BH Forum
Novi BH internet forum


Prikaži postove

Ova sekcija vam omogućuje pregled svih postova koje je objavio ovaj član. Napomena: možete vidjeti postove samo iz rubrika kojima trenutno imate pravo pristupa.


Poruke - Nesklad

 Str: 1 2 3 ... 5
1
Prirodne nauke / Ravna Zemlja
«  u: Ožujak 12, 2019, 11:43:53 poslijepodne »
Osam razloga zašto bi moglo biti da je Zemlja ustvari ravna ploča:

1. Ne vidi se zakrivljenje. Bez obzira na položaj i visinu horizont je uvijek ravan, što potvrđuju brojne snimke i fotografije horizonta, ono što se vidi kroz prozor aviona ili sa viših položaja - uvijek je ravan horizont. Zato za potrebe 'zakrivljenja' koriste leće na kamerama da bi se vidio efekat zakrivljenja.

2. Ne postoji fotografija Zemlje, sve za šta se misli da su fotografije ustvari su grafike ili crteži, (tzv. 'composite pictures' - 'fotografije' sastavljene iz više manjih dijelova, a ne fotografije). Ponekad te 'fotografije' Zemlje s različitih putovanja na Mjesec prikazuju različite veličine kontinenata, drugačiji njihov položaj ili oblik, a to ne bi bilo moguće ako bi se radilo o pravim fotografijama, a i vrlo je upitno da li se ikada moglo putovati na Mjesec i postoji li tehnologija za to. I da postoji, šta sa van Allenovim pojasom koji je navodno smrtonosan za ljudsku posadu zbog visoke radijacije?

3. Na ravnoj vodenoj površini, prema proračunima o zakrivljenju Zemlje, nakon 10 kilometara dolazi do pada horizonta, odnosno predmeti na toj površini trebaju 'zaći' za horizont posmatrača, a na udaljenosti od 20 do 30 kilometara trebali bi biti prilično ispod horizonta, no mi ih često i dalje vidimo golim okom, a pogotovo alatima kao dvogled ili durbin. Postoje mnogi poznati slučajevi kada bi se signal svjetionika ili neka druga tačka mogla vidjeti i sa više desetaka ili preko stotinu kilometara udaljenosti, što u slučaju kugle, zbog zakrivljenosti, ne bi bilo moguće.

4. Avionski letovi imaju potpuno nelogične rute. Gledajući kartu okrugle Zemlje za većinu letova rute su potpuno besmislene, npr. letovi iz Južne Amerike lete u južnu Afriku preko Bliskog Istoka, što nema smisla sve dok se ne pogleda karta ravne Zemlje prema kojoj je Bliski Istok između ova dva kontinenta, na pola puta, zbog čega se mora preći preko tog dijela. Karta ravne Zemlje nalazi se na logou Ujedinjenih nacija.

5. Nikad se ne vidi druga strana Mjeseca, što je prilično neobično ako se tvrdi da je Mjesec okruglo tijelo koje rotira oko svoje ose i kruži oko Zemlje. Mjesec ne reflektuje Sunčevu već svoju zrači vlastitu svjetlost. Mjesečeva svjetlost je hladna, kada bi to bio odsjaj Sunca svjetlost bi bila topla.

6. Sunce nejednako obasjava Zemlju, što je nelogično ukoliko je riječ o ogromnoj kugli naspram male Zemlje. Polovina Zemlje bi trebala biti jednako osvijetljena, a druga polovina u mraku jer je Sunce ogromno, te sa te udaljenosti od 93 miliona milja ne bi trebao biti bitan položaj Zemlje zato što Sunce obasjava velikom svjetlošću i toplinom, tako da bi razlike u temperaturi morale biti puno manje. Također, Sunčeve zrake padaju na Zemlju pod različitim uglovima, što je nemoguće ako je riječ o tolikoj udaljenosti, već sugeriše da, ako je ugao zraka Sunca različit, Sunce puno manje i puno bliže Zemlji.

7. Navodno, Zemlja se vrti 1600 kilometara na sat, što niko ne osjeća. Vožnja u autu se osjeća u svakom trenutku, a mnogo veću brzinu okretanja Zemlje ne osjećamo. Ako se Zemlja okreće tom brzinom avioni bi imali velikih problema u putovanjima jer bi morali putovati zajedno s rotacijom ili u smjeru suprotnom rotaciji, a takvi problemi nisu zabilježeni. Opravdanje za to je navodna rotacija cijele Zemljine orbite uz Zemlju, ali ako se i orbita okreće zajedno sa Zemljom to bi značilo da sve što ulazi u orbitu nalijeće na brzinu od 1600 km na sat. Dakle, kada bi zaista putovali u Svemir i vraćali se, suočili bi se s orbitom koja se vrti zapanjujućih 1600 km na sat, a ni jedan navodni satelit, sonda ili letjelica nikada nisu iskusili ni najmanji problem, već to jednostavno objašnjavaju kruženjem i polaganim uključivanjem. Pokušajte sto puta kružiti i polagano se uključiti u auto koji se kreće 160 km na sat, a onda zamislite kako bi to bilo da je riječ o deset puta većoj brzini.

8. Ni jedan predmet na svijetu ne privlači manje predmete, ne postoji ni jedan dokaz za gravitaciju i jedino što je opravdava je heliocentričnost i teorija. S druge strane Zemlja je toliko jaka da u svojoj gravitaciji drži Mjesec, no u isto vrijeme Mjesec koji je privučen Zemlji uspijeva privlačiti oceane koje Zemlja ne može zadržati?!


2
Ekonomija i privreda / Odg: Cijene goriva u BiH i najpovoljnije pumpe
«  u: Listopad 21, 2018, 10:41:29 prijepodne »
Nakon dugo vremena, novi post. Mislim da bi mogao biti od koristi.

Za mene nova lokacija u Sarajevu, a na kojoj se moze sipati gorivo po povoljnijoj cijeni. Nedzarici, iza Bitumenke, pumpa BP Oil, gorivo je jeftinije oko 20-ak feninga u odnosu na ostale pumpe u Sarajevu.

Lokacija BP Oil na mapi:


3
Ekonomija i privreda / Cijene goriva u BiH i najpovoljnije pumpe
«  u: Lipanj 10, 2018, 11:13:55 poslijepodne »
Obzirom da se cijene goriva u BiH mijenjaju, uglavnom rastu, na ovoj temi bi mogli voditi diskusiju o daljim predvidjanjima za ove cijene i ostavljati korisne informacije o pumpama. gdje je trenutno najpovoljnije sipati ovaj energent u BiH.

Moj doprinos temi je pregled promjene cijena goriva u 2018. Izvor je Vanjskotrgovinska komora BiH, izdvojene su sedmce u kojima je došlo do promjene cijene.

Drugi doprinos je lokacija dviju pumpi u Sarajevu, obje su u naselju Stup, sa dvije strane Stupske petlje je svaka od ovih pumpi, prikazi lokacija su na slikama ispod. Cijene goriva su povoljnije u odnosu na cijene goriva na ostalim pumpama u Sarajevu.

Svakako, ostaje mogucnost da i na drugim pumpama je povoljno ili jos povoljnije sipati gorivo. Pa vas molim da se registrujete i ostavite svoj komentar i eventualnu povoljniju lokaciju za sipanje goriva u BiH.

Pregled promjene cijene goriva u 2018. po sedmicama:




Lokacija pumpe Energopetrol - Stup, Sarajevo:




Lokacija pumpe Gazprom - Stup, Sarajevo:



4
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Ožujak 25, 2018, 09:29:38 prijepodne »
Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica


Znate li ko je Petar Golubović? To je mladić iz Konjica. Napunio je 32 godine. Uzoran je građanin, stomatolog. Ponos oca Đure i majke Vlaste, čuvenih profesora u konjičkoj gimnaziji. No, njime se najviše ponosi brat mu Pavle. Dvije godine mlađi, svršeni pravnik i referent u mostarskom sudu.

Tog 2. jula 1992. šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Konjic negdje u dva sata iz ponoći upala su u stan porodice Golubović.

Noć, strah, agonija... U dva automobila porodica je nasilno ugurana. Ta dva automobila, vjesnika smrti, stižu do policijskog punkta u mjestu Polja Bijela. Poslije razgovora s dežurnim policajcem na kontrolnom punktu dignuta je rampa i vožnju su nastavili prema selu Spiljani.

Šta li je u glavama otetih ljudi? Kako je moguće da ih komšije usred noći bude, guraju u nekakav auto i voze po ovoj mrkloj noći? Evo do juče, profesori, predavali su i njihovoj djeci u Konjicu. Ko su ovi milicajci? I šta hoće?

"Zašto mi udaraju tatu i guraju mamu? Šta je ovo", urlikao je u sebi sedmogodišnji Petar dok je rukom grčevito stezao mlađeg brata Pavla, čija je ruka odavno obamrla od straha. Petogodišnjak je, čini se, bio potpuno isključen iz stvarnosti.

Prvo strijeljanje

Na udaljenosti hiljadu metara od punkta s njegove desne strane, kod slivnika, policajci su ugasili svjetla na automobilima, osim pozicionih, a potom su svi izašli iz automobila s oružjem. Naredili su članovima porodice Golubović da izađu iz automobila i poredaju se na desnoj ivici kolovoza.

"Ma sigurno će nas ostaviti ovdje. Žele da nas zaplaše. Znam ja i ovoga Miralema, on je od Macića, znam i Jusufa Potura... Za ostale nisam siguran, ali ih zna otac Đuro. On je profesor gimnazije, ne bi njega tek tako..."

Pokušao je Petar da vidi brata i roditelje u mraku. Noć je zjenice širila, a strah ih je sužavao. Vrhom kažiprsta napipao je znojavo-hladnu ruku majke Vlaste. U jednom trenutku učinilo mu se da je vidio nekakvu svjetlost, a onda urlik metala zapara noć.

Kad su poredali porodicu Golubović, policajci su uperili cijevi i istovremeno otvorili rafalnu paljbu.

Petar je osjetio miris zemlje. I, kao da je prehlađen, groznica mu je drmala nejako tijelo. Osjetio je i nekakav stran, čudan i nepoznat miris. Neku memlu i nešto toplo.

To se krv roditelja i brata sa smrću miješala i kapala po njemu. Izlazio je život njemu najbližih, spajao se sa zemljom i beskrajem smrti. A Petar ćuti i stišće kapke očne. Jer, ne zna Petar od sedam godina šta je smrt, pa misli da je i on mrtav. Samo se čudi što je nekako drugačije mrtav od roditelja i brata.

Nekim čudom ispostavilo se da je u ovom zločinačkom piru sedmogodišnji Petar jedini ostao nepogođen i nepovrijeđen. Mališan je prilikom rafalne paljbe i sam pao na zemlju između tijela svojih roditelja i mlađeg brata Pavla.

Kada je bio siguran da su se zločinci izgubili u mrkloj noći, mali Petar odlučio je da napusti mjesto zločina, gdje su ležala nepomična tijela njegovih roditelja i brata Pavla.

Nije više mogao držati oči zatvorene. A tijela roditelja i brata postala su hladno breme užasa, koje ga je prikovalo za zemlju. Dublje i dublje.

Poput neke nejake životinjice, izmigoljio se ispod mrtvih, osovio na drhtave noge i opet gledao mrak. Možda je to i bolje. Jer nije vidio smrt. Čudan je mrak, pomaže ti da ne vidiš tu smrt. A onda ga ošinu svjetlost po periferiji oka.

Petar je izašao iz jarka i zaista ugledao svjetla policijskog punkta. Zaškiljio je. "Eno, tamo, tamo je milicija, spasiće me, a onda će zovnuti bolnicu da spase mamu, tatu i brata. Sve je tako jednostavno, samo sam se previše uplašio", pomislio je dječak, plav od straha, smrti i zemlje. Potrčao je.

Zadihan i prestravljen, Petar je pod udarima adrenalina policajcima Hadži Maciću i Draženu Markoviću ispričao šta se dogodilo sa njegovim roditeljima i bratom Pavlom. Zapravo, bio je to više zbrkani monolog pun promuklih, ridajućih konsonanata, koji su izlazili iz prestravljenog dječijeg grla.

Dežurni na punktu motorolom je odmah javio u Policijsku stanicu da se kod njega nalazi mali Petar, a ubrzo potom...

Drugo strijeljanje

"Pa ovo su iste one čike. Milicajci! Oni su mi pucali na tatu, mamu i brata! Zašto njih nisu uhapsili ovi na punktu? Zašto mene voze nazad dolje u Konjic? Možda je opet greška." Dječiji mozak nije mogao da se nosi sa ovoliko adrenalina i gubio se u toj memljivoj, uvijek istoj i nikad završenoj noći. Nikad završenoj...

Policajci su se zaustavili na mjestu zvanom Begin Vir, gdje su izveli dijete iz auta, pa iz oružja osuli vatru u Petra Golubovića. Smrtonosni rafali su ovog puta odradili posao.

Petar nikada neće slaviti 32. rođendan. Petar nikada neće ispričati ni ovu ni bilo koju drugu priču. Petar je dječak dva puta strijeljan, jednom ubijen i vječno živ.

Zločin, kazna, istina i pomirenje

I ne bi bilo ove priče da nije bilo istrage. Ne bismo znali za sve monstruozne detalje i počinioce da sud nije radio svoj posao. A radio ga je urijetko, slabo i nedovoljno. Pa je tako prvooptuženi dobio 12 godina robije, izašao je iz zatvora i kretao se kao slobodan čovjek.

No, čini se da je Macić itekako okrvavio ruke, pa je tako u avgustu 2011. ponovo uhapšen zbog masovnih zločina nad Srbima u selu Bradina, kod Konjica. Na kraju je umro u zatvoru bez izrečene presude i bez istine.


Duhovi Konjica


I zato je dobro znati da je 13 bivših pripadnika Armije RBiH, Teritorijalne odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) u Konjicu uhapšeno zbog zločina nad desetinama žrtava srpske nacionalnosti u Bradini, Konjicu i drugim mjestima.

Zločinci i optuženi za zločine imaju imena i prezimena

U konkretnom slučaju riječ je o osumnjičenima za zločine počinjene u proljeće i ljeto 1992. na području Konjica i okoline, koji su rezultirali uklanjanjem i prisilnim preseljenjem gotovo cjelokupne populacije stanovništva srpske nacionalnosti sa tog područja. Među navedenim zločinima obuhvaćena su ubistva, mučenja, silovanja, zlostavljanja i progoni žrtava.

Slobode su lišeni: Nikšić Šefik, rođen 1945. u Konjicu, Alikadić Adnan, rođen 1962. u Konjicu, Pirkić Mitko, rođen 1962. u Konjicu, Ćosić Safaudin, rođen 1974. u Konjicu, Cakić Muhamed, rođen 1968. u Konjicu, Hebibović Ismet zv. "Broćeta", rođen 1956. u Konjicu, Balić Redžo, rođen 1952. u Konjicu, Lukomirak Hamed, rođen 1971. u Konjicu, Padalović Almir, rođen 1968. u Mostaru, Jusufbegović Sead, rođen 1941. u Konjicu, Ćibo Senadin, rođen 1967. u Konjicu, Ramić Agan, rođen 1962. u Konjicu i Ramić Esad, rođen 1966. u Konjicu.

I četvrt vijeka nakon rata red je da saznamo kako je mučeno 240 nesrećnika u logoru Čelebići samo zato što su bili Srbi, kako je jedan prelijep grad, Konjic, ostao etnički čist, kako je nestalo 800 Srba iz Bradine, kako je pobijeno njih 88.

Konjic i Konjičani ne smiju biti taoci ovih kabadahija. Krajnje je vrijeme, zarad istine, pravde, Boga i onog dječaka Petra, dva puta strijeljanog, a vječno živog, da se svi u pomirenju i istini rodimo.

Evo nam prilike. Dosta je bilo ćutanja. Jer ćutanje je treće strijeljanje malog Petra.

Izvor: Al Jazeera, Dragan Bursać

5
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Ožujak 25, 2018, 09:21:31 prijepodne »
Mirjana Dragičević (9) - djevojčica koja je prvo silovana, a potom ubijena



Majka, Rada Dragičević, ispričala je istražiocima da su joj u kuću, u kojoj je živjela sa majkom, tetkom i dvoje maloljetne djece, tog jutra - 28. decembra 1992 - upala trojica mudžahedina.

Kćerku su odmah odvojili u susjednu prostoriju, gdje su je brutalno silovali, a potom ubili hicima iz vatrenog oružja. Radu su teško ranili, hicima u stomak, a njen maloletni sin preživio je sakriven ispod kreveta.

Citat:
„… Навече 27. децембра 1992. године легли смо да спавамо. Све је било нормално. Међутим, ујутро пред зору, око 7.30 часова, чули су се пуцњи. Мајка ме је пробудила да видим шта се дешава. Мислила сам да су наши, али није било тако. Били су то муслимани, који су пробили линију одбране и ушли у наше село… Остала сам са двоје деце у соби. Син ми је остао у соби, а ја и ћерка смо пошле према излазу. Тројица муџахедина су већ била на вратима. Била је пуцњава. Чула сам мајку и тетку како јаучу из дворишта. Њих тројица су ушла у кућу и узела ми ћерку за руку. Двојица су била црнци, а трећи је био белац. Црнци су имали неке повезе преко глава. Чули су се пуцњи граната и вика муџахедина. Ништа их нисам разумела. Моја ћерка је била у црвеној тренерци. Ја сам је обукла. Та тренерка је била широка. Ћерку су ухватили и одвојили од мене, она је вриштала и плакала. Ја јој нисам могла помоћи. Звала је: „Мама, мама!“. Нисам јој могла помоћи. Они су ме држали и терали да све то гледам. Кад ју је први силовао, била је свесна. Кад су је она двојица већ силовала, изгубила је свест и није се више чула. Нити је плакала, нити се померала. Само је лежала на поду. Кад су то завршили, прво су пуцали у њу, па у мене“,

Prema podacima iz policijske prijave, koju je Centar javne bezbednosti Istočno Sarajevo podnio tužilaštvu 2005. godine, pripadnici 2. bataljona Sedme muslimanske brigade u zoru su upali u selo Donja Bioča u kojem su ubili troje civila, među kojima i devetogodišnju Mirjanu. Ubijeni su i Nikola Mićić i Lenka Skoko, a ranjene Milojka Draškić i Rada Dragičević.

Mirjana, koja je kad je ubijena u selu Donja Bioča (Ilijaš, Sarajevo, BiH) decembra 1992. imala devet godina, bila je sahranjena u obližnjem Ilijašu, ali su na zahtjev njene majke - koja je glavni svjedok zločina - posmrtni ostaci prebačeni na Sokolac.

Ovaj zločin nikad nije procesuiran.




6
Moguce je da je Islama i muslimana na prostoru koji potpada pod danasnju Hercegovinu bilo u vrijeme opsade Dubrovnika od strane Arapa-Saracena, 8 ili 9 vijek.
Ranije religije su vjerovatno bile paganstvo i neke vrste krscanstva u obliku Crkve bosanske.
Proces islamizacije: mislim da su ljudi prihvatili Islam kada su uvidjeli da su Osmanlije dosli sa namjerom da se tu dugo zadrze, mozda nakon Osmanlijskog napredovanja po danasnjoj Hrvatskoj i Madjarskoj.
To bi bilo lijepo istraziti i napisati bez romantiziranja i sataniziranja, kao sto autori sa ovih prostora inace rade.

7
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Svibanj 07, 2017, 09:56:08 prijepodne »
Nedžad Avdić, čovjek koji preživio strijeljanje: Ja sam pobjednik, nisam žrtva!


8
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Travanj 18, 2017, 05:08:14 poslijepodne »

Ivor: detektor.ba
Autor: Lamija GreboDatum: 18.04.2017
Citat:

Maksimović i drugi: Ubistvo mladića

Autor: Lamija GreboDatum: 18.04.2017

Na suđenju za zločine u zvorničkom selu Lokanj, svjedok Tužilaštva BiH je ispričao kako je u julu 1992. godine čuo pucanj i zatim ugledao Mileta Vujevića kako drži pušku, dok mladić pada u rupu.

Zaštićeni svjedok S-2 je rekao kako je u julu 1992. na području Lokanja vidio zarobljene Bošnjake.

„Vidio sam ih u koloni povezane, išli su jednim puteljkom… Išao sam za njima i to se desilo što se desilo“, rekao je svjedok, pojasnivši da je bilo 35 do 40 osoba.

S-2 je naveo u toj skupini civila nije vidio žene ni djecu, osim mladića od 18 ili 19 godina s kojim je razgovarao. U unakrsnom ispitvanju, nakon predočene izjave iz istrage, naveo da je mladić imao između 15 i 16 godina.

On je istakao da je vidio, između ostalog, tri njemu nepoznate uniformisane i naoružane osobe, kao i izvjesnog Radivoja Đorđića. Prema riječima svjedoka, Đorđić je „naredio da se kopa jama za ljude“. Istakao je da je njemu rekao da ide u šumu, što je svjedok zajedno s jednom osobom i uradio.

„Čuo sam pucnjavu i znaš o čemu se radi“, rekao je S-2, pojasnivši da je bio udaljen kilometar od mjesta gdje se pucalo, ali da se kasnije ponovo tu vratio.

On je kazao da je vidio mrtve osobe, osim njih četiri ili pet, među kojima je bio mladića. Naveo je i da ga je Đorđić zamolio da zgrće ubijene, ali da on to nije mogao učiniti.

S-2 je naveo da je kod Mileta Vujevića vidio pušku. Pojasnio je da je bio okrenut leđima kada začuo novo pucanje, nakon čega se okrenuo i vidio da Vujević drži pušku, a da je „mali pao u rupu“.

„Bilo mi je strašno žao… Kad sam vidio da je mali ubijen ja sam zbrisao“, rekao je svjedok.

Za zločin počinjen u selu Lokanj kod Zvornika, osim Vujeviću sudi se Goranu Maksimoviću, Ljiljanu Mitroviću, Slavku Periću, Vukašinu Draškoviću, Gojku Stevanoviću, Raji Lazareviću i Mići Manojloviću. Njima je na teret stavljen napad na kolonu koja je iz Teočaka krenula 14. jula 1992. godine. Sudi im se i za sprovođenje i čuvanje 76 civila, od kojih je 67 ubijeno u selu Lokanj.

Prema optužnici, Maksimović je bio komandir Interventne jedinice Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Ugljeviku, Mitrović njegov zamjenik, dok je Slavko Perić bio komandir Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), a ostali optuženi pripadnici ove jedinice.

Tokom unakrsnog ispitivanja, Odbrana Vujevića je kazala da ima saznjanja da mladić o kojem je svjedok govorio “živ i da je saslušavan kao svjedok”, te ga upitala da li je spreman da se suoči s tom osobom, na šta je svjedok odgovorio: “Ta osoba nije živa sto posto“.

Svjedok je naveo i da nije čuo da je optuženi Vujević odvezao jednu ranjenu osobu na liječenje u Loznicu.

Suđenje će se nastaviti 8. maja.




9
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Travanj 16, 2017, 03:31:41 poslijepodne »
Izvor: N1

Citat:

Enisa je u Ahmićima izgubila 48 članova porodice

Enisa Ahmić - Mulić je u Ahmićima izgubila 48 članova bliže i dalje porodice. Među ubijenim su bila dva njezina amidžića od sedam godina i tromjesečna beba Sejo.

"Ovdje na ovoj slici nalazi se moj rahmetli amidža, strina, beba od tri mjeseca, dijete od sedam godina... Oni su izgorjeli 16. aprila 1993. godine, a koje smo naknadno pomoću UNPROFOR-a pronašli. Dvoje odraslih su stavili u jednu vreću, dvoje djece u drugu i tako su prevezeni u Vitez gdje su ih naši ljudi preuzeli i pokopali", kaže Enisa za N1.

Kako navodi, 2005. godine ekshumirani su. Međutim, još nikad nisu pronađena tijela njene strine i još dvoje djece.

"12 punih godina boli i tuge, borbe da se pronađu. Uspjeli smo još pronaći Elvisa, dijete od sedam godina", poručuje Enisa.

Tog 16. aprila izgubila je 48 članova porodice.

"U Ahmićima nema porodice da nije izgubila nekoga, nema porodice koja je na okupu, koja nije uplakana. Ja ne tražim odgovorne za njihovu smrt već samo kost da ih dosljedno pokopam, da obavim dženazu, da mogu proučiti fatihu. Svjesno se radi o prikrivanju zločina. Ovdje nije bilo armije, nije bilo borbenih linija, bili su samo civili, žene, starci...", poručuje.

Enisa je bila svjedokinja na suđenju Zoranu, Mirjanu i Vlatku Kupreškiću u Haagu.

"Nećemo dočekati da svi budu iza rešetaka. ovdje se radi o kompenzacijama i koalicijama. Sve nauštrb jadnih porodica", poručila je Enisa u razgovoru za N1.

Podsjećamo, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane su u selu Ahmići, nedaleko od Viteza u srednjoj Bosni, 16. aprila 1993. godine, izvršili ratni zločin protiv bošnjačkih civila. Tom prilikom ubijeno je 116 osoba, među kojima 32 žene i 11 maloljetnika.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima bili zločini protiv čovječnosti. Jedan od zapovjednika HVO-a Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora, Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić su osuđeni na kazne od šest do deset godina zatvora za sudjelovanje u masakrima, ali su novom presudom 2001. oslobođeni optužbi.

Dario Kordić, koji je u austrijskom zatvoru izdržavao 25-godišnju kaznu zbog zločina u centralnoj Bosni, a naročito zbog zločina u Ahmićima, 16. aprila 2014. godine oslobođen je nakon izdržane dvije trećine kazne.

Haški sud je osudio i bivšeg pripadnika specijalne jedinice HVO-a Džokeri, bosanskog Hrvata, Miroslava Cicka Bralu, na 20 godina zatvora. Paško Ljubičić osuđen je na osam osam godina zatvora, a nakon odležanih dvije trećine kazne pušten je na slobodu, dok je Tihomir Blaškić osuđen na devet godina zatvora.



10
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Travanj 07, 2017, 12:30:04 poslijepodne »
Citat:

Tako su govorili snajperisti oko Sarajeva: Pucam u dijete i ubijem i majku

07. 04. 2017. u 10:23:00 Lana Ramljak
radiosarajevo.ba

"Kad pogodim, drago mi je. Drago mi je, jer ih ne volim više. Nema života s njima više."

Dok ove riječi izgovara, na licu mu titra smiješak. Oko glave SMB traka. U krilu mu stoji poluautomatski snajper Zastava M76, koji brižljivo miluje palcem lijeve ruke.

"Slabo smo, nismo nigdje napravili masakre. Inače, ovo je humanije, recimo, puškom ubiti čovjeka nego ga uhvatiti kao civila, kao što su oni radili", nastavlja na Zlatištu govoriti Dragan Šljivić, jedan od snajperista Vojske Republike Srpske.

Govor zločinca prekida žena u crnini, koja poručuje kako ni ona "danas, sutra, da živi s muslimanima, nikad u životu". A onda Šljivić nastavlja objašnjavati s koliko metara je lako ubiti nekog, "mada puca on i s 1,200".


Kažu da je oko Sarajeva bilo 278 snajperista, a opsadu grada počeli su upravo oni. Hici iz ovih pušaka usmrtili su prve civilne žrtve na Vrbanja mostu, 5. aprila 1995. Suada Dilberović i Olga Sučić poginule su prve, a Milomir Vučijak, nakon što mu je jedan od snajperskih metaka pogodio stomak, preminuo je nešto kasnije u bolnici.

"Što bih trošio dva metka? Pucam u dijete i samim time ubijem i majku, jer ubistvo djeteta za nju je ubistvo”, kazao je policiji i jedan od snajperista koji je tokom rata nišanio i ubijao po Sarajevu.

I mnogi drugi su se hvalili kako su ubijali majke, djecu, starije osobe... Sada, 22 godina nakon kraja rata, svi šute, nestali su i ne žele ispričati šta su uradili. I ne samo to - NITI JEDAN od njih nikada nije procesuiran pred sudom.

Jedan od najvećih boraca za procesuiranje snajperista jeste i Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva od 1992. do 1995. godine. Inače, snajperisti su ubili 53 djece u opsadnom Sarajevu. Matematika je surova i objašnjava kako to znači da je svako deseto ubijeno dijete poginulo od snajperskog metka.


“Ne znam kakav je đavo ušao u mene tog dana. Sjećam se, bio je vreli ljetni dan, august 1992. Vidio sam civile, uglavnom starce i žene, kako oprezno izviruju iz kuća. Nastalo je zatišje i oni su se uputili na česmu na obali Miljacke da dopune zalihe vode. Uhvatio sam lice djevojčice i shvatio da se ona smije, baš kao da se oko nje ne dešava nikakvo ludilo... A onda je ludilo, iznenada, uhvatilo mene. ‘Nećeš ti meni, vala’, rekao mi je neki pakleni glas i ja u tom trenu shvatih da mi se prst, baš kao da ga ja ne kontrolišem, spustio na obarač i počeo da ga stiska...”, napisao je snajperista Predrag O. u pismu, a potom je počinio samoubistvo u Beogradu.


Grabovica nam otkriva da mu brojni tužitelji već godinama obećavaju da će potraga i procesuiranje za ovim zločincima baš u sljedećem periodu biti prioritet. Prošle godine u aprilu, sadašnja v. d. glavne tužiteljice Gordana Tadić, rekla mu je da će 2016. godina ta borba biti prioritet.

"I još uvijek, nikad ništa, a godine, decenije prolaze", priča nam Grabovica, čija je 11-godišnja kćerka Irma Grabovica ubijena 20. marta 1993, nakon granate koja je pala ispred zgrade u kojoj su živjeli.

Grabovica ističe kako posjeduju obimnu dokumentaciju, dokaze, film, knjige... koji svjedoče o snajperistima, ali nešto koči potragu za tim zločincima, ali i za drugim pojedincima koji su ispaljivali granate na Sarajevo i držali grad pod opsadom. Osuđeni su i optuženi tek pojedini generali i Radovan Karadžić, a za pojedincima niko ne traga...

Na naše pitanje - ko koči? - odgovara kratko: "Politika".

Pa onda dodaje: "A pravda, to je jedino što bi nama, roditeljima, preživjelima, donijelo utjehu."

Ekipa portala Radiosarajevo.ba pokušala je pronaći i Dragana Šljivića. Nakon višednevne potrage koju smo završavali u ćorsokacima, stigli smo i do Spiska poginulih i nestalih boraca 3. sarajevske brigade Vojske RS-a.

Na tom spisku stoji:
"Šljivić, Dragan. Umro 1. januara 1995."


Preuzeto sa:
http://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/snajperisti/258964


11
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Travanj 04, 2017, 09:06:40 poslijepodne »


Citat:

Krvavi aprili širom Bosne i Hercegovine

Autor: Džana BrkanićDatum: 04.04.2017
http://detektor.ba/krvavi-aprili-sirom-bosne-i-hercegovine/

U ratnom periodu u Bosni i Hercegovini april je bio mjesec u kojem su se dogodili neki od najkrvavijih zločina. Tog mjeseca započeo je rat, kao i opsada Sarajeva, ali i drugih većih gradova. Ljudi su zatvarani u logore, premlaćivani, maltretirani i ubijani. Ni nakon preko 20 godina, neki od tih zločina nisu procesuirani u Haškom tribunalu i sudovima u BiH.

“Bijeljina je početak zla. April 1992. je ostao najcrnja tačka. Za tri noći, cijelo jedno naselje je likvidirano. Čovjek iz policije mi je rekao da su tri noći i tri dana vozili kamione pune leševa u Drinu”, kazao je Lazar Manojlović, novinar i publicista koji je proveo rat u Bijeljini.

Prema utvrđenim činjenicama iz Haškog tribunala, u aprilu 1992. godine vlast u Bijeljini preuzeli su Srbi i nakon toga je uslijedila kampanja ubistava i terora nad nesrpskim stanovništvom.

Prema presudama, 1. i 2. aprila u Bijeljini je ubijeno oko 48 muškaraca, žena i djece. Za ovaj zločin niko nije odgovarao. U Haagu su za zločine počinjene u Bijeljini osuđeni Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik, na ukupno 31 godinu zatvora. Sudi se i Radovanu Karadžiću, nepravosnažno osuđenom na 40 godina zatvora, kao i Ratku Mladiću, kojem bi prvostepena presuda trebala biti izrečena pred kraj ove godine.

Zbog držanja u nehumanim uslovima, zlostavljanja i ubijanja u logoru Batković, Sud BiH je osudio Gligora Begovića na deset godina zatvora.

Opsada Sarajeva, koja je ujedno i najduža u modernoj historiji, a prilikom koje su građani terorisani, gađani snajperima i granatirani, započela je 6. aprila, kada su pale prve žrtve. Za zločine počinjene u glavnom gradu BiH, u Haagu su osuđeni Dragomir Milošević, na 29 godina zatvora, i Stanislav Galić, na doživotnu kaznu.

U presudama se navodi da su jedinice VRS-a oko Sarajeva neselektivno otvarale vatru na grad, što je izazvalo veliki broj civilnih žrtava i osjećaj terora kod građana.

“Za sva vojna lica oko Sarajeva, nema sumnje da je general Galić bio komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa, a da su njemu nadređeni bili komandant Glavnog štaba Ratko Mladić i vrhovni komandant Radovan Karadžić”, stoji u Galićevoj presudi.

Terorisanje građana Sarajeva i granatiranje je obuhvaćeno u još nekoliko presuda u Haagu, ali i u optužnicama protiv Karadžića i Mladića. U Sudu BiH nema presuda za opsadu Sarajeva.

Među neprocesuiranim zločinima su stradanje civila i vojnika u Kupresu, kao i masakr nad 15 civila u Zenici. Još uvijek nije utvrđen krivac za zločin počinjen u aprilu 1992. u Snagovu kod Zvornika kada je strijeljano 35 muškaraca, žena i djece. Svjedokinja Zlatija Mujanović je u Sudu BiH ispričala kako je uspjela preživjeti. Kazala je da se, zajedno s drugim mještanima, krila u obližnjoj šumi dok ih nisu pronašli vojnici.

“Poslije su nas odveli do Rašidovog Hana i strijeljali. Sjećam se, kada sam čula kako odlaze, da sam sa sestrom i malim Salihom, koji je tada imao četiri godine, otišla među mrtve. Vidjela sam mlađu sestru Edinu, mrtvu, i majku, koja je tada bila trudna i koja mi je tražila vode. Majka mi je rekla samo da bježimo i onda je izdahnula”, ispričala je Mujanović, koja je svjedočila na suđenju Zoranu Jankoviću, pravosnažno oslobođenom optužbi za zločin počinjen u Snagovu.

Godinu kasnije, u aprilu 1993. također su se dogodili neki od većih zločina. U napadu koji je izveden 16. aprila 1993. u selu Ahmići, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) ubili su 116 civila bošnjačke nacionalnosti – starijih ljudi, žena i djece. Najmlađa žrtva imala je svega tri mjeseca, a najstarija 82 godine. Trideset osoba ni do danas nije pronađeno.

Pred Sudom BiH, nakon sporazuma o priznanju krivice, Paško Ljubičić osuđen je na deset godina zatvora zbog zločina u Ahmićima.

“Svjedok Andre Kujawinski navodi da je 16. aprila dobio zadatak da sa svojim kolegama ode u Ahmiće, gdje su vidjeli oblake dima i čuli pješadijsku vatru. Primijetili su masovno uništenje objekata, mnoge kuće su bile u plamenu, a vidjele su se cijele obitelji koje su bile razbacane po zemlji, žene i djeca”, stoji u presudi Ljubičiću.

Haški sud je 2004. osudio dvije osobe na ukupno 45 godina zatvora za zločine u Ahmićima, dok su druge dvije osobe oslobođene, a većina počinilaca nije ni procesuirana.

Istog dana kada i zločin u Ahmićima, počinjen je i zločin u selu Trusina kod Konjica, za koji je pred Sudom BiH osuđeno pet bivših pripadnika Armije BiH, na 55 i po godina zatvora, dok su dvije osobe oslobođene. U toku je jedan postupak. U napadu na Trusinu je ubijeno 15 civila i sedam pripadnika HVO-a, a četiri osobe su ranjene, među kojima je bilo dvoje djece.

U aprilu 1994. dogodio se zločin i nad 20 djece u Goraždu, za koji niko nije odgovarao.



12
Usluge i servisi / Odg: Banke u BiH
«  u: Ožujak 10, 2017, 10:54:06 poslijepodne »
Priča iz Hrvatske, a pitanje dana je kada će i kod nas iste priče kružiti po portalima i među ljudima.

Citat:


SAV zdvojan u kasni sat posjetio me je susjed, živahni starčić s kojim ponekad preko ograde pretresem nogometne ili vremenske prilike. U životu nije vidio Windowse, ne snalazi se u glomaznim shopping centrima, redovito prvog u mjesecu plaća račune. Trese se, neugodno mu je dok mi pruža komad papira ispisan neshvatljivim birokratskim metajezikom, objašnjava kako se "baš spremao leći kad su ga nazvali nepoznati ljudi tražeći novac".  Nije mu jasno tko su ti ljudi, pa on "nikad u životu nije ostao dužan niti kunu". Ja, kao "mlad čovjek" možda mogu to razumjeti.

Ispostavilo se da je moj brižan starčić žrtva nedavne sramotne odluke Hrvatske poštanske banke o zatvaranju deset tisuća teško naplativih i nisko profitabilnih računa, mahom umirovljeničkih. U nemili sat nazvali su ga predstavnici tvrtke za službeno utjerivanje dugova kojoj je HPB prodao dug sa svim osobnim podacima klijenata. Susjed je zbog njemu nepoznatog duga od 233 kune temeljem internog obračuna banke izručen najnižoj vrsti predatora na financijskom tržištu koje hrvatska vlada iz nepoznatog razloga naziva "socijalnim partnerima". Ima desetak sličnih tvrtki - samo su ugmizale nepoznatim državnim kanalima.

Usput rečeno, problem smo brzo riješili; pokazao sam mu kako blokirati nepoželjne brojeve na mobitelu, zajednički smo izabrali dovoljno široku letvu, pustili nemani u dvorište i postavili natpis "Privatno imanje: No pasaran".

Postoje mrske profesije i postoje bankari

Postoje profesije koje po prirodi svog posla i specifičnom karakteru ljudi koji obnašaju te dužnosti, nisu osobito omiljene u narodu: policajci, kontrolori karata, poreznici, birokrati svih vrsta i naravno, političari. Doista se trebaš roditi kao takav pa da hladnokrvno ljudima oduzimaš slobodu, imanje, sustavno ih maltretiraš, pokvariš dan ili u konačnici, sjebeš život. No, da ne bi bili nepravedni, oni su nužno zlo svakog sustava, ljudi se bez kontrole države mahom pretvore u autodestruktivnu stoku i sve dok je represija selektivno usmjerena prema najizopačenijim izdancima društva, treba pozdraviti njihovo prisustvo.

No, postoji profesija koja stoljećima neselektivno tlači narod, isključivo sa svrhom osobnog probitka – bankari. Povijesno ime lihvari, ljudi koji žive od kamate ili lihve, u narodu se susreće i pod istoznačnicom – gulikože. Ljudi su pamtili po zlu Kaisera, kralja Aleksandra, Tita ili Tuđmana, ali kad bi isti umrli, redovito bi ih uzdizali u nebesa sjetno govoreći "tad se znao red". Lihvari su pak gostovali u pričama prije kojih bi se uz psovku sočno pljunulo u kraj i prisjećalo godine kad su ostali bez najbolje njive jer je "tuča uništila ljetinu, a lokalni lihvar ponudio pomoć". Bankari kao baštinici te tradicije nedvojbeno žive od tuđe muke, a u modernoj Hrvatskoj nije ništa bolje.
 
Duga i mračna sprega banaka i vlasti

Ne želim detaljno ulaziti u dugu, mračnu i nezakonitu spregu banaka i vlasti kroz noviju povijest, dovoljno je nabrojati činjenice kako bi shvatili da ta sprega predstavlja izvor gotovo svih zala i problema u Hrvatskoj. Kad je započeo Domovinski rat, banke su sklonile kapital, ali čim je Hrvatska stekla međunarodni suverenitet dojurile su s kreditnim linijama za kupnju oružja i financiranje države. U nadzorne odbore, jednako kao i danas, instalirali su moćne predstavnike vlasti časteći ih bonusima, menadžerskim ugovorima i prostitutkama po izboru sve dok su im bili korisni. Po svršetku rata, naplatili su svoje sumnjive usluge državi i otkupili kompletan bankarski sektor za smiješno malen iznos. Izborili su se za Zakon o bankama koji im je omogućavao da u Hrvatskoj posluju kako nikad ne bi smjeli u domicilnim državama, Austriji ili Italiji.

Preko svojih banaka sestara i korumpirane vlasti, nerijetko uz blagoslov Crkve, izmijenili su građevinske i prostorne planove, pokupovali zemljišta, hotele i vikendice pod spornim hipotekarnim uvjetima. Iako su znali da je potrošački val konzumerizma u Sanaderovo doba samo napuhan financijski balon koji će skora recesija razbucati u komadiće, bešćutno su zadužili mlade hrvatske generacije u tečajno nestabilnim francima  za kupnju stanova, automobila ili poslovnog prostora. Sve to vrijeme šutjeli su s HNB-om o mogućim rizicima, neprirodno visokoj kamati od 7-9% i činjenici da mogu svojevoljno mijenjati uvjete kreditiranja, uz stalan vjetar u jedra od korumpirane visoke politike i pravosuđa.

Banke su danas naši vlasnici i pomislili bi da smo dosad nešto naučili. Na žalost, ništa od toga.

Bogata košara nekažnjenih bankarskih afera


Banke u Hrvatskoj danas imaju status povlaštenog, strateškog partnera. Europska izvješća godinama ukazuju na anomaliju po kojoj su banke najveći ponuditelj u financiranju javnih poduzeća. To znači da država, umjesto da HAC financira međunarodnim kreditnim linijama s kamatom od 2-3 posto, dopušta državnim gubitašima da se komercijalno zadužuju kod, uvjetno rečeno, domaćih banaka po kamati od 4-6 posto i izravno stvaraju dugoročan i nepotreban proračunski gubitak. Takvo suludo zaduživanje plaća se iz džepa poreznih obveznika.

Nije to sve, samo nasumice čupam primjere iz bogate košare nepravilnosti uočenih u Erste, Osječkoj, Karlovačkoj, HPB-u, Hypo (sada Addiko), Splitskoj ili aktualnoj financijskoj aferi teškoj 40 milijuna kuna u Jadranskoj banci u kojoj su osumnjičeni drugi dan pušteni da se brane sa slobode i bez jamčevine. Država dopušta bankama i da ubiru visoke naknade za transfer novca građana i ostvaruju dobitak od 4,6 milijardi kuna koji vam se odbija od osobnog dohotka. O HBOR-u kao kravi muzari generacijama "zaslužnih" političara, s najnižim postotkom naplaćenih kredita i realiziranih projekata, izlišno je govoriti.

Vujčiću, isprazni stol i sve ti je oprošteno

Banke su u prošloj godini, temeljem oslobađanja od poreza zbog konverzije kredita iz franka u eure uz prvotni gubitak od 4,4 milijardi kuna svejedno zaradile 6,1 milijardu kuna dobiti svojim inozemnim vlasnicima. Hrvatska od toga neće vidjeti niti lipe. A što je najluđe, banke još imaju obraza i bune se protiv te odluke, sugerirajući sudovima kakve presude donijeti u slučajevima tužbi  građana protiv banaka zbog preplaćenog kredita u francima. Banke su i najveći posjednik stanova i zemljišta, te godinama generiraju krizu na tržištu nekretnina umjetno održavajući cijene zaplijenjene imovine.

Hrvatska narodna banka na čelu s guvernerom Borisom Vujčićem godinama indiferentno promatra poslovnu samovolju banaka ponašajući se kao posrednik, a ne regulator odnosa u bankarskom sektoru. Vrhunac intervencije im je "objava upozorenja na stranicama HNB-a" ili zblenuto smješkanje u kamere kad o zatvaranju računa u HPB-u javnosti lažno tvrde da su "sve saznali iz medija", iako su izravno odobrili čišćenje bilance pred skoru prodaju zadnje banke u hrvatskom vlasništvu.

Samo isprazni stol, Vujčiću, i sve će ti biti oprošteno, jer se ionako ne da popraviti sve što si napravio.

Banke moraju poslovati u pravednim, zakonskim okvirima

Nema smisla zazivati primjer Islanda koji se u roku od pet godina bez značajnijih međunarodnih financijskih posljedica riješio inozemnog bankarskog sektora koji im je nemilosrdno gulio kožu, iako ga treba imati na umu. Moderan svijet počiva na bankarstvu, mnoga civilizacijska dostignuća ne bi bila ostvarena bez značajnih financijskih ulaganja na koja država nije spremna ili u mogućnosti. No, poslovanje banaka treba svesti u pravedne zakonske okvire i održiv razvoj. Ukinuti monopol jedne ili dvije banke u čvrstom dogovoru s vlasti, prekinuti  spone cijelog naraštaja lažnih brokera, posrednika, menadžera ili lobista koji čuče u direktorskim čekaonicama javnih poduzeća nudeći provizije i osobne bonuse. Naravno, ako prihvate velikodušnu ponudu banke u realizaciji predstojećeg resornog projekta.

Nužno je uspostaviti kontrolu poslovanja banaka kroz retrogradne revizije ili ograničavajuće zakonske amandmane, osvijestiti im činjenicu da svojim pijavičarskim pristupom usmrćuju tijelo od kojeg se hrane. Izbaciti sve političare iz upravljačkih tijela banaka, promijeniti Ovršni zakon u korist građana jer su predugo i previše svi jahali na toj grbači.

Ljudi smo, ne imovina

I najvažnije, treba unijeti socijalnu komponentu u poslovanje banaka prije nego li im bijesni građani Molotovljevim koktelom zatvore svoj račun. Velite ne idu skupa kapitalizam i socijala? Sve dok je važećih zakona, ne mogu i ne smiju slati ucjenjivače na starce zbog fiktivnog ili minornog duga, izbacivati obitelji iz jedine nekretnine zbog dvije zakašnjele rate kredita, nekontrolirano baratati osobnim podacima, a za uočene nezakonitosti u poslovanju proglašavati hrvatske sudove nenadležnima. Trebaju vratiti dio svog obilatog profita društvu kroz javne i humanitarne projekte na koje trenutno troše manje od 1% ukupne dobiti.

Učiniti narodu muku snošljivijom jer se većina zadužuje iz nevolje, a ne iz obijesti. Jeste li ikad čuli da vam je banka javila da ste preplatili dug ili da postoji lakši model otplate kredita?

Kad čujete, znat ćete da više nismo bankarska imovina nego ravnopravan partner u poslovanju. A dotad, pustite pse u dvorište.

izvor: index.hr




13
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Veljača 27, 2017, 12:41:01 prijepodne »
Zanimljiva priča bivšeg američkog potpredsjednika o ratu u BiH.

....propust da se ne sjećamo uvećava mogućnost ponavljanja....




14
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Siječanj 28, 2017, 08:04:24 prijepodne »
Posljednji živi učesnik proboja USTAŠKOG LOGORA: "Još me proganjaju prizori MASOVNIH UBISTAVA NEJAČI u Jasenovcu"

Strašno svedočenje o mučenjima u jasenovačkom logoru NDH, tokom Drugog svetskog rata, reporteru “EuroBlica” izneo je Ilija Ivanović (89), jedini živi akter proboja logora u aprilu 1945. godine.

Ovaj bivši učitelj u potkozarskim selima i srednjoškolski profesor u Zenici, u Jasenovcu je proveo nešto manje od tri godine. Doveden je u trinaestoj godini iz rodnih Gornjih Podgradaca, u kolonama dece, a posle proboja u kojem je, velikim čudom sudbine ostao živ, vratio se 26. aprila 1945. godine.

U inat poodmakloj životnoj dobi i neopisivoj patnji u logorima smrti, Ilija je sačuvao bistar um, a njegovo sećanje je jedinstvena filmska priča koja pleni i ostavlja bez daha. Sa suprugom i sinom živi u porodičnoj kući u Žeravici kod Gradiške, gde je rado pristao da za “EuroBlic” iznese ispovest o tamnovanju u Jasenovcu, odakle je pobegao 22. aprila 1945.

Ilija kaže da su, u potpunom beznađu, poslednji logoraši uz povike “Sloboda ili smrt” jurnuli na kapiju, posle dugo i tajnovito pripremane akcije. Njih više od 1.000 pokošeno je rafalima već na prvom koraku, ali se zajedno sa stotinak logoraša domogao šume i slobode.

- Gledajući često Sunce kako izlazi iza oblaka, stalno sam gajio nadu i veru u čudo, da ću se spasiti. Zar da sutra ne vidim taj izlazak? Gledao sam i plave visove Kozare u daljini. Tamo su Podgradci. Tamo je sloboda. Tamo je majka, sestre, brat. Kako je to blizu. Brzo bih stigao, za pet do šest sati peške. Zar će me ubiti, a nisam ni krenuo u život? Zašto? Nisam ništa zgrešio. Nisam nikome zla učinio. Dete sam – priseća se Ilija, koji je iz logora pobegao sa nepunih 16.

U mislima su mu prizori ubistava, posebno masovna likvidacija nejači sa Korduna.

- Gledao sam tu jadnu kolonu opkoljenu ustašama, koje ih udaraju kundacima i požuruju, usmeravaju prema skeli u Gradini. Idu u smrt. Jedna žena nosi dete u naručju. Moli ustašu da joj dozvoli da sedne, da podoji dete koje plače. On je grubo vraća u stroj, u kolonu bez nade. Ona se ipak izdvaja, seda kraj ceste i doji dete. Ustaša je to video, vratio se i snažno udario kundakom u leđa. Dete je od udarca ispalo iz ruku, a ustaša ga je uzeo, bacio uvis i dočekao oštricom kame. E, to me do kraja obeshrabrilo, jer ako su ubili bebu, zaključio sam, ubiće i mene – priča Ilija.

Zabrinut je i sada za mlade generacije zbog mržnje i umanjivanja zla, veličanja zločinaca, pokušaja da se istina sakrije, iskrivi, a žrtve jasenovačkog logora izbrišu.

Duga je i bolna, na momente čudesna moja priča, napominje Ilija Ivanović, nazivajući svoje spasenje čudom. Seća se svega, svakog dana, meseca, godine, mnogih logoraša, među kojima i svog majstora u brijačnici Morica Altarca, koji je stanovao u Paromlinskoj ulici broj 70 u Zagrebu.

- Dah se zaustavljao kada su se povremeno vrata otvarala i ustaše ulazile sa spiskom ljudi koje su odvodili. Probirali su snažnije. Poslednja noć, kao i mnoge pre nje, progutale su nebrojeno viđenijih logoraša. Dugo sam bio budan i tiho razgovarao s majstorom. On je bio čovek pedesetih godina, brico po zanimanju, a Židov po nacionalnosti. Zbog jevrejske pripadnosti doveden je u logor. Prethodno je živeo i radio u Zagrebu. Imao je i mlađeg brata u logoru. I on je bio brico. Poslednje ratne zime, jednog jutra logoraši su ga našli na putu između Malog jezera i Baera. Ležao je u lokvi krvi sa prerezanim grkljanom. Poznali su ga i javili mome majstoru. Otišao je tamo i ubrzo se vratio. Dugo je ćutao, a onda rekao: “Eto, ostadoh potpuno sam” – sa tugom u očima priseća se naš sagovornik stradanja u logoru u Jasenovcu.

Ustaše su, kaže, krajem rata sve sravnile sa zemljom radi prikrivanja zlodela. U jesen 1944. i proleće 1945. otkopavali su masovne grobnice i spaljivali kosti žrtava.

Dušanova smrt

U Ilijino sećanje duboko je urezana smrt komšije i prijatelja Dušana Prpoša iz Sovjaka.

- Dušan je stalno nosio konopac oko pasa i govorio da će se obesiti. Imao je samo dilemu da li će konopac izdržati. On neće da dozvoli da ga kolju. Sam će, ponavljao je ovaj dečak od 15 godina, sebi presuditi i prekratiti muke. Bodrio sam ga i odvraćao od toga ali nije moglo. Obesio se o neku štanglu na prozoru. Tu je dugo visio, niko ga nije skinuo. Niko se i nije plašio takvih prizora jer su bili naša svakodnevica – pripoveda Ivanović.

Zlo se ponavlja

- Bili smo svi isterani iz logora, na poljani, u stroju ili u nastupu kako su govorili. Dok su nas vodili, videli smo u žici mnogo golih žena. Ne znam zašto su ih skinuli i držali tako gole. One su se zaklanjale, povijale. Na poljani, ispred stroja, pripremljena vešala. Morali smo gledati u to. U dva navrata sam to gledao. Jednom, kada je ubijen lekar Bošković kojeg je lično streljao Dinko Šakić zato što je rekao: “Ubijte me kao čoveka, a nemojte mi vezati oči”. Toga se dobro sećam. Potegao je Šakić pištolj i ubio ga – svedoči Ivanović uveren da se i sada zlo ponavlja.

On kaže da se čovek i na vešala navikne ali ih ne sme zaboraviti.

- Pribojavam se za decu, za mlade generacije u strahu da se ponovo ne dogodi zlo koje je obeležilo moje detinjstvo i moju mladost – kaže Ilija Ivanović.


Piše: Euroblic / Objavljeno: 27.01.2017. u 18:23h

Izvor: бука.com


15
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Prosinac 07, 2016, 01:17:18 poslijepodne »
S Aleksandrom Zec, curicom u rozoj pidžami, pokopana je i naša savjest

Piše: Ivo Anić / Objavljeno: 07.12.2016.

Pruzeto sa buka.ba

S tom djevojčicom u rozoj pidžami tu je večer zakopana i naša savjest. Savjest sviju nas.

TE HLADNE hladne večeri u jednom prosincu prije točno dvadeset i pet godina dvanaestogodišnja učenica zagrebačke Osnovne škole „August Šenoa“ Aleksandra Zec, vratila se iz škole i u svojoj sobi radila vjerojatno što djeca njene dobi i inače rade, slušala muziku, pisala domaću zadaću za sutra ili preslagivala ormar s garderobom.

Njen brat Dušan i sestra Gordana spavali su u drugom dijelu kuće. Njen otac, imućni zagrebački mesar, u kuhinji je zbrajao račune koje treba platiti, a majka, vlasnica kafića na Trešnjevki kuhala je ručak za sutra. Jedna posve normalna i obična večer u prosincu. Jedne posve normalne i obične obitelji kakve žive svojim mirnim životima svuda oko nas.

Oko dvadeset i tri sata u Poljaničkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci zaustavio se terenac specijalne jedinice MUP-a ( tzv. Merčepovaca) iz kojeg su izašli Siniša Rimac, Munib Suljić, Nebojša Hodak i Suzana Živanović, pripadnici pričuvne jedinice Ministarstva unutarnjih poslova RH. Za nekoliko minuta njih četvero će upasti u kuću obitelji Zec, i prema osobnim priznanjima danim istražnom sucu, uz sve materijalne dokaze i forenzičke prikupljene na mjestu događaja koji potvrđuju da se sve tako i odigralo, izvesti oca obitelji Mihajla i hladnokrvno ga ustrijeliti pred kućom u potiljak, majku Mariju zavezati, a malenu Aleksandru izvući zaprepaštenu iz sobe i ubaciti, zajedno s majkom, u crveni kombi marke Citroen, u vlasništvu njihove postrojbe.

Već dvadeset i pet godina sramotno se lome koplja

Dvadeset i pet godina sramotno se lome koplja u našem društvu između onih koji lamentiraju nad pravosudnom farsom koja je poznate ubojice, bez obzira na date iskaze, potpisana priznanja i materijalne dokaze, ostavila na slobodi i onih koji uporno traže razlike između „naših“ i „njihovih“ žrtava, pokušavajući ublažiti strahotu te večeri u prosincu opravdanjima kako je Mihajlo Zec podržavao i financijski potpomagao vojsku Republike Srpske Krajine. Sam Ivo Sanader, tadašnji Premijer, pravdao je nedjelo počinjeno te večeri, kao zločin za koji treba ustvrditi da li je počinjen po nalogu i u službi države ili su ga izveli neodgovorni pojedinci u svoje slobodno vrijeme, bez državnog naloga, vođeni isključivo svojim domoljubnim nagnućima i vjerom da nadležne institucije njihov zločin nad pripadnicima nepoćudne nacionalne manjine neće sankcionirati, kao što i nikada nisu.

O toj kobnoj večeri u prosincu svjedočio je i malodobni sin Dušan, brat pokojne Aleksandre Zec. Te večeri spavao je u svojoj sobi u drugom krilu kuće, kada je na vrata njegove sobe pokucala njegova sestra Aleksandra. Probudila me i rekla mi da je došla policija. Ustao sam i sa sekom otišao do hodnika gdje sam vidio gardista u uniformi i crnim čizmama. Imao je bradu, jako guste obrve i držao je mamu za ruku. Seka Gordana je izašla isto u hodnik i počela plakati i vikati da nam puste mamu. Vojnik je bio dobar i rekao je da će mama brzo doći i da se ne brinemo. Mama je vikala da odemo brzo susjedi Ciliki. Iz vana se začuo pucanj i krik. Aleksandra je istrčala pred kuću, a vojnici su je pokupili u auto zajedno s majkom.

Munib Suljić, vojnik koji je bio dobar i rekao da će mama brzo doći, posvjedočio je o toj kobnoj noći u prosincu kako je dan prije dobio nalog da privede mesara Mihajla Zeca, člana četničke organizacije Ravna Gora, te da ga ispita i ubije. Na tržnici Dolac, blizu mesarnice u kojoj je Mihajlo radio, raspitali su se za adresu koju su kasnije lako pronašli. Oko 22 sata našli smo se na dogovorenom mjestu, ja i Nebojša Hodak, Igor Mikola, Siniša Rimac, svi pripadnici pričuvne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova, poznatije i kao Merčepove postrojbe, a na putu prema Trešnjevci pridružila nam se dvadesetogodišnja kolegica Snježana Živanović, koja je u tom periodu bila trudna, upravo s Mikolom koji je zagrlio i uveo u terenac.

U dva vozila, kombi i tamnoplavi Citroen ušli smo i zaputili se prema obiteljskoj kući Mihajla Zeca.  Suljić je pozvonio, a ženski glas je pitao tko zvoni? Marija Zec Igoru Mikoli pokazala je dokumente i potvrde iz MUP-a u kojima jasno stoji da su policiji već predali oružje iz kuće koje je bilo u obiteljskom naslijeđu, no Munib Suljić je naredio Mihajlu da se obuče i pođe s njima. Siniša Rimac ispratio je Mihajla u dvorište i repetirao automatsku pušku Hoeckler. Mihajlo je potrčao niz ulicu kada je Rimac ispalio metak iz puške u njegova leđa. Mihajlo još nije bio mrtav. Valjao se u agoniji u dvorištu. Vidio sam da mu krv izlazi na usta, pa sam smatrao da će umrijeti vrlo brzo i nisam ga htio vući sa sobom.

U tom momentu djevojčica u rozoj pidžami je istrčala iz kuće vrišteći prema mrtvom tijelu Mihajla Zeca, svog oca koji više nije davao znakove života. Rimac i Mikola utrpali su Aleksandru i Mariju Zec u kombi i odvezli ih do Adolfovca, planinarskog doma na Sljemenu. Rimac je držao uperen Hoeckler u majku i dijete i vikao da prestanu plakati.

Najgori zločin u modernoj hrvatskoj povijesti

U domu na Sljemenu za stolice su zavezali majku i kćer, prljavim krpama im zapušili usta da ne vrište. Ubojicama je bilo jasno da su majka i kćer svjedoci ubojstva njihova oca koje se nepunih sat ranije odvijalo pred njihovom kućom na Trešnjevci. Da su i ostala djeca izašla pred kuću, kao što je to uradila Aleksandra, vjerojatno bi im sudbina bila ista. Nebojša i Munib su uzeli kramp i lopatu i počeli kopati jamu na smetlištu blizu planinarskog doma. Igor je izveo majku prema smetlištu, bio je mrak, pa je put osvjetljivao baterijskom lampom. Mikola je potom izveo Mariju Zec, koja je imala povez preko glave i zapušena usta i uperio joj cijev Hoecklera u glavu. Kada je ispalio metak vidio je da je žena pala točno pred jamu. Igor je Mikoli uzeo pušku iz ruku, jer se žena koprcala u agoniji, ispalio još nekoliko metaka u Mariju i čizmom je gurnuo, njeno sada već beživotno tijelo u iskopanu jamu.

I tada se događa možda najstrašniji prizor i svakako jedan od najgorih zločina u modernoj hrvatskoj povijesti. Djevojčica u rozoj pidžami je izašla kroz vrata zavezanih ruku. Počeo je padati prvi snijeg. Djevojčica je drhtala od studeni i od straha. Djevojčica od dvanaest godina, djevojčica koja se do prije sat vremena u svojoj sobi dopisivala s prijateljicama i slušala najnoviju muziku kao i svaka druga vršnjakinja njene dobi. Kako je počeo padati snijeg nesretna Aleksandra se poskliznula. Nije izustila niti riječi kada je pala. Rimac je podigao u naručje. Drhtala je kao prut. Netko je od okupljenih viknuo da joj zaveže oči. Rimac je istrgnuo komad pidžame koji joj se smotao oko vrata i pokušao joj zavezati oči.

Aleksandri je tada prvi put pogledao u oči. Bile su to oči srne koju lovci vode na stratište. Nevine oči djevojčice od dvanaest godina. Rimac se okrenuo i nije mogao gledati. Hoće li ga te oči proganjati cijeli njegov život, to zna samo on. Munib Suljić djevojčici od dvanaest godina, djevojčici u rozoj pidžami u potiljak je ispalio šest hitaca. Beživotno tijelo su bacili u jamu iz koje se začuo hropac. Mikola je uzeo svoju pušku i u jamu rafalno zapucao još jednom.


Djevojčica je u jamu pala bez vriska.

Hladnokrvno su oprali tragove krvi, očistili kombi i podijelili među sobom 30 000 dinara koje su na brzinu ukrali iz obiteljske kuće Zec.

S tom djevojčicom u rozoj pidžami tu je večer zakopana i naša savjest. Savjest sviju nas. Kako drugačije objasniti u dvadeset i pet godina koje su uslijedile pravosudnu farsu, oslobađajuće presude i izjave čelnih ljudi RH kako to nije bio zločin, već splet nesretnih okolnosti? Kako objasniti službeni stav svih političkih garnitura u ovih dvadeset i pet godina o ubojstvu jedne djevojčice koje nikada nije bilo procesuirano, javnosti prikazano kako se zaista dogodilo i na koncu razjašnjeno, kako po motivima, razlozima i zapovjednom lancu koji je spominjao Siniša Rimac?

No najstrašnije jest u ovih dvadeset i pet godina ponašanje hrvatske javnosti prema tom stravičnom i hladnokrvnom ubojstvu. Stravično je što se još oko tog zločina „lome koplja“ i pojedinci neprocesuirano, nekažnjeno iznose svoja stajališta, podržavaju zločin i pravdaju ga, kako po društvenim mrežama, tako i u institucijama.

Aleksandru Zec, djevojčicu u rozoj pidžami nitko više vratiti na ovaj svijet neće. Stravičnu agoniju i strah koje je to dijete prošlo možemo samo i zamisliti. Ako u sebi imate iti malo ljudskosti, ova će vas priča, istinita priča koja se zbila na današnji dan, potresti i kao ljudsko biće i kao građana RH, države koja se nikada nije pobrinula da se taj sramotan čin počinjen u njeno ime jednom i konačno procesuira.

Do tada svi ostajemo taoci Siniše Rimca i Muniba Suljića. Svi mi, pošteni  ljudi koje je ova priča užasnula vezanih smo ruku i očiju dijelovima njene roze pidžame i koračamo prema stratištu, prema svojim jamama. Oni koji nas vode s uperenim cijevima još uvijek su dio nas, onaj dio koji podržava ubojstvo djeteta i onaj dio koji u tom stravičnom zločinu ne vidi ništa loše. Jednog dana, a taj dan nažalost mora doći, vezanih ruku će nas i takvi ljudi odvesti pred naše stratište, pred neke nove jame.

Nad njima, pod prvim pahuljama snijega, stajat će djevojčica u rozoj pidžami. Ni tada, kao ni prije dvadeset i pet godina ona neće izustiti ni riječi. Sve riječi ovoga svijeta za nju ste trebali izustiti upravo vi.

Vi koje su monstrumi koji žive pored vas, doveli pred istu tu jamu.

 Str: 1 2 3 ... 5