razvalili vrata”.

“Izvukli su mene za kosu. Tukli su me tu i maltretirali. Moja mama se s njima borila i ovi svi ostali. Tu su bile moje mlađe sestre, od 12 i devet godina, njih su isto tukli, i moju babu nepokretnu. Mojoj majki su rasjekli usnu, gdje ona i danas ima ožiljak”, priča Suzana.

Oko nje, kako tvrdi, otimala su se osmorica vojnika.

“Stali su ukrug. Ovaj te udari puškom, ovaj te gurne… Nekih pola sata sam se borila s njima. Oni su mene tukli i savladali. Bila sam sva krvava i poderana od batina i kako su me vukli. Moja majka je njih molila da me ne diraju i govorila da je i ona Hrvatica, ali to ništa nije pomagalo”, kaže Suzana, ističući da su je potom ubacili u kombi.

U drugi auto, kako se prisjeća, ubačena je njena komšinica V.L., koja je također bila maloljetna.

“Mene su dole povalili na zadnje sjedalo, ispod, gdje su noge, tu su me položili, i ova dvojica su sjela na sjedalo i stavila noge na mene. Vozili su nas jednim seoskim putem kroz Novi Grad”, kaže ona.

Nedaleko od glavnog puta prema Posavskoj Mahali (općina Odžak), priča dalje Suzana, kombi se zaustavio i sedmorica vojnika su je uveli u kuću.

“Ovaj jedan je ušao sa mnom u sobu. Gurnuo me, bacio me, počeo me šamarati i tući. Ja sam ga molila da me ne dira. Poderao je garderobu s mene i uspio me silovati. I onda mi je još prijetio da ne smijem to nikome da kažem, ni policiji, ni nikome, jer ćemo se opet sresti i da će me ubiti, te da će mi ubiti oca, jer zna da je u zatvoru”, prisjeća se Suzana.

U sobu je krenuo drugi vojnik, kada se, kako kaže, začuo neki ženski glas koji ih je upozoravao da dolazi Vojna policija.

Došao je komandir Vojne policije Mirko Pačak, koji je kazao da su pronašli njenu komšinicu V.L. i vojnika M.B., te ih je sve odvezao u policiju u Novi Grad na prepoznavanje.

“Ugasili su svjetla, a on je baterijom osvijetlio lica osam vojnika. Poznala sam onog koji me, znaš, silovao”, navodi Suzana, dodajući da njena komšinica iz straha nije smjela reći ko je nju silovao.

Po povratku na mjesto gdje je ranije bila zatvorena s majkom, sestrama i ostalima, Suzana je zatekla zapaljenu kuću. Njena majka, sestre i ostali su bili u drugoj, manjoj kući, koja se nalazila u blizini.

“Mi smo u toku noći pobjegli dole kroz neke šume i bili kod moje strine. Mama i ove starije žene su bile tu, a mi mlađe smo se krile po šumama, samo bi dođi nešto tu da pojedemo”, prisjeća se Suzana i dodaje da se znalo desiti da po dva dana ne jedu, a vodu su pili iz bara.

Jedanput, 12. jula 1992., kad su došli po hranu i krenuli prema šumi, priča Suzana, vojnici su pucali za njima i morali su se vratiti.

Vidjela je kamion pun vojnika. Među njima, pojašnjava, bio je i onaj što ju je prethodno silovao.

“Mene je izvukao i rekao: ‘Jesam ti rekao da ćemo se ponovno sresti?’ Odveli su mene i snahu u Novo Selo i silovali nas”, kaže Suzana, naglašavajući da su je te noći silovala sedmorica vojnika.

Prije silovanja, kako kaže, bila je veselo dijete, jednostavno nasmijana i vesela. Kada je silovana, ističe, mjesec dana je bila zatvorena u kući i tvrdi da bi se ubila da je našla bombu ili pušku.

“Nikad to nisam mogla da podnesem, ne mogu ni danas”, dodaje Suzana i naglašava da je silovanje razlog njenog lošeg zdravstvenog stanja, nervoze i depresije.

“Ja nemam razloga da se smijem, čemu da se smijem… Kad nešto gledam, suze počnu same (…) Poslije 23 godine ti se stalno vraćaš kroz to. (…) Mene kada uhvati ta kriza, nervoza… i sve što sam starija, sve mi je gore i gore. Ne znaš kome da se obratiš, s kim da pričaš, ko da ti pomogne”, pojašnjava Suzana, ističući da se bori da preživi kako bi bila dobra majka, supruga i kćerka.

Offline Nesklad

  • Junior Član
  • **
  • Postova: 64
    • Profil
Odg: Ratni zločini i zločinci
« Odgovori #7 u: Listopad 25, 2016, 01:55:25 poslijepodne »
Sutra suđenje za zločin u Kravici: Ubijenom Nerminu je bilo samo 19 godina

Odjavljeno na radiosarajevo.ba 25.10.2016. Autor: Anadolija

U Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu sutra počinje suđenje protiv osmorice bivših pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Republike Srpske (RS).

Oni su optuženi za ratne zločine i ubistva u halama zemljoradničke zadruge u selu Kravica kod Srebrenice za vrijeme rata u BiH.

Optužnica tereti Nedeljka Milidragovića, Aleksu Golijanina, Milivoja Batinića, Aleksandra Dačevića, Boru Miletića, Jovana Petrovića, Dragomira Parovića i Vidosava Vasića da su počinili ratni zločin nad civilnim stanovništvom, tako što su u prostorijama zemljoradničke zadruge u Kravici 13. i 14. jula 1995. godine ubili više stotina Bošnjaka. U halama zadruge je, prema podacima Haškog tribunala, ubijeno više od 1.300 muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti. Posmrtni ostaci ubijenih u Kravici pronađeni su u poslijeratnom periodu u masovnim grobnicama Glogova 1 i 2 i Ravnice, kao i u više sekundarnih grobnica.

Među ubijenima u Kravici je Nermin, sin Munire Subašić. Ubijen je sa samo 19 godina. Njegove dvije kosti, pronađene u dvije masovne grobnice - Budak i Zeleni Jadar, majka Munira ukopala je u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari 11. jula 2014. godine.

"Svake godine sam dolazila u Kravicu i uvijek sam imala neki poseban osjećaj kada prilazim tom mjestu. Do prije dvije godine nisam znala da je moj sin tu ubijen. Kada sam saznala, bila sam u šoku, jer je moj sin otet u Potočarima. Izveden je iz Fabrike akumulatora", ispričala je Subašić u razgovoru za Anadolu Agency.

Nermin je, nakon što je ubijen u Kravici, bačen u veliku masovnu grobnicu u Glogovoj iz koje su kasnije posmrtni ostaci žrtava genocida u Srebrenici odvoženi na različita mjesta, na kojima su nastajale tzv. sekundarne grobnice.

"Jedna kost je nađena na Budaku, a druga 25 kilometara od tog mjesta, prema Jadru. Često razmišljam da li ću ikada naći još išta od mog Nermina, neku kost", kaže Munira Subašić.

Prema njenim riječima, genocid u Srebrenici "nije počinjen samo nad živima", nego i kasnije "nad posmrtnim ostacima žrtava koje su premještane iz grobnice u grobnicu".

"Dobro je da imam nišan i da piše da je moj Nerko rođen u Srebrenici i da je tamo ubijen. Više niko ne može negirati da ga nisam imala. Da nisam našla te dvije kosti, svako je mogao da kaže, kao što su i govorili, da izmišljam da sam imala sina, da je moj sin negdje u Americi. To nikada neću halaliti", poručuje Subašić.

Proces traženja njenog sina Nermina je bio dugotrajan i mukotrpan. Prvo su je u Potočarima ubjeđivali da je Nermin već u Tuzli, na slobodnoj teritoriji pod kontrolom Armije RBiH. Međutim, tamo se uvjerila da to nije istina. Čak 18 godina nakon genocida u Srebrenici nije imala nikakvu vijest ili dokaz o tome gdje se Nermin nalazi. A, onda je saznala da su pronađene njegove dvije kosti.

"O Nerminu svako može reći samo najljepše. Svakoj majci je njen sin najbolji, ali moj Nerko je bio vesele prirode, volio je živjeti, volio ljude oko sebe, sve oko sebe. Uvijek je bio nasmijan i imao puno prijatelja oko sebe. Nažalost, jako mali broj njegovih drugova je preživjelo. Nerko je bio poseban još kao beba. Njega si samo mogao voljeti, jer od njega si mogao doživjeti samo nešto lijepo. Uvijek je želio da pomogne drugima. Bio je odličan đak", prisjeća se Subašić.

Njen suprug Hilmo također nije preživio genocid nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici 1995, dok je stariji sin preživio jer nije bio u Srebrenici.

I Muriz (32), suprug Šuhre Sinanović, ubijen je zloglasnoj Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici 13. jula 1995. Njegovi posmrtni ostaci su 1998. godine pronađeni u masovnoj grobnici Zeleni Jadar, a ukopan je na prvoj kolektivnoj dženazi žrtava srebreničkog genocida 2003. godine u Potočarima.

"Rastali smo se 11. jula 1995. Ostala sam u Potočarima sa dvoje maloljetne djece i svekrom, a on je otišao kroz šumu. Nikada neću zaboraviti taj rastanak. Najgori je rastanak sa živim. Zagrlio je djecu i počeli smo da plačemo. Kada je pustio djecu, okrenuo se prema meni i rekao: 'Šuhro, čuvaj mi dobro djecu.' Kao da je imao neki predosjećaj da se nikada neće vratiti", prisjetila se Sinanović.

I Murizovo tijelo bačeno je u masovnu grobnicu Glogova nakon ubistva, ali je kasnije premješteno na drugu lokaciju.

"I mog muža su pronašli u Zelenom Jadru. Prvenstveno je ukopan u Glogovoj, ali u cilju prikrivanja zločina, premjestili su ih u grobnicu Zeleni jadar. Ekshumiran je, ali nikada nisu pronađeni svi dijelovi", kazala je Sinanović.

Majka i supruga Šuhra Sinanović ostala je bez 23 člana porodice jula 1995. godine.

"Genocid se desio 1992. godine u cijeloj BiH, a završen je 11. jula 1995. u Potočarima", poručuje Sinanović.

U genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, koji je izvršila tadašnja Vojska Republike Srpske, u ljeto 1995. godine, ubijena su najmanje 8.372 muškarca i dječaka.

Offline Nesklad

  • Junior Član
  • **
  • Postova: 64
    • Profil
Odg: Ratni zločini i zločinci
« Odgovori #8 u: Prosinac 07, 2016, 01:17:18 poslijepodne »
S Aleksandrom Zec, curicom u rozoj pidžami, pokopana je i naša savjest

Piše: Ivo Anić / Objavljeno: 07.12.2016.

Pruzeto sa buka.ba

S tom djevojčicom u rozoj pidžami tu je večer zakopana i naša savjest. Savjest sviju nas.

TE HLADNE hladne večeri u jednom prosincu prije točno dvadeset i pet godina dvanaestogodišnja učenica zagrebačke Osnovne škole „August Šenoa“ Aleksandra Zec, vratila se iz škole i u svojoj sobi radila vjerojatno što djeca njene dobi i inače rade, slušala muziku, pisala domaću zadaću za sutra ili preslagivala ormar s garderobom.

Njen brat Dušan i sestra Gordana spavali su u drugom dijelu kuće. Njen otac, imućni zagrebački mesar, u kuhinji je zbrajao račune koje treba platiti, a majka, vlasnica kafića na Trešnjevki kuhala je ručak za sutra. Jedna posve normalna i obična večer u prosincu. Jedne posve normalne i obične obitelji kakve žive svojim mirnim životima svuda oko nas.

Oko dvadeset i tri sata u Poljaničkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci zaustavio se terenac specijalne jedinice MUP-a ( tzv. Merčepovaca) iz kojeg su izašli Siniša Rimac, Munib Suljić, Nebojša Hodak i Suzana Živanović, pripadnici pričuvne jedinice Ministarstva unutarnjih poslova RH. Za nekoliko minuta njih četvero će upasti u kuću obitelji Zec, i prema osobnim priznanjima danim istražnom sucu, uz sve materijalne dokaze i forenzičke prikupljene na mjestu događaja koji potvrđuju da se sve tako i odigralo, izvesti oca obitelji Mihajla i hladnokrvno ga ustrijeliti pred kućom u potiljak, majku Mariju zavezati, a malenu Aleksandru izvući zaprepaštenu iz sobe i ubaciti, zajedno s majkom, u crveni kombi marke Citroen, u vlasništvu njihove postrojbe.

Već dvadeset i pet godina sramotno se lome koplja

Dvadeset i pet godina sramotno se lome koplja u našem društvu između onih koji lamentiraju nad pravosudnom farsom koja je poznate ubojice, bez obzira na date iskaze, potpisana priznanja i materijalne dokaze, ostavila na slobodi i onih koji uporno traže razlike između „naših“ i „njihovih“ žrtava, pokušavajući ublažiti strahotu te večeri u prosincu opravdanjima kako je Mihajlo Zec podržavao i financijski potpomagao vojsku Republike Srpske Krajine. Sam Ivo Sanader, tadašnji Premijer, pravdao je nedjelo počinjeno te večeri, kao zločin za koji treba ustvrditi da li je počinjen po nalogu i u službi države ili su ga izveli neodgovorni pojedinci u svoje slobodno vrijeme, bez državnog naloga, vođeni isključivo svojim domoljubnim nagnućima i vjerom da nadležne institucije njihov zločin nad pripadnicima nepoćudne nacionalne manjine neće sankcionirati, kao što i nikada nisu.

O toj kobnoj večeri u prosincu svjedočio je i malodobni sin Dušan, brat pokojne Aleksandre Zec. Te večeri spavao je u svojoj sobi u drugom krilu kuće, kada je na vrata njegove sobe pokucala njegova sestra Aleksandra. Probudila me i rekla mi da je došla policija. Ustao sam i sa sekom otišao do hodnika gdje sam vidio gardista u uniformi i crnim čizmama. Imao je bradu, jako guste obrve i držao je mamu za ruku. Seka Gordana je izašla isto u hodnik i počela plakati i vikati da nam puste mamu. Vojnik je bio dobar i rekao je da će mama brzo doći i da se ne brinemo. Mama je vikala da odemo brzo susjedi Ciliki. Iz vana se začuo pucanj i krik. Aleksandra je istrčala pred kuću, a vojnici su je pokupili u auto zajedno s majkom.

Munib Suljić, vojnik koji je bio dobar i rekao da će mama brzo doći, posvjedočio je o toj kobnoj noći u prosincu kako je dan prije dobio nalog da privede mesara Mihajla Zeca, člana četničke organizacije Ravna Gora, te da ga ispita i ubije. Na tržnici Dolac, blizu mesarnice u kojoj je Mihajlo radio, raspitali su se za adresu koju su kasnije lako pronašli. Oko 22 sata našli smo se na dogovorenom mjestu, ja i Nebojša Hodak, Igor Mikola, Siniša Rimac, svi pripadnici pričuvne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova, poznatije i kao Merčepove postrojbe, a na putu prema Trešnjevci pridružila nam se dvadesetogodišnja kolegica Snježana Živanović, koja je u tom periodu bila trudna, upravo s Mikolom koji je zagrlio i uveo u terenac.

U dva vozila, kombi i tamnoplavi Citroen ušli smo i zaputili se prema obiteljskoj kući Mihajla Zeca.  Suljić je pozvonio, a ženski glas je pitao tko zvoni? Marija Zec Igoru Mikoli pokazala je dokumente i potvrde iz MUP-a u kojima jasno stoji da su policiji već predali oružje iz kuće koje je bilo u obiteljskom naslijeđu, no Munib Suljić je naredio Mihajlu da se obuče i pođe s njima. Siniša Rimac ispratio je Mihajla u dvorište i repetirao automatsku pušku Hoeckler. Mihajlo je potrčao niz ulicu kada je Rimac ispalio metak iz puške u njegova leđa. Mihajlo još nije bio mrtav. Valjao se u agoniji u dvorištu. Vidio sam da mu krv izlazi na usta, pa sam smatrao da će umrijeti vrlo brzo i nisam ga htio vući sa sobom.

U tom momentu djevojčica u rozoj pidžami je istrčala iz kuće vrišteći prema mrtvom tijelu Mihajla Zeca, svog oca koji više nije davao znakove života. Rimac i Mikola utrpali su Aleksandru i Mariju Zec u kombi i odvezli ih do Adolfovca, planinarskog doma na Sljemenu. Rimac je držao uperen Hoeckler u majku i dijete i vikao da prestanu plakati.

Najgori zločin u modernoj hrvatskoj povijesti

U domu na Sljemenu za stolice su zavezali majku i kćer, prljavim krpama im zapušili usta da ne vrište. Ubojicama je bilo jasno da su majka i kćer svjedoci ubojstva njihova oca koje se nepunih sat ranije odvijalo pred njihovom kućom na Trešnjevci. Da su i ostala djeca izašla pred kuću, kao što je to uradila Aleksandra, vjerojatno bi im sudbina bila ista. Nebojša i Munib su uzeli kramp i lopatu i počeli kopati jamu na smetlištu blizu planinarskog doma. Igor je izveo majku prema smetlištu, bio je mrak, pa je put osvjetljivao baterijskom lampom. Mikola je potom izveo Mariju Zec, koja je imala povez preko glave i zapušena usta i uperio joj cijev Hoecklera u glavu. Kada je ispalio metak vidio je da je žena pala točno pred jamu. Igor je Mikoli uzeo pušku iz ruku, jer se žena koprcala u agoniji, ispalio još nekoliko metaka u Mariju i čizmom je gurnuo, njeno sada već beživotno tijelo u iskopanu jamu.

I tada se događa možda najstrašniji prizor i svakako jedan od najgorih zločina u modernoj hrvatskoj povijesti. Djevojčica u rozoj pidžami je izašla kroz vrata zavezanih ruku. Počeo je padati prvi snijeg. Djevojčica je drhtala od studeni i od straha. Djevojčica od dvanaest godina, djevojčica koja se do prije sat vremena u svojoj sobi dopisivala s prijateljicama i slušala najnoviju muziku kao i svaka druga vršnjakinja njene dobi. Kako je počeo padati snijeg nesretna Aleksandra se poskliznula. Nije izustila niti riječi kada je pala. Rimac je podigao u naručje. Drhtala je kao prut. Netko je od okupljenih viknuo da joj zaveže oči. Rimac je istrgnuo komad pidžame koji joj se smotao oko vrata i pokušao joj zavezati oči.

Aleksandri je tada prvi put pogledao u oči. Bile su to oči srne koju lovci vode na stratište. Nevine oči djevojčice od dvanaest godina. Rimac se okrenuo i nije mogao gledati. Hoće li ga te oči proganjati cijeli njegov život, to zna samo on. Munib Suljić djevojčici od dvanaest godina, djevojčici u rozoj pidžami u potiljak je ispalio šest hitaca. Beživotno tijelo su bacili u jamu iz koje se začuo hropac. Mikola je uzeo svoju pušku i u jamu rafalno zapucao još jednom.


Djevojčica je u jamu pala bez vriska.

Hladnokrvno su oprali tragove krvi, očistili kombi i podijelili među sobom 30 000 dinara koje su na brzinu ukrali iz obiteljske kuće Zec.

S tom djevojčicom u rozoj pidžami tu je večer zakopana i naša savjest. Savjest sviju nas. Kako drugačije objasniti u dvadeset i pet godina koje su uslijedile pravosudnu farsu, oslobađajuće presude i izjave čelnih ljudi RH kako to nije bio zločin, već splet nesretnih okolnosti? Kako objasniti službeni stav svih političkih garnitura u ovih dvadeset i pet godina o ubojstvu jedne djevojčice koje nikada nije bilo procesuirano, javnosti prikazano kako se zaista dogodilo i na koncu razjašnjeno, kako po motivima, razlozima i zapovjednom lancu koji je spominjao Siniša Rimac?

No najstrašnije jest u ovih dvadeset i pet godina ponašanje hrvatske javnosti prema tom stravičnom i hladnokrvnom ubojstvu. Stravično je što se još oko tog zločina „lome koplja“ i pojedinci neprocesuirano, nekažnjeno iznose svoja stajališta, podržavaju zločin i pravdaju ga, kako po društvenim mrežama, tako i u institucijama.

Aleksandru Zec, djevojčicu u rozoj pidžami nitko više vratiti na ovaj svijet neće. Stravičnu agoniju i strah koje je to dijete prošlo možemo samo i zamisliti. Ako u sebi imate iti malo ljudskosti, ova će vas priča, istinita priča koja se zbila na današnji dan, potresti i kao ljudsko biće i kao građana RH, države koja se nikada nije pobrinula da se taj sramotan čin počinjen u njeno ime jednom i konačno procesuira.

Do tada svi ostajemo taoci Siniše Rimca i Muniba Suljića. Svi mi, pošteni  ljudi koje je ova priča užasnula vezanih smo ruku i očiju dijelovima njene roze pidžame i koračamo prema stratištu, prema svojim jamama. Oni koji nas vode s uperenim cijevima još uvijek su dio nas, onaj dio koji podržava ubojstvo djeteta i onaj dio koji u tom stravičnom zločinu ne vidi ništa loše. Jednog dana, a taj dan nažalost mora doći, vezanih ruku će nas i takvi ljudi odvesti pred naše stratište, pred neke nove jame.

Nad njima, pod prvim pahuljama snijega, stajat će djevojčica u rozoj pidžami. Ni tada, kao ni prije dvadeset i pet godina ona neće izustiti ni riječi. Sve riječi ovoga svijeta za nju ste trebali izustiti upravo vi.

Vi koje su monstrumi koji žive pored vas, doveli pred istu tu jamu.

Offline Nesklad

  • Junior Član
  • **
  • Postova: 64
    • Profil
Odg: Ratni zločini i zločinci
« Odgovori #9 u: Siječanj 28, 2017, 08:04:24 prijepodne »
Posljednji živi učesnik proboja USTAŠKOG LOGORA: "Još me proganjaju prizori MASOVNIH UBISTAVA NEJAČI u Jasenovcu"

Strašno svedočenje o mučenjima u jasenovačkom logoru NDH, tokom Drugog svetskog rata, reporteru “EuroBlica” izneo je Ilija Ivanović (89), jedini živi akter proboja logora u aprilu 1945. godine.

Ovaj bivši učitelj u potkozarskim selima i srednjoškolski profesor u Zenici, u Jasenovcu je proveo nešto manje od tri godine. Doveden je u trinaestoj godini iz rodnih Gornjih Podgradaca, u kolonama dece, a posle proboja u kojem je, velikim čudom sudbine ostao živ, vratio se 26. aprila 1945. godine.

U inat poodmakloj životnoj dobi i neopisivoj patnji u logorima smrti, Ilija je sačuvao bistar um, a njegovo sećanje je jedinstvena filmska priča koja pleni i ostavlja bez daha. Sa suprugom i sinom živi u porodičnoj kući u Žeravici kod Gradiške, gde je rado pristao da za “EuroBlic” iznese ispovest o tamnovanju u Jasenovcu, odakle je pobegao 22. aprila 1945.

Ilija kaže da su, u potpunom beznađu, poslednji logoraši uz povike “Sloboda ili smrt” jurnuli na kapiju, posle dugo i tajnovito pripremane akcije. Njih više od 1.000 pokošeno je rafalima već na prvom koraku, ali se zajedno sa stotinak logoraša domogao šume i slobode.

- Gledajući često Sunce kako izlazi iza oblaka, stalno sam gajio nadu i veru u čudo, da ću se spasiti. Zar da sutra ne vidim taj izlazak? Gledao sam i plave visove Kozare u daljini. Tamo su Podgradci. Tamo je sloboda. Tamo je majka, sestre, brat. Kako je to blizu. Brzo bih stigao, za pet do šest sati peške. Zar će me ubiti, a nisam ni krenuo u život? Zašto? Nisam ništa zgrešio. Nisam nikome zla učinio. Dete sam – priseća se Ilija, koji je iz logora pobegao sa nepunih 16.

U mislima su mu prizori ubistava, posebno masovna likvidacija nejači sa Korduna.

- Gledao sam tu jadnu kolonu opkoljenu ustašama, koje ih udaraju kundacima i požuruju, usmeravaju prema skeli u Gradini. Idu u smrt. Jedna žena nosi dete u naručju. Moli ustašu da joj dozvoli da sedne, da podoji dete koje plače. On je grubo vraća u stroj, u kolonu bez nade. Ona se ipak izdvaja, seda kraj ceste i doji dete. Ustaša je to video, vratio se i snažno udario kundakom u leđa. Dete je od udarca ispalo iz ruku, a ustaša ga je uzeo, bacio uvis i dočekao oštricom kame. E, to me do kraja obeshrabrilo, jer ako su ubili bebu, zaključio sam, ubiće i mene – priča Ilija.

Zabrinut je i sada za mlade generacije zbog mržnje i umanjivanja zla, veličanja zločinaca, pokušaja da se istina sakrije, iskrivi, a žrtve jasenovačkog logora izbrišu.

Duga je i bolna, na momente čudesna moja priča, napominje Ilija Ivanović, nazivajući svoje spasenje čudom. Seća se svega, svakog dana, meseca, godine, mnogih logoraša, među kojima i svog majstora u brijačnici Morica Altarca, koji je stanovao u Paromlinskoj ulici broj 70 u Zagrebu.

- Dah se zaustavljao kada su se povremeno vrata otvarala i ustaše ulazile sa spiskom ljudi koje su odvodili. Probirali su snažnije. Poslednja noć, kao i mnoge pre nje, progutale su nebrojeno viđenijih logoraša. Dugo sam bio budan i tiho razgovarao s majstorom. On je bio čovek pedesetih godina, brico po zanimanju, a Židov po nacionalnosti. Zbog jevrejske pripadnosti doveden je u logor. Prethodno je živeo i radio u Zagrebu. Imao je i mlađeg brata u logoru. I on je bio brico. Poslednje ratne zime, jednog jutra logoraši su ga našli na putu između Malog jezera i Baera. Ležao je u lokvi krvi sa prerezanim grkljanom. Poznali su ga i javili mome majstoru. Otišao je tamo i ubrzo se vratio. Dugo je ćutao, a onda rekao: “Eto, ostadoh potpuno sam” – sa tugom u očima priseća se naš sagovornik stradanja u logoru u Jasenovcu.

Ustaše su, kaže, krajem rata sve sravnile sa zemljom radi prikrivanja zlodela. U jesen 1944. i proleće 1945. otkopavali su masovne grobnice i spaljivali kosti žrtava.

Dušanova smrt

U Ilijino sećanje duboko je urezana smrt komšije i prijatelja Dušana Prpoša iz Sovjaka.

- Dušan je stalno nosio konopac oko pasa i govorio da će se obesiti. Imao je samo dilemu da li će konopac izdržati. On neće da dozvoli da ga kolju. Sam će, ponavljao je ovaj dečak od 15 godina, sebi presuditi i prekratiti muke. Bodrio sam ga i odvraćao od toga ali nije moglo. Obesio se o neku štanglu na prozoru. Tu je dugo visio, niko ga nije skinuo. Niko se i nije plašio takvih prizora jer su bili naša svakodnevica – pripoveda Ivanović.

Zlo se ponavlja

- Bili smo svi isterani iz logora, na poljani, u stroju ili u nastupu kako su govorili. Dok su nas vodili, videli smo u žici mnogo golih žena. Ne znam zašto su ih skinuli i držali tako gole. One su se zaklanjale, povijale. Na poljani, ispred stroja, pripremljena vešala. Morali smo gledati u to. U dva navrata sam to gledao. Jednom, kada je ubijen lekar Bošković kojeg je lično streljao Dinko Šakić zato što je rekao: “Ubijte me kao čoveka, a nemojte mi vezati oči”. Toga se dobro sećam. Potegao je Šakić pištolj i ubio ga – svedoči Ivanović uveren da se i sada zlo ponavlja.

On kaže da se čovek i na vešala navikne ali ih ne sme zaboraviti.

- Pribojavam se za decu, za mlade generacije u strahu da se ponovo ne dogodi zlo koje je obeležilo moje detinjstvo i moju mladost – kaže Ilija Ivanović.


Piše: Euroblic / Objavljeno: 27.01.2017. u 18:23h

Izvor: бука.com


Offline Nesklad

  • Junior Član
  • **
  • Postova: 64
    • Profil
Odg: Ratni zločini i zločinci
« Odgovori #10 u: Veljača 27, 2017, 12:41:01 prijepodne »
Zanimljiva priča bivšeg američkog potpredsjednika o ratu u BiH.

....propust da se ne sjećamo uvećava mogućnost ponavljanja....




Offline Nesklad

  • Junior Član
  • **
  • Postova: 64
    • Profil
Odg: Ratni zločini i zločinci
« Odgovori #11 u: Travanj 04, 2017, 09:06:40 poslijepodne »


Citat:

Krvavi aprili širom Bosne i Hercegovine

Autor: Džana BrkanićDatum: 04.04.2017
http://detektor.ba/krvavi-aprili-sirom-bosne-i-hercegovine/

U ratnom periodu u Bosni i Hercegovini april je bio mjesec u kojem su se dogodili neki od najkrvavijih zločina. Tog mjeseca započeo je rat, kao i opsada Sarajeva, ali i drugih većih gradova. Ljudi su zatvarani u logore, premlaćivani, maltretirani i ubijani. Ni nakon preko 20 godina, neki od tih zločina nisu procesuirani u Haškom tribunalu i sudovima u BiH.

“Bijeljina je početak zla. April 1992. je ostao najcrnja tačka. Za tri noći, cijelo jedno naselje je likvidirano. Čovjek iz policije mi je rekao da su tri noći i tri dana vozili kamione pune leševa u Drinu”, kazao je Lazar Manojlović, novinar i publicista koji je proveo rat u Bijeljini.

Prema utvrđenim činjenicama iz Haškog tribunala, u aprilu 1992. godine vlast u Bijeljini preuzeli su Srbi i nakon toga je uslijedila kampanja ubistava i terora nad nesrpskim stanovništvom.

Prema presudama, 1. i 2. aprila u Bijeljini je ubijeno oko 48 muškaraca, žena i djece. Za ovaj zločin niko nije odgovarao. U Haagu su za zločine počinjene u Bijeljini osuđeni Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik, na ukupno 31 godinu zatvora. Sudi se i Radovanu Karadžiću, nepravosnažno osuđenom na 40 godina zatvora, kao i Ratku Mladiću, kojem bi prvostepena presuda trebala biti izrečena pred kraj ove godine.

Zbog držanja u nehumanim uslovima, zlostavljanja i ubijanja u logoru Batković, Sud BiH je osudio Gligora Begovića na deset godina zatvora.

Opsada Sarajeva, koja je ujedno i najduža u modernoj historiji, a prilikom koje su građani terorisani, gađani snajperima i granatirani, započela je 6. aprila, kada su pale prve žrtve. Za zločine počinjene u glavnom gradu BiH, u Haagu su osuđeni Dragomir Milošević, na 29 godina zatvora, i Stanislav Galić, na doživotnu kaznu.

U presudama se navodi da su jedinice VRS-a oko Sarajeva neselektivno otvarale vatru na grad, što je izazvalo veliki broj civilnih žrtava i osjećaj terora kod građana.

“Za sva vojna lica oko Sarajeva, nema sumnje da je general Galić bio komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa, a da su njemu nadređeni bili komandant Glavnog štaba Ratko Mladić i vrhovni komandant Radovan Karadžić”, stoji u Galićevoj presudi.

Terorisanje građana Sarajeva i granatiranje je obuhvaćeno u još nekoliko presuda u Haagu, ali i u optužnicama protiv Karadžića i Mladića. U Sudu BiH nema presuda za opsadu Sarajeva.

Među neprocesuiranim zločinima su stradanje civila i vojnika u Kupresu, kao i masakr nad 15 civila u Zenici. Još uvijek nije utvrđen krivac za zločin počinjen u aprilu 1992. u Snagovu kod Zvornika kada je strijeljano 35 muškaraca, žena i djece. Svjedokinja Zlatija Mujanović je u Sudu BiH ispričala kako je uspjela preživjeti. Kazala je da se, zajedno s drugim mještanima, krila u obližnjoj šumi dok ih nisu pronašli vojnici.

“Poslije su nas odveli do Rašidovog Hana i strijeljali. Sjećam se, kada sam čula kako odlaze, da sam sa sestrom i malim Salihom, koji je tada imao četiri godine, otišla među mrtve. Vidjela sam mlađu sestru Edinu, mrtvu, i majku, koja je tada bila trudna i koja mi je tražila vode. Majka mi je rekla samo da bježimo i onda je izdahnula”, ispričala je Mujanović, koja je svjedočila na suđenju Zoranu Jankoviću, pravosnažno oslobođenom optužbi za zločin počinjen u Snagovu.

Godinu kasnije, u aprilu 1993. također su se dogodili neki od većih zločina. U napadu koji je izveden 16. aprila 1993. u selu Ahmići, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) ubili su 116 civila bošnjačke nacionalnosti – starijih ljudi, žena i djece. Najmlađa žrtva imala je svega tri mjeseca, a najstarija 82 godine. Trideset osoba ni do danas nije pronađeno.

Pred Sudom BiH, nakon sporazuma o priznanju krivice, Paško Ljubičić osuđen je na deset godina zatvora zbog zločina u Ahmićima.

“Svjedok Andre Kujawinski navodi da je 16. aprila dobio zadatak da sa svojim kolegama ode u Ahmiće, gdje su vidjeli oblake dima i čuli pješadijsku vatru. Primijetili su masovno uništenje objekata, mnoge kuće su bile u plamenu, a vidjele su se cijele obitelji koje su bile razbacane po zemlji, žene i djeca”, stoji u presudi Ljubičiću.

Haški sud je 2004. osudio dvije osobe na ukupno 45 godina zatvora za zločine u Ahmićima, dok su druge dvije osobe oslobođene, a većina počinilaca nije ni procesuirana.

Istog dana kada i zločin u Ahmićima, počinjen je i zločin u selu Trusina kod Konjica, za koji je pred Sudom BiH osuđeno pet bivših pripadnika Armije BiH, na 55 i po godina zatvora, dok su dvije osobe oslobođene. U toku je jedan postupak. U napadu na Trusinu je ubijeno 15 civila i sedam pripadnika HVO-a, a četiri osobe su ranjene, među kojima je bilo dvoje djece.

U aprilu 1994. dogodio se zločin i nad 20 djece u Goraždu, za koji niko nije odgovarao.



Offline Nesklad

  • Junior Član
  • **
  • Postova: 64
    • Profil
Odg: Ratni zločini i zločinci
« Odgovori #12 u: Travanj 07, 2017, 12:30:04 poslijepodne »
Citat:

Tako su govorili snajperisti oko Sarajeva: Pucam u dijete i ubijem i majku

07. 04. 2017. u 10:23:00 Lana Ramljak
radiosarajevo.ba

"Kad pogodim, drago mi je. Drago mi je, jer ih ne volim više. Nema života s njima više."

Dok ove riječi izgovara, na licu mu titra smiješak. Oko glave SMB traka. U krilu mu stoji poluautomatski snajper Zastava M76, koji brižljivo miluje palcem lijeve ruke.

"Slabo smo, nismo nigdje napravili masakre. Inače, ovo je humanije, recimo, puškom ubiti čovjeka nego ga uhvatiti kao civila, kao što su oni radili", nastavlja na Zlatištu govoriti Dragan Šljivić, jedan od snajperista Vojske Republike Srpske.

Govor zločinca prekida žena u crnini, koja poručuje kako ni ona "danas, sutra, da živi s muslimanima, nikad u životu". A onda Šljivić nastavlja objašnjavati s koliko metara je lako ubiti nekog, "mada puca on i s 1,200".


Kažu da je oko Sarajeva bilo 278 snajperista, a opsadu grada počeli su upravo oni. Hici iz ovih pušaka usmrtili su prve civilne žrtve na Vrbanja mostu, 5. aprila 1995. Suada Dilberović i Olga Sučić poginule su prve, a Milomir Vučijak, nakon što mu je jedan od snajperskih metaka pogodio stomak, preminuo je nešto kasnije u bolnici.

"Što bih trošio dva metka? Pucam u dijete i samim time ubijem i majku, jer ubistvo djeteta za nju je ubistvo”, kazao je policiji i jedan od snajperista koji je tokom rata nišanio i ubijao po Sarajevu.

I mnogi drugi su se hvalili kako su ubijali majke, djecu, starije osobe... Sada, 22 godina nakon kraja rata, svi šute, nestali su i ne žele ispričati šta su uradili. I ne samo to - NITI JEDAN od njih nikada nije procesuiran pred sudom.

Jedan od najvećih boraca za procesuiranje snajperista jeste i Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva od 1992. do 1995. godine. Inače, snajperisti su ubili 53 djece u opsadnom Sarajevu. Matematika je surova i objašnjava kako to znači da je svako deseto ubijeno dijete poginulo od snajperskog metka.


“Ne znam kakav je đavo ušao u mene tog dana. Sjećam se, bio je vreli ljetni dan, august 1992. Vidio sam civile, uglavnom starce i žene, kako oprezno izviruju iz kuća. Nastalo je zatišje i oni su se uputili na česmu na obali Miljacke da dopune zalihe vode. Uhvatio sam lice djevojčice i shvatio da se ona smije, baš kao da se oko nje ne dešava nikakvo ludilo... A onda je ludilo, iznenada, uhvatilo mene. ‘Nećeš ti meni, vala’, rekao mi je neki pakleni glas i ja u tom trenu shvatih da mi se prst, baš kao da ga ja ne kontrolišem, spustio na obarač i počeo da ga stiska...”, napisao je snajperista Predrag O. u pismu, a potom je počinio samoubistvo u Beogradu.


Grabovica nam otkriva da mu brojni tužitelji već godinama obećavaju da će potraga i procesuiranje za ovim zločincima baš u sljedećem periodu biti prioritet. Prošle godine u aprilu, sadašnja v. d. glavne tužiteljice Gordana Tadić, rekla mu je da će 2016. godina ta borba biti prioritet.

"I još uvijek, nikad ništa, a godine, decenije prolaze", priča nam Grabovica, čija je 11-godišnja kćerka Irma Grabovica ubijena 20. marta 1993, nakon granate koja je pala ispred zgrade u kojoj su živjeli.

Grabovica ističe kako posjeduju obimnu dokumentaciju, dokaze, film, knjige... koji svjedoče o snajperistima, ali nešto koči potragu za tim zločincima, ali i za drugim pojedincima koji su ispaljivali granate na Sarajevo i držali grad pod opsadom. Osuđeni su i optuženi tek pojedini generali i Radovan Karadžić, a za pojedincima niko ne traga...

Na naše pitanje - ko koči? - odgovara kratko: "Politika".

Pa onda dodaje: "A pravda, to je jedino što bi nama, roditeljima, preživjelima, donijelo utjehu."

Ekipa portala Radiosarajevo.ba pokušala je pronaći i Dragana Šljivića. Nakon višednevne potrage koju smo završavali u ćorsokacima, stigli smo i do Spiska poginulih i nestalih boraca 3. sarajevske brigade Vojske RS-a.

Na tom spisku stoji:
"Šljivić, Dragan. Umro 1. januara 1995."


Preuzeto sa:
http://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/snajperisti/258964


Offline Nesklad

  • Junior Član
  • **
  • Postova: 64
    • Profil
Odg: Ratni zločini i zločinci
« Odgovori #13 u: Travanj 16, 2017, 03:31:41 poslijepodne »
Izvor: N1

Citat:

Enisa je u Ahmićima izgubila 48 članova porodice

Enisa Ahmić - Mulić je u Ahmićima izgubila 48 članova bliže i dalje porodice. Među ubijenim su bila dva njezina amidžića od sedam godina i tromjesečna beba Sejo.

"Ovdje na ovoj slici nalazi se moj rahmetli amidža, strina, beba od tri mjeseca, dijete od sedam godina... Oni su izgorjeli 16. aprila 1993. godine, a koje smo naknadno pomoću UNPROFOR-a pronašli. Dvoje odraslih su stavili u jednu vreću, dvoje djece u drugu i tako su prevezeni u Vitez gdje su ih naši ljudi preuzeli i pokopali", kaže Enisa za N1.

Kako navodi, 2005. godine ekshumirani su. Međutim, još nikad nisu pronađena tijela njene strine i još dvoje djece.

"12 punih godina boli i tuge, borbe da se pronađu. Uspjeli smo još pronaći Elvisa, dijete od sedam godina", poručuje Enisa.

Tog 16. aprila izgubila je 48 članova porodice.

"U Ahmićima nema porodice da nije izgubila nekoga, nema porodice koja je na okupu, koja nije uplakana. Ja ne tražim odgovorne za njihovu smrt već samo kost da ih dosljedno pokopam, da obavim dženazu, da mogu proučiti fatihu. Svjesno se radi o prikrivanju zločina. Ovdje nije bilo armije, nije bilo borbenih linija, bili su samo civili, žene, starci...", poručuje.

Enisa je bila svjedokinja na suđenju Zoranu, Mirjanu i Vlatku Kupreškiću u Haagu.

"Nećemo dočekati da svi budu iza rešetaka. ovdje se radi o kompenzacijama i koalicijama. Sve nauštrb jadnih porodica", poručila je Enisa u razgovoru za N1.

Podsjećamo, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane su u selu Ahmići, nedaleko od Viteza u srednjoj Bosni, 16. aprila 1993. godine, izvršili ratni zločin protiv bošnjačkih civila. Tom prilikom ubijeno je 116 osoba, među kojima 32 žene i 11 maloljetnika.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima bili zločini protiv čovječnosti. Jedan od zapovjednika HVO-a Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora, Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić su osuđeni na kazne od šest do deset godina zatvora za sudjelovanje u masakrima, ali su novom presudom 2001. oslobođeni optužbi.

Dario Kordić, koji je u austrijskom zatvoru izdržavao 25-godišnju kaznu zbog zločina u centralnoj Bosni, a naročito zbog zločina u Ahmićima, 16. aprila 2014. godine oslobođen je nakon izdržane dvije trećine kazne.

Haški sud je osudio i bivšeg pripadnika specijalne jedinice HVO-a Džokeri, bosanskog Hrvata, Miroslava Cicka Bralu, na 20 godina zatvora. Paško Ljubičić osuđen je na osam osam godina zatvora, a nakon odležanih dvije trećine kazne pušten je na slobodu, dok je Tihomir Blaškić osuđen na devet godina zatvora.



Offline Nesklad

  • Junior Član
  • **
  • Postova: 64
    • Profil
Odg: Ratni zločini i zločinci
« Odgovori #14 u: Travanj 18, 2017, 05:08:14 poslijepodne »

Ivor: detektor.ba
Autor: Lamija GreboDatum: 18.04.2017
Citat:

Maksimović i drugi: Ubistvo mladića

Autor: Lamija GreboDatum: 18.04.2017

Na suđenju za zločine u zvorničkom selu Lokanj, svjedok Tužilaštva BiH je ispričao kako je u julu 1992. godine čuo pucanj i zatim ugledao Mileta Vujevića kako drži pušku, dok mladić pada u rupu.

Zaštićeni svjedok S-2 je rekao kako je u julu 1992. na području Lokanja vidio zarobljene Bošnjake.

„Vidio sam ih u koloni povezane, išli su jednim puteljkom… Išao sam za njima i to se desilo što se desilo“, rekao je svjedok, pojasnivši da je bilo 35 do 40 osoba.

S-2 je naveo u toj skupini civila nije vidio žene ni djecu, osim mladića od 18 ili 19 godina s kojim je razgovarao. U unakrsnom ispitvanju, nakon predočene izjave iz istrage, naveo da je mladić imao između 15 i 16 godina.

On je istakao da je vidio, između ostalog, tri njemu nepoznate uniformisane i naoružane osobe, kao i izvjesnog Radivoja Đorđića. Prema riječima svjedoka, Đorđić je „naredio da se kopa jama za ljude“. Istakao je da je njemu rekao da ide u šumu, što je svjedok zajedno s jednom osobom i uradio.

„Čuo sam pucnjavu i znaš o čemu se radi“, rekao je S-2, pojasnivši da je bio udaljen kilometar od mjesta gdje se pucalo, ali da se kasnije ponovo tu vratio.

On je kazao da je vidio mrtve osobe, osim njih četiri ili pet, među kojima je bio mladića. Naveo je i da ga je Đorđić zamolio da zgrće ubijene, ali da on to nije mogao učiniti.

S-2 je naveo da je kod Mileta Vujevića vidio pušku. Pojasnio je da je bio okrenut leđima kada začuo novo pucanje, nakon čega se okrenuo i vidio da Vujević drži pušku, a da je „mali pao u rupu“.

„Bilo mi je strašno žao… Kad sam vidio da je mali ubijen ja sam zbrisao“, rekao je svjedok.

Za zločin počinjen u selu Lokanj kod Zvornika, osim Vujeviću sudi se Goranu Maksimoviću, Ljiljanu Mitroviću, Slavku Periću, Vukašinu Draškoviću, Gojku Stevanoviću, Raji Lazareviću i Mići Manojloviću. Njima je na teret stavljen napad na kolonu koja je iz Teočaka krenula 14. jula 1992. godine. Sudi im se i za sprovođenje i čuvanje 76 civila, od kojih je 67 ubijeno u selu Lokanj.

Prema optužnici, Maksimović je bio komandir Interventne jedinice Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Ugljeviku, Mitrović njegov zamjenik, dok je Slavko Perić bio komandir Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), a ostali optuženi pripadnici ove jedinice.

Tokom unakrsnog ispitivanja, Odbrana Vujevića je kazala da ima saznjanja da mladić o kojem je svjedok govorio “živ i da je saslušavan kao svjedok”, te ga upitala da li je spreman da se suoči s tom osobom, na šta je svjedok odgovorio: “Ta osoba nije živa sto posto“.

Svjedok je naveo i da nije čuo da je optuženi Vujević odvezao jednu ranjenu osobu na liječenje u Loznicu.

Suđenje će se nastaviti 8. maja.