Društvene diskusije > Istorija i istorijske teme

Ratni zločini i zločinci

(1/4) > >>

Nesklad:


Prijedor, Ključ, Bijeljina, Foča, Vičegrad, Srebrenica, Brčko, Tuzla, Ahmići, Sarajevo, Stupni do, Biljani, Koričanske stijene, Grabovica....

Ljudi su pobijeni bez puno biranja, bez krivice! Neljudi su ostali i dan danas žive i sve su prilike da se s ponosom sjećaju svojih nedjela.

Ovu temu akobogda započinjem s namjerom da zajedno pokušamo pobrojati zločine napravljene u zadnjem ratu. Vjerovatno ima još ovakvih tema, ali mislim da nikad nije puno ponavljanja ovih stvari. Da se ne zaboravi!

Tekst sa jednog drugog foruma:

--- Citat: ---Zločin o kojem se malo govori: Na današnji dan je u Biljanima ubijeno 258 muškaraca, žena i djece
Piše: M. Ć./Klix.ba


Iz godine u godinu, u sjeni obilježavanja srebreničkog genocida, sjećanje na jedan od največih zločina koji se dogodio za vrijeme rata u BiH, u mjestu Biljani u opšini Ključ, ostaje skoro neopaženo. Upravo na ovom mjestu, 10. jula 1992. godine, pripadnici srpskih vojnih i policijskih snaga izvrÅ¡ili su pokolj i egzekuciju 258 muÅ¡karaca, žena, djece i staraca.

Napad na selo je započeo u ranim jutarnjim satima, na današnji dan, a predvodile su ga 17. laka pješadijska brigada srpske vojske u saradnji sa rezervnim i aktivnim policajcima Odjeljenja policije.

Napad na civilno stanovništvo bio je posljedica provođenja "Uputstva o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u BiH u vanrednim okolnostima od 19. decembra 1991. godine", kojeg je donio Glavni odbor SDS-a, a uključivao je i naredbu Kriznog štaba SO Ključ od 27. i 28. maja 1992. godine, prema kojoj je zabranjeno napuštanje opštine Ključ ili ulazak građana sa drugih područja na područje te opštine.

Muškarci odvajani, ubijani u mjesnoj školi


Nakon ulaska u selo, srpske snage su u zaseoku Brkići naredile da civilno stanovništvo napusti kuće, a potom su odvojili žene i djecu od muškaraca.

Elvedin Domazet se prisjeća tog kobnog dana.

"U ranim jutarnjim satima, negdje oko 5-6 sati ujutro, srpske snage su upale u selo i odvele sve muškarce iz kuća. Mene nisu, budući da sam tada imao 15 godina, ali jesu mog oca, kojeg su kasnije svirepo ubili. Žene su ostale u kućama i nisu smjele izlaziti, čak ni na prozor pogledati. Po cijeloj mjesnoj zajednici na glavnoj cesti, ali i svim sokacima, bila je raspoređena njihova vojska tako da su kontrolisali cijelo selo", govori Elvedin u razgovoru za naš portal.

On ističe da su muškarci odvedeni u osnovnu školu u Biljanima, gdje su zatvoreni, a nakon toga izvođeni u grupama od pet od deset, te ubijeni.

"U staroj školi, koje više nema, su ih maltretirali, tukli, a u konačnici i ubijali. Pretpostavljamo da su oni vjerovatno imali spisak svih ljudi u selu, gdje se ko nalazi, i koje je trebalo ubiti. Taj dan su skoro svi i ubijeni", kaže Elvedin.

Najstarija žrtva 85 godina, najmlađa beba od 4 mjeseca


Nakon što su muškarci pobijeni, došli su kamioni i bageri i tijela su odvezena u nekoliko masovnih grobnica na području opšine Ključ.

Pored toga, jedna grupa muškaraca je prvo mučena, a potom odvedena na lokalitet Lanište, gdje su ubistva nastavljena.

Među stotinama žrtava, 85-godišnji Bećo Ćehić je bio najstariji, a najmlađa 4-mjesečna beba Amila Džaferagić, koja je umrla u jami stežući flašicu za mlijeko, u zagrljaju ubijene majke.

Kada su krajem rata snage Armije BiH oslobodile ovaj kraj, otkrivene su brojne masovne grobnice na ovom području. Do sada je na lokalitetima Lanište I, Crvena zemlja I i II, te grobnici Biljani ekshumirano 239 tijela Bošnjaka iz Donjih Biljana, Brkića, Osmanovića, Domazeta, Džaferagića, Čehića, Međana i Jabukovaca.

Danas dženaza za šest žrtava, za zločine osuđena samo jedna osoba


Danas će biti klanjana dženaza za šest žrtava, čija tijela su identifikovana u proteklom periodu, i to: Avdić (Smajo) Sead (1970.), Balagić (Refik) Samir (1974.), Botonjić (Ejub) Jasmin (1974.), Botonjić (Hilmo) Raif (1970.), Mujezinović (Hasan) Hamdija (1933.) i Avdić (Dervić) Hamzo (1971.). Dženaza i ukop stradalih bit će obavljena na šehidskom mezarju Biljani.

Sud BiH je za zločine u Biljanima u martu 2005. podigao optužnicu protiv Marka Samardžije, koji je u svojstvu komandira Treće čete sanićkog bataljona srpske vojske naredio i ućestvovao u masakru. Godinu kasnije, Samardžija je osuđen na 26 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, a presudom su potvrđeni navodi iz optužnice o masovnim zločinima protiv bošnjačkih civila.

Pored njega, niko od lokalnih Srba i onih koji su došli sa strane, prije svega iz Bosanskog Petrovca i Lušci Palanke, a koji su činili zločine i vršili masovne egzekucije, do sada nije osuđen.

Inače, Ključ je jedna od opština gdje su izvršeni najveći zločini u proteklom ratu. Kontinuirano od maja do septembra 1992. vršena su masovna ubijanja Bošnjaka. Pored Biljana, veliki zločini i ubistva civila dešavala su se i u naseljima Velagići, Prhovo, Krasulje i Ramići.

U Ključu je ubijeno preko 700 ljudi, a Ključani su, osim u svom gradu, ubijani ili tačnije ekshumirani u još osam gradova.

U cilju potpunog progona nesrba sa prostora opšine Ključ, srpski Krizni štab je 27. maja 1992. osnovao Agenciju za prihvat i preseljenje izbjeglica iz jedne oblasti u drugu.

Doneseni su kriteriji za odlazak sa prostora opšine Ključ. Na taj način, skoro svi nesrbi opšine Ključ protjerani su sa svojih ognjišta.

--- Kraj citata ---

Nesklad:
O idiotima koji su ovakve stvari radili treba pričati do Sudnjeg Dana!

Sada su ti silni oficiri i političari u sudnici, a gdje su ljudi koje su odveli na stratišta na ovaj način.

Hvala ovom čovjeku što je smogao hrabrost da uradi šta je uradio i da na kraju ispriča događaj.

Ove stvari treba pričati do sudjeg dana, da se ne zaborave.


Neki od ljudi koji čine zločine jednstavno to imaju u sebi i jedva čekaju priliku, drugi su toliko poslušni da će uraditi sve što im se kaže, pa i bilo kakav zločin, treća grupa, po meni, su ljudi koji se nadju u takvim okolnostima da kada tako ne bi uradili, bili bi ubijeni. Najgora vrsta ustvari su vodje, inspiratori i ideolozi zločina. Nažalost, ni jedna od svih pobrojanih grupa nikad neće dobiti adekvatnu kaznu.
Zato trebamo održati sječanje na ubijene i na uradjena zlodjela. Da žrtve ne budu zaboravljene i da zločinci ne budu zaboravljeni!

Pretpostavljam da će neki koji su učestvovali u ubistvima nevinih, na bilo kojoj strani u ratu u BiH od '92 do '95, nabasati na ovu temu. Za takve ostavljam link da pregledaju i da razmisle o svojim žrtvama i o svom bitisanju na ovom svijetu: http://www.rferl.org/fullinfographics/infographics/27114531.html

Nesklad:
Svi znamo za snimak, znamo li priču o ubijenom dječaku sa snimka?


--- Citat: ---"Spakovala sam mu komad kukuruznog hljeba, malo šećera i soli i jednu presvlaku. Idi sine, velim, valjda ćemo se sresti u Tuzli. Plačem ja, gledam kako zamiče iza kuće. Sutradan, u Potočarima, hiljade naroda, pojavi se ni od kuda moj Azmir. Sine, otkud tebe, pitam, a on se zaleti, zagrli me izljubi, kaže, nisam te mati poljubio, zato sam se vratio. Još mi na obrazu stoji njegov dah. Bi malo sa mnom i ode prema šumi, da se pridruži koloni. ... Godinama kasnije, na televiziji, čujem spominju Hag. Okrenem se i na ekranu vidim kako streljaju grupu momaka, medju njima i moj Azmir. Gledam, ne vjerujem, jest moj Azmir, njemu pucaju u ledja. Pade moje dijete. Bos. Ni sedamnaest godina nije imao."

--- Kraj citata ---

Nesklad:

Sa web stranice radiosarajevo.ba

--- Citat: ---Najmlađi je imao 16, a najstariji 35 godina...

Na današnji dan prije 21 godinu na najbrutalniji način, pucnjima s leđa, pripadnici zloglasne srpske paravojne jedinice "Škorpioni" ubili su šetoricu Bošnjaka.

Članovi porodica žrtava genocida okupili su se danas u Trnovu, nedaleko od Sarajeva, na mjestu zločina, kako bi obilježili godišnjicu gnusnog ubistva svojih sinova, muževa, braće,

Majke, sestre, supruge i rodbina ubijenih, uprkos kišnom vremenu, okupile su se u velikom broju i odale počast njihovim najdražim polaganjem cvijeća te molitvama - učenjem Jasina i predavanjem hatma-dove.

Nura Alispahić, čiji je šesnaestogodišnji sin Azmir kao najmlađa žrtva ubijen na ovom stratištu, kroz suze je ispričala kako joj je sve teže.

"Sve gore mi je i teže. Kad dođem ovdje, kao da ću ga naći ovdje da sjedi. Ne može biti gore nego što jeste. Moraš sve da trpiš i čekaš. Mom djetetu je bilo 16 godina kada su ga ubili. Sav svijet zna da su nas pobili, da nismo mi ništa krivi, a sad kažu da smo za sve krivi", kazala je Alispahić za Anadolu Agency (AA).

Nurin drugi sin, 24-godišnji Admir je 25. maja 1995. godine ubijen na Tuzlanskoj kapiji, muž joj je ubijen u Srebrenici, a kćerka umrla.

Ramzija Ibrahimović došla je da obiđe mjesto na kojem su pripadnici zloglasne jedinice ubili njenog supruga Smaila.

"Kako ćeš se osjećati. Dođi ovdje, vidi, sliku pogledaj. Sve nam je jasno kad ovo vidimo. Jasno nam je kad vidimo ovu sliku što su ih ubijali. Grozno kad vidim gdje mi je čovjek ubijen. Grozno, ne može biti gore, ali šta ćemo", rekla je Ibrahimović.

Šestoricu Bošnjaka, dječaka i muškaraca iz Srebrenice, na mučki način, pucnjima s leđa, ubili su pripadnici srpske paravojne formacije "Škorpioni" u julu 1995. godine u Trnovu. Ubijeni su: Safet Fejzić (17), Azmir Alispahić (16), Sidik Salkić (36), Smail Ibrahimović (35), Dino Salihović (18) i Juso Delić (25).

Zločin nad šestoricom civila bošnjačke nacionalnosti pripadnici "Škorpiona" su i snimili. Tokom suđenja Slobodanu Miloševiću 2005. godine, snimak strijeljanja je objavljen, nakon čega je obišao svijet.

Za zločin u Trnovu, 2007. godine osuđeni su komandant jedinice Slobodan Medić, te Branislav Medić na po 20 godina zatvora. Pero Petrašević, koji je priznao zločin, osuđen je na 13 godina, a Aleksandar Medić osuđen je na pet godina zatvora. Aleksandar Vukov oslobođen je optužbe, jer prema odluci sudskog vijeća u Srbiji, nije bilo dokaza da je izvršio zločin sa predumišljajem.

U genocidu počinjenom nad Bošnjacima u Srebrenici i oko nje tokom jula 1995. godine ubijeno je više od osam hiljada uglavnom muškaraca i dječaka.

--- Kraj citata ---

Nesklad:
31 maj 2015 Izmijenjeno 07:56 CEST, Napisala: Vedrana Maglajlija, Izvor: Al Jazeera


Roditelji ubijene djece Prijedora: Nisu ni znala šta je rat

Nermina je imala šest, a Nermin 12 godina kada su ih vojnici izveli na strijeljanje ispred porodične kuće u prijedorskom selu Zecovi, na kojoj je bio obješen bijeli ćaršaf.

Tog dana, u predvečer 25. jula 1992. godine, ubijeni su zajedno sa 28 članova porodice. Prekinut je i život 15 djece, a najmlađe od njih bio je dvoipogodišnji rođak Nermina i Nermine.

Dvadeset i tri godine poslije, njihov otac Fikret Bašić pokušava pronaći posmrtne ostatke svojih najmilijih, ali i, zajedno s ostalim roditeljima, od gradskih vlasti dobiti odobrenje za izgradnju spomenika za ubijene kćerke i sinove - njih 102.

"Prijedorska djeca kojoj želimo dići spomenik, kao i moja djeca, ubijena su ispred svojih kuća. Najmlađa je bila beba od tri mjeseca, a najstariji su imali 17 godina", objašnjava nam dok nam pokazuje fotografije svoje djece.

Zahtjev za spomenik predali su u još u novembru, ali odgovor nisu dočekali ni ovog 31. maja, kada se obilježava Dan bijelih traka.

Tog dana 1992. godine, putem lokalnog radija, izdata je naredba da nesrpsko stanovništvo obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.

"U centru grada postoji spomenik palim borcima Vojske Republike Srpske, među kojima je i ime Gorana Borovnice, za kojim je Haški tribunal bio raspisao potjernicu zbog optužbi za ratne zločine. Ne razumijem zašto je problem imati uspomenu na djecu koja nisu ni znala šta je rat, šta je puška, šta je politika", govori Bačić.

Iako je imao obećanje gradonačelnika Marka Pavića i predsjednika Gradske skupštine Seada Jakupovića da će njihov zahtjev doći na dnevni red gradskih vlasti još u februaru, to se nije desilo.


"Gradonačelnik [Pavić] je rekao da on apsolutno nema ništa protiv toga kao čovjek i humanista, ali kao političar se pitao da li je vrijeme za takav spomenik, da li bi Prijedor trebao biti prvi s takvim spomenikom. Objasnili smo mu da oni postoje već u Konjicu, u Sarajevu... Onda je rekao da je to na Skupštini, da ona mora to odobriti, pa su nam dali obećanje da će raspravljati o tome, ali još nisu", kaže Bačić.

'Gledao sam kako ubijaju moju porodicu'

U njegovom selu svaka porodica izgubila je nekog od članova, a Bačić njih više od 30.

U vrijeme "Čišćenja", kako stanovnici Zecova opisuju julske dane 1992. godine, kada je srpska vojska ubila većinu djece i žena, a muškarce odvela u logore, Bačić je bio poslom u Njemačkoj, gdje je otišao još u februaru i nije se mogao vratiti kući.

"Kada sam se uspio vratiti nakon rata, želio sam ukopati svoju porodicu, ali još ih tražim. Neke komšije su vidjele kako odvoze njihova tijela. Zna se ko ih je ubio, jer je moj bratić Zijad preživio to strijeljanje i sve vidio, kao i još dvoje djece."

Zijad Bačić je imao 15 godina kada je s majkom, dvojicom braće i sestrom sjedio u sobici porodične kuće, gdje su praktično u kućnom pritvoru bili i drugi članovi njegove porodice. Tada se začuo glas vojnika, koji je povikao da izađu.

"Ja sam zadnji izlazio i obuvao sam cipele na stepenicama kada su počeli pucati na moje. Nekako sam pretrčao preko te žive vatre i sakrio se ispod konjskih zaprega, odakle sam sve to gledao. Kada su završili s automatskim oružjem, jedan vojnik je uzeo pištolj i pucao ako je mislio da je neko još živ. Sjećam se da sam gledao u tijelo mog starijeg brata, koji je bio naslonjen uz jednu šljivu. Nosio je žutu majicu. Sjećam se kako ga je pogodio taj metak i digao mu majicu", prepričava strahote kroz koje je prošao.



Foto: Zijad Bačić sa 15 godina preživio je strijeljanje, u kojem su ubijena njegova dva brata, sestra i majka
[Foto: Al Jazeera/Almir Osmanagić]

Njegova dva brata koja su ubijena imali su 16 i 13 godina, a sestra deset godina. Otac i najstariji brat dva dana prije pokolja odvedeni su u logor.

Zijad je jedan od svjedoka na suđenju bivšem komandiru u VRS-u Dušanu Miluniću i ostalim optuženima za ubistvo 150 Bošnjaka u selu Zecovi.

"Slušam ih kako kažu da nisu krivi. Ja sam ih vidio da pucaju u djecu i žene, ja to ne mogu zaboraviti, meni je to uvijek pred očima", govori nam Zijad dok pomaže u kući svoje tetke Have Tatarević, kojoj je u selu ubijeno šest sinova i suprug.

Predao se u logor da preživi

"Daj Bože da bude taj spomenik... Mi ne tražimo spomenik borcu, vojniku... Šta su ta djeca znala?", dodaje te se nastavlja prisjećati te 1992. godine.

"Otišao sam kod komšija Srba, s čijim sinom sam išao u školu. Kucao sam im na vrata dok me nisu primili u kuću i tu su me skrivali od vojske. Onda su uspjeli da me nekako prebace do mog strica u Prijedoru i nas dvojica smo pobjegli u Njemačku."

Tamo se sastao s ocem, koji je uspio izaći iz logora. Salko Bačić 100 dana je proveo u Trnopolju s najstarijim sinom. Kući, ispred kojeg je ubijena njegova porodica, vratio se 2000. godine i od tada traga za njihovim ostacima.

Pokazuje nam spomen-ploču koju su on, Fikret, Zijad i ostali preživjeli iz porodice izgradili za svoje najmilije. Nekoliko metara od toga parkiran je i bager.

"Evo bagera, stoji ovdje, kopali su dva dana, traže ostatke... Kopali su i prije Nove godine i nisu ništa našli", kaže dok odmahuje rukom, sumnjajući da će uskoro pronaći svoju djecu i suprugu.



Foto: Salko Bačić izgubio je dva sina i kćerku, čije posmrtne ostatke još nije pronašao [Foto: Al Jazeera/Almir Osmanagić]

Na drugoj strani sela, u kojem je prije rata živjelo oko 700 stanovnika, a danas ih ima stotinjak, lošim, blatnjavim putevima punim kamenja odlazimo do kuće Ismeta Hopovca. On je ispred kuće pronašao tijela dvojice sinova, supruge i majke.

"Moji sinovi od šest i osam godina bili su na biciklu i ubili su ih s leđa, mater mi je sjedila za stolom i tu su je ubili, dok je sjedila. A žena je počela bježati uz put i pogodili su je snajperom nakon 50 metara. Tako sam ih i zatekao, jer sam se ja skrivao kada su krenuli odvoditi muškarce. Ukopani su u bašti pored kuće", prisjeća se zagledan u sto, dok sjedimo u njegovom domu.

Nakon toga je, Hopovac, kojem je ubijeno više od 50 članova familije, dobrovoljno otišao u logor Trnopolje, s ostalim muškarcima, preplivavši rijeku Sanu po noći, jer su imali više šanse da tamo prežive.

Spomenici palim borcima

U istom logoru bila je i Saima Bešić iz Kozarca pored Prijedora. Sjedeći ispred kuće, dok se igra sa svojim osmogodišnjim unukom, tihim glasom, uzimajući pauze da duboko udahne, počinje nabrajati koga je sve izgubila - dijete, supruga, oca...

"Moj sin Edin imao je 16 godina kada smo krenuli da se predamo. Morali smo ga nositi, jer je bio nepokretan, povrijedio je kičmu kao beba. Nosali smo ga u deki, za dva ćoška. Vojnici su mi ga oduzeli i odveli. Dan-danas nisam našla njegovo tijelo", prepričava dok joj se oči pune suzama.



Foto: Nepokretni 16-godišnji sin Saime Bešić oduzet joj je iz ruku i odveden [Foto: Al Jazeera/Almir Osmanagić]

Ona i ostali roditelji, zajedno s drugim građanima iz cijele Bosne i Hercegovine, u nedjelju će se opet okupiti u centru Prijedora kako bi odali počast za više od 3.100 ubijenih Prijedorčana, među kojima je 102 djece.

Spomenik za njih će opet tražiti, a ukoliko im gradske vlasti to ne dozvole, najavljuju da će ići na sud.

"To se ne može više odgađati, jer polako i ti roditelji umiru, nas je preko 60 posto umrlo i hoćemo da vidimo taj spomenik svojim očima", kaže Fikret Bačić.

Odlazeći iz sela Zecovi, prolazimo kroz centar Prijedora, gdje se na svakom koraku mogu vidjeti spomenici - u gradskom parku palim borcima u ratu, pored zgrade Opštine "borcima za slobodu srpskog naroda od 1990. do 1995."...

Za spomenik ubijenoj djeci, koja, kako kažu roditelji, nisu ni znali šta je politika, puška ili rat, još nema mjesta.

Izvor: Al Jazeera, link [http://balkans.aljazeera.net/vijesti/roditelji-ubijene-djece-prijedora-nisu-ni-znala-sta-je-rat]

Video:



Navigacija

[0] Lista Poruka

[#] Slijedeća stranica

Idi na punu verziju