Prikaži postove

Ova sekcija vam omogućuje pregled svih postova koje je objavio ovaj član. Napomena: možete vidjeti postove samo iz rubrika kojima trenutno imate pravo pristupa.


Poruke - Nesklad

 Str: [1] 2 3 ... 5
1
Filozofija i matematika / Odg: Rad i potreba za stvaranjem viška
«  u: Rujan 18, 2019, 01:09:59 prijepodne »
----------

U ovom trenutku, možda, radi se o dobrim namjerama. Velika zemlja, puna prirodnih resursa čeka razvoj i mora se unaprijediti s vrlo malo kredita. U takvim okolnostima, težak rad je nužan, i izgledno je da će donijeti velike nagrade. Ali što će se dogoditi kad se dosegne točka na kojoj bi svakome moglo biti ugodno bez prekovremenog rada?
Na Zapadu se ovim problemom bavimo na različite načine. Ne pokušavamo postići ekonomsku pravednost, tako da veliki dio ukupne proizvodnje odlazi maloj manjini populacije, od kojih mnogi uopće ne rade. Zahvaljujući potpunom nedostatku bilo kakvog centralnog nadzora nad proizvodnjom, proizvodimo veliki broj neželjenih stvari. Održavamo veliki postotak radno sposobnog stanovništva besposlenim, zato što njihov nerad nadoknađujemo prekovremenim radom drugih. Kad se sve te metode pokažu neadekvatnim, imamo rat što uzrokuje da veliki broj ljudi proizvodi eksplozive, a da veliki broj drugih ljudi te eksplozive aktivira, kao da smo djeca koja su upravo otkrila vatromet. Kombiniranjem svih tih načina uspijevamo, premda s teškoćom, održati zamisao da velika količina teškog manualnog rada mora biti sudbina prosječnog čovjeka.

U Rusiji, zahvaljujući većoj ekonomskoj pravednosti i centralnoj kontroli nad proizvodnjom, problem će trebati drukčije rješavati. Razumno rješenje bilo bi da se, čim se nužnosti i temeljni komfor mogu osigurati za sve, radno vrijeme smanjuje postepeno, dopuštajući glasu naroda da odluči, na svakom stupnju, želi li više slobodnog vremena ili više dobara. Ali, nakon što su podučavali vrhovnu vrlinu teškog rada, teško je vidjeti kako bi vlasti mogle ciljati na raj u kojem će biti mnogo dokolice i malo rada. Čini se izglednijim da će stalno nalaziti svježe sheme zbog kojih se sadašnje slobodno vrijeme mora žrtvovati zbog buduće produktivnosti. Nedavno sam pročitao ingeniozan plan koji su predložili ruski inženjeri za ugrijavanje Bijelog mora i sjeverne sibirske obale izgradnjom brane preko Karskog mora. Projekt vrijedan divljenja, ali koji će izgledno odgoditi proleterski komfor generacijama, dok se plemenitost rintanja pokazuje u ledenim poljima i snježnim olujama Arktika. Ovakva stvar, ako se i dogodi, bit će rezultat smatranja vrline teškog rada kao cilja po sebi, radije nego sredstva postizanja stanja stvari u kojem više nije potreban.

Činjenica je da pomicanje tvari unaokolo, premda je u određenoj količini nužno za naša bivanja, nedvosmisleno nije jedno od značenja ljudskog života. Kad bi bilo, trebali bismo smatrati svakog građevinskog radnika superiornim Shakespearu. U ovoj smo stvar bili zavedeni zbog dva razloga. Jedan je potreba da se siromašni održe zadovoljnim, što je dovelo do toga da bogati, tisućama godina, propovijedaju dostojanstvo rada, dok se za sebe brinu da u tom pogledu budu nedostojanstveni. Drugi je novostečeno zadovoljstvo strojem, zbog kojeg uživamo u zadivljujuće pametnim promjenama koje možemo proizvesti na površini Zemlje. Nijedan od ovih motiva na ostavlja veliki utisak na stvarne radnike. Ako ga pitate što je najbolje u njegovom životu, vjerojatno neće reći: "Uživam u manualnom radu jer se osjećam kao da ispunjavam najplemenitiji ljudski zadatak, i zato što volim misliti o tome koliko čovjek može izmijeniti svoj planet. Istina je da moje tijelo traži periode odmora, koje moram uklopiti što bolje mogu, ali nikad nisam tako sretan kao kad dođe jutro i kad se mogu vratiti rintanju iz kojeg izvire moje zadovoljstvo." Nikad nisam čuo radnika da kaže takvo nešto. Oni smatraju rad, kako ga i treba smatrati, nužnim sredstvom preživljavanja, a iz svog slobodnog vremena crpe nekakvu radost u kojoj mogu uživati.

Kaže se da, premda je malo dokolice ugodno, ljudi ne bi znali kako da ispune svoje dane kad bi radili samo četiri od dvadesetčetiri sata. U onoj mjeri u kojoj je to za suvremeni svijet točno, to je i osuda naše civilizacije; to ne bi bilo istina u bilo kojem ranijem periodu. Prije je postojao kapacitet za bezbrižni užitak i igru koji je u nekoj mjeri potiskivan kultom efikasnosti. Suvremeni čovjek misli da bi sve trebalo raditi zbog nečeg drugog, a nikad zbog stvari po sebi. Osobe ozbiljnog uma, na primjer, stalno osuđuju naviku odlaska u kino i govore nam da to navodi mlade na kriminal. Ali sav rad koji odlazi u proizvodnju filma je respektabilan, zato jer je rad, i zato jer donosi novčani profit. Zamisao da su poželjne djelatnosti one koje donose profit okrenula je sve naglavce. Mesar koji vas snabdijeva mesom i pekar koji vas snabdijeva kruhom su hvale vrijedni, jer stvaraju novac; ali to što vi uživate u hrani kojom su vas oni snabdjeli beznačajno je, osim ako ne jedete samo da biste stekli snagu za svoj posao. Grubo govoreći, smatra se da je stjecanje novca dobro, a trošenje novca loše. Uvidjevši da se radi o dvjema stranama iste transakcije, ovo postaje apsurdno; netko bi jednako mogao tvrditi da su ključevi dobri, a da su ključanice loše. Kakva god bi se vrijednost mogla naći u proizvodnji dobara, ona se mora u potpunosti nastavljati na prednost koja se stječe njihovom potrošnjom. Pojedinac, u našem društvu, radi za profit; ali društveno značenje njegovog posla leži u potrošnji onoga što proizvodi. Upravo ovaj raskol između pojedinačnog i društvenog značenja proizvodnje otežava ljudima jasno mišljenje u svijetu u kojem je stvaranje profita poticaj za proizvodnju. Previše razmišljamo o proizvodnji, a premalo o potrošnji. Jedan rezultat toga je da pridajemo premalo važnosti uživanju i jednostavnoj sreći te da ne cijenimo proizvodnju prema zadovoljstvu koje daje potrošaču.

Kad predlažem da se radno vrijeme smanji na četiri sata, ne sugeriram time da bi se sve preostalo vrijeme nužno trebalo provoditi u posve beznačajnim aktivnostima. Sugeriram da bi čeverosatno radno vrijeme trebalo osigurati čovjeku nužne potrebe i osnovne životne ugode, a da bi mu ostalo vrijeme trebalo biti na raspolaganju da ga koristi kako on smatra da treba. Suštinski važna komponenta svakog takvog društvenog sustava je da bi se obrazovanje trebalo produžavati s obzirom na ono što je uobičajeno u sadašnjici te da bi trebalo djelomično stremiti i stvaranju sklonosti koje bi omogućile čovjeku da inteligentno ljenčari. Ne mislim prvenstveno na vrstu stvari koje bi se smatrale "profinjenim". Seljački su plesovi izumrli osim u udaljenim ruralnim krajevima, ali poticaji koji su ih kultivirali moraju i dalje postojati u ljudskoj prirodi. Užici urbanog stanovništva postali su uglavnom pasivni: odlazak u kino, gledanje nogometnih utakmica, slušanje radija, i slično. Ovo je posljedica činjenice da je njihova aktivna energija posve iscrpljena poslom; kad bi imali više slobodnog vremena, ponovno bi aktivno uživali.
U prošlosti, postojla je mala klasa onih koji se odmaraju i veća radnička klasa. Klasa onih koji se odmaraju uživala je u prednostima za koje nije bilo temelja u društvenoj pravednosti; ovo ju je nužno učinilo ugnjetavačkom, nesimpatičnom i navelo je da izmišlja teorije kojima bi opravdala svoje privilegije. Ove su činjenice uvelike umanjile njenu izvrsnost, ali usprkos tom nedostatku ona je doprinijela gotovo sve što zovemo civilizacijom. Njegovala je umjetnost i otkrila znanost; pisala je knjige, izmislila filozofiju i profinila društvene odnose. Bez klase onih koji se odmaraju, čovječanstvo ne bi nikad izašlo iz barbarizma.

Metode klase koja se odmara bez obveza su, međutim, bile izvanredno rasipne. Nikoga od članova klase nije se moralo podučavati da bude marljiv, a klasa u cijelosti nije bila posebno inteligentna. Klasa je mogla proizvesti jednog Darwina, ali nasuprot njega moralo je biti desetine tisuća seoske gospode koji nisu nikad pomislili na nešto inteligentnije od lova na lisice i kažnjavanja krivolovaca. Danas bi sveučilišta trebala na sistematičniji način omogućiti ono što je klasa onih koji se odmaraju omogućila slučajno i kao nusproizvod. Ovo je veliko poboljšanje, ali ima nekoliko nedostataka. Sveučilišni život toliko je različit od života u preostatku svijeta da su oni koji žive u akademskom okružju obično nesvjesni preokupacija i problema običnih muškaraca i žena; štoviše, načini na koji se izražavaju obično su takvi da njihovim mišljenjima uskraćuju utjecaj koji bi trebali imati na široku javnost. Još jedan nedostatak je da su studiji na sveučilištima organizirani tako da će se čovjek koji razmišlja o nekom originalnom smjeru istraživanja vjerojatno obeshrabriti. Akademske institucije su prema tome, premda korisne, neprimjereni zaštitnici interesa civilizacije u svijetu gdje je svatko izvan njihovih zidova prezauzet za nekorisna stremljenja.

U svijetu u kojem nitko nije primoran da radi više od četiri sata dnevno, svaka osoba koja ima znanstvenu znatiželju moći će je zadovoljiti, a svaki će slikar moći slikati bez gladovanja, bez obzira na kvalitetu svojih slika. Mladi pisci neće morati privlačiti pozornost senzacionalističkim šundom, s ciljem da steknu ekonomsku neovisnost potrebnu za monumentalna djela, za koja, kad im vrijeme konačno dođe, izgube i ukus i sposobnost. Ljudi koji se u svojoj profesiji počnu zanimati za neki aspekt ekonomije ili vlasti, moći će razviti svoje ideje bez akademske otuđenosti koja rad sveučilišnih ekonomista obično lišava realnosti. Zdravstveni radnici imat će vremena da uče o napretku u medicini, učitelji se neće morati grčevito truditi da podučavaju uobičajenim metodama koje su naučili u mladosti, a koje su se u međuvremenu pokazale netočnim.

Iznad svega, bit će sreće i užitka u životu, umjesto pohabanih živaca, umora i dispepsije. Nužni rad bit će dovoljan da učini slobodno vrijeme užitkom, ali ne pretjeran da uzrokuje iscrpljenost. Kako ljudi neće biti umorni u slobodnom vremenu, neće ni zahtijevati samo pasivnu i banalnu zabavu. Barem će jedan postotak vjerojatno posvetiti vrijeme neutrošeno u profesionalnom radu na stremljenja od značaja za javnost, a kako njihovo preživljavanje neće ovisiti o tim stremljenjima, njihova će originalnost biti nesputana te neće biti potrebe da se prilagođavaju standardima koje su postavili stari mudraci. Ali prednosti razonode pojavit će se i šire od ovih iznimnih slučajeva. Obični muškarci i žene, imajući priliku za sretan život, postat će ljubazniji, manje će osuđivati te će biti manje skloni sumnjičavo gledati druge. Želja za ratovanjem će izumrijeti, djelomično zbog ovog razloga, a djelomično zato što to zahtijeva dugi i teški rad sviju. Dobra narav je, od svih moralnih kvaliteta, ono što svijetu najviše treba, a dobra je narav posljedica lagodnosti i sigurnosti, a ne života u grčevitoj borbi. Moderne metode proizvodnje dale su nam mogućnost za lagodnost i sigurnost za sve; mi smo, umjesto toga, odabrali da jedni previše rade, a da drugi gladuju. Dosad smo nastavljali energično kao što smo to radili i prije strojeva; u tome smo bili nerazumni, ali nema razloga da nastavimo s nerazumnošću zauvijek.



2
Filozofija i matematika / Odg: Rad i potreba za stvaranjem viška
«  u: Rujan 18, 2019, 01:09:12 prijepodne »
------

Očito je da se, u primitivnim zajednicama, seljaci, prepušteni sebi, ne bi rastajali od mršavog viška na kojem su opstajali ratnici i svećenici, nego bi ili proizvodili manje ili trošili više. Najprije ih se grubom silom tjeralo da proizvode i daju višak. Postepeno se, međutim, uvidjelo da je moguće navesti mnoge od njih da prihvate etiku prema kojoj je njihova dužnost bila da teško rade, premda je dio njihovog rada odlazio na to da se drugima omogući besposličarenje. Na ovakav je način količina potrebne prisile smanjena, a smanjili su se i troškovi vlasti. Dana današnjeg, 99 posto britanskih nadničara bilo bi iskreno šokirano kad bi se predložilo da kralj ne bi trebao imati veći dohodak od radnog čovjeka. Zamisao o dužnosti, povijesno govoreći, bila je način da oni pri moći navedu druge da žive za interese svojih gospodara umjesto za svoje interese. Naravno, moćnici skrivaju ovu činjenicu sami od sebe navodeći se da misle kako su njihovi interesi jednaki širim interesima čovječanstva. Ponekad je ovo i točno; atenski robovlasnici su, na primjer, koristili dio svog slobodnog vremena za stvaranje trajnog doprinosa civilizaciji koji bi bio nemoguć u pravednom ekonomskom sustavu. Dokolica je nužna za civilizaciju, a u prijašnjim vremenima dokolica nekolicine bila je moguća zbog truda mnoštva. Ali njihov je trud bio vrijedan, ne zato što je rad dobar, nego zato što je dokolica dobra. A uz suvremenu tehniku bilo bi moguće raspodijeliti dokolicu pravedno, bez štete po civilizaciju.

Suvremena tehnika omogućila je da se količina rada potrebnog za osiguranje života svima enormno smanji. Ovo je postalo očigledno tijekom rata. U to vrijeme svi su muškarci u vojsci, i svi muškarci i žene uključeni u proizvodnju streljiva, svi muškarci i žene uključeni u špijuniranje, ratnu propagandu ili urede Vlade povezane s ratom, povučeni iz proizvodnih djelatnosti. Usprkos tome, opći nivo blagostanja među nekvalificiranim nadničarima na strani Saveznika bio je viši nego ikad prije ili otad. Značaj ove činjenice prikrio se financijama: zbog posuđivanja se činilo da se sadašnjost hrani budućnošću. Ali to bi, naravno, bilo nemoguće; čovjek ne može pojesti štrucu kruha koja još ne postoji. Rat je uvjerljivo pokazao da je znanstvenom organizacijom proizvodnje moguće održati suvremene populacije u prilično komfornim uvjetima uz samo mali dio radnog kapaciteta suvremenog svijeta. Da je, nakon rata, znanstvena organizacija, stvorena da oslobodi muškarce za borbu i rad na streljivu, sačuvana i da su radni sati u tjednu srezani na četiri, sve bi bilo dobro. Umjesto toga stari je kaos obnovljen, oni čiji se rad tražio prisiljeni su raditi prekovremeno, a ostali su ostavljeni da gladuju kao nezaposleni. Zašto? Zato što je rad dužnost, i zato što čovjek ne bi trebao dobivati svoju plaću proporcionalno onome što je proizveo, nego proporcionalno svojoj kreposti koja se ogleda u njegovom upornom radu.

To je moral Države Robova, primijenjen u okolnostima koje uopće ne sliče onima u kojim je nastao. Nije čudo da su rezultati bili katastrofalni. Pogledajmo jedan primjer. Pretpostavimo da je, u određenom trenutku, određen broj ljudi uposlen u proizvodnji pribadača. Oni proizvode onoliko pribadača koliko svijetu treba, radeći (recimo) osam sati dnevno. Netko načini izum zbog kojeg isti broj ljudi može napraviti dvaput više pribadača: pribadače su već toliko jeftine da je teško da će ih se više kupiti po nižoj cijeni. U razumnom svijetu, svatko u proizvodnji pribadača radio bi četiri sata umjesto osam, i sve ostalo bi se odvijalo kao i prije. Ali u stvarnom svijetu to bi se smatralo demoralizirajućim. Ljudi i dalje rade osam sati, proizvodi se previše pribadača, neki poslodavci bankrotiraju, a polovica ljudi ranije vezana uz proizvodnju pribadača ostaje bez posla. Na kraju, količina slobodnog vremena ista je kao i u drugom scenariju, ali polovica ljudi je potpuno besposlena, dok polovica i dalje previše radi. Na ovaj način, osigurava se da će neizbježno slobodno vrijeme posvuda uzrokovati patnju umjesto da bude univerzalni izvor sreće. Može li se išta nerazumnije i zamisliti?

Ideja da bi siromašni trebali imati slobodno vrijeme bogatima je oduvijek bila šokantna. U Engleskoj, u ranom devetnaestom stoljeću, uobičajeni muškarčev radni dan trajao je petnaest sati; djeca su ponekad radila jednako, a bilo je vrlo uobičajeno da rade dvanaest sati dnevno. Kad su zabadala koja se u svašta petljaju ukazala da je možda takvo radno vrijeme predugo, rečeno im je da rad priječi odrasle da piju, a djecu da rade nepodopštine. Kad sam ja bio dijete, ubrzo nakon što su radnici u gradovima stekli pravo glasa, određeni javni praznici bili su ustanovljeni zakonom, što je izazvalo veliko gađenje u višim klasama. Sjećam se kako sam čuo staru Vojvotkinju kako kaže: "Što bi siromašni hjeli s praznicima? Oni bi trebali raditi." Ljudi su danas manje iskreni, ali taj sentiment opstaje i uzrok je velikog dijela naše ekonomske konfuzije.

Razmotrimo na trenutak radnu etiku iskreno, bez praznovjerja. Svako ljudsko biće nužno troši tijekom svog života određenu količinu proizvoda ljudskog rada. Pretpostavljajući, kao što možemo, da je rad općenito neugodan, nepravedno je da čovjek troši više nego što proizvodi. Naravno, on može proizvoditi usluge umjesto robe, kao liječnik na primjer; ali trebao bi osigurati nešto zauzvrat za svoju hranu i smještaj. U ovoj mjeri, obveza rada mora se priznati, ali samo u ovoj mjeri.

Neću se zadržavati na činjenici da u svim suvremenim društvima izvan SSSRa mnogi ljudi izbjegavaju čak i ovu minimalnu količinu rada, naime svi oni koji nasljeđuju novac i svi oni koji se žene novcem. Ne mislim da je činjenica što se tim ljudima dozvoljava da budu dokoličari ni blizu toliko štetna kao činjenica da se od nadničara očekuje da ili prekomjerno rade ili gladuju.
Kad bi obični nadničar radio četiri sata dnevno, svega bi bilo dovoljno za sve i ne bi bilo nezaposlenosti - pretpostavljajući određenu i vrlo skromnu mjeru razumne organizacije. Ova ideja je šokantna za one kojima ide dobro, jer su oni uvjereni da siromašni ne bi znali što bi s tolikim slobodnim vremenom. U Americi ljudi rade prekovremeno čak i kad su dobro osigurani; takvim ljudima je, prirodno, odbojna ideja o slobodnom vremenu za nadničare, osim u kontekstu tmurne kazne nezaposlenosti; zapravo, oni dokolicu ne vole čak ni kod svojih sinova. Začudo, dok svojim sinovima žele da rade tako teško da nemaju vremena ni za civiiziranost, ne smetaju im njihove supruge i kćeri koje nemaju nikakvog posla. Snobovsko divljenje beskorisnosti, koje u aristokratskom društvu obuhvaća oba spola, u plutokraciji se ograničava na žene; ovo, međutim, ne čini to nimalo prihvatljivijim zdravom razumu.

Mudro korištenje slobodnog vremena, mora se priznati, proizvod je civilizacije i obrazovanja. Čovjeku koji je prekovremeno radio cijeli svoj život postat će dosadno ako odjednom postane besposlen. Ali bez značajne količine slobodnog vremena čovjek je odvojen od mnogih najboljih stvari. Nema više nikakvog razloga zbog kojeg bi većina populacije trebala patiti zbog ovog uskraćivanja; samo blesavi asketizam, obično na tuđi račun, navodi nas da i dalje inzistiramo na prekomjernom radu i sad kad ta potreba više ne postoji.
Premda je mnogo toga u novoj doktrini koja kontrolira vlast u Rusiji drukčije od tradicionalnih učenja Zapada, postoje i neke stvari koje su posve iste. Stav vladajućih klasa, a pogotovo onih koji provode obrazovnu propagandu na temu dostojanstva rada, skoro je isti kao onaj koje su vladajuće svjetske klase oduvijek propovijedale onima koje su zvali "časnim siromasima". Uporan rad, trezvenost, volja da se prekovremeno radi zbog napretka u dalekoj budućnosti, čak i podložnost autoritetu, sve se to ponovno javlja; štoviše autoritet i dalje predstavlja volju Gospodara Svemira, koji se, međutim, sad zove novim imenom, Dijalektičkim Materijalizmom.

Pobjeda proletarijata u Rusiji ima dodirnih točaka s pobjedom feministica u nekim drugim zemljama. Vijekovima su muškarci priznavali superiornu svetost žena i tješili su ih zbog njihovog nižeg položaja tvrdeći da je svetost poželjnija od moći. Konačno su feministice odlučile da žele oboje, jer su pionirke među njima vjerovale sve što su im muškarci rekli o poželjnosti vrline, ali ništa od onoga što su im rekli o bezvrijednosti političke moći. Slična se stvar dogodila u Rusiji s obzirom na manualni rad. Vijekovima su bogati i njihove ulizice pisali u slavu "časnog truda", hvalili jednostavan život, propovijedali religiju koja uči da će siromašni mnogo vjerojatnije ući u nebesa od bogatih, i općenito pokušavali navesti radnike da vjeruju kako postoji nekakva posebna plemenitost u mijenjanju položaja tvari u prostoru, upravo kao što su muškarci pokušali navesti žene da vjeruju kako su stekle nekakvu posebnu plemenitost iz svog seksualnog porobljavanja. U Rusiji se svo to učenje o izvrsnosti manualnog rada shvatilo ozbiljno što je dovelo do toga da se radnika slavi više od ikoga drugog. Radi se u suštini o starim apelima, ali ne zbog starih potreba: oni se potežu zbog potrebe za udarnicima za specijalne zadatke. Manualni rad je ideal koji se postavlja pred mlade i temelj je svake etične poduke.

------

3
Filozofija i matematika / Rad i potreba za stvaranjem viška
«  u: Rujan 18, 2019, 01:07:16 prijepodne »
Pohvala besposličarenju

Bertrand Russell

Kao i većina svoje generacije, odgojen sam na izreci: "Vrag nađe nestašluke za besposlene ruke." Kako sam bio vrlo čestito dijete, vjerovao sam sve što mi je rečeno i stekao naviku savjesnog i upornog rada sve do ovog trenutka. Ali premda je moja savjest upravljala mojim djelima, moja su mišljenja prošla revoluciju. Mislim da se daleko previše posla obavlja u svijetu, da se ogromna šteta nanosi vjerovanjem da je rad vrlina, i da je ono što treba propovijedati u modernim industrijaliziranim zemljama posve drukčije od onoga što se oduvijek propovijedalo. Svatko zna priču o putniku kroz Napulj koji je vidio dvanaest prosjaka kako se izležavaju na suncu (bilo je to prije Mussolinijevog doba) i ponudio liru najljenijem od njih. Jedanaest je od njih poskočilo da je uzme, a on ju je dao dvanaestom. Ovaj je putnik bio na pravom putu. Ali u zemljama koje ne uživaju u sredozemnom suncu besposličarenje je teže i bit će potrebna velika javna propaganda da se ono uvede. Nadam se da će, nakon čitanja stranica koje slijede, čelnici Udruženja kršćanskih mladića (YMCA) pokrenuti kampanju da se dobre mladiće potakne da ne rade ništa. Ako bude tako, moj život neće biti uzaludan.

Prije nego što razradim svoje argumente za lijenost, moram se riješiti jednog koji ne mogu prihvatiti. Kad god osoba koja već ima dovoljno za život predloži da se uključi u neku svakodnevnu vrstu posla, kao što je podučavanje u školi ili tipkanje, njemu ili njoj se kaže da takvo ponašanje otima kruh iz nečijih usta i da je zbog toga zlo. Kad bi ovaj argument bio valjan, svatko bi od nas samo trebao biti besposlen da bismo svi imali puna usta kruha. Ono što ljudi koji tako govore zaboravljaju je da čovjek ono što zaradi obično i potroši, a trošenjem stvara zapošljavanje. Sve dok čovjek troši svoj dohodak, on stavlja upravo onoliko kruha u usta drugih ljudi trošeći koliko uzima iz usta drugih ljudi zarađujući. Pravi zločinac, s ovog gledišta, je onaj koji štedi. Ako samo sprema svoju štednju u čarapu, kao onaj poslovični francuski seljak, jasno je da ne stvara zapošljavanje. Ako ulaže svoju štednju, stvar je manje jasna, i pojavljuju se različiti slučajevi.

Jedna od najuobičajenijih stvari koja se čini sa štednjom je da se posudi nekoj vladi. Imajući u vidu činjenicu da se glavni dio javnih rashoda većine civiliziranih vlada sastoji od otplate za prošle ratove ili pripreme za buduće ratove, čovjek koji posuđuje svoj novac vladi u istom je položaju kao loši ljudi u Shakespeareovim djelima koji unajmljuju ubojice. Krajnji rezultat ekonomskih navika tog čovjeka je povećanje oružanih snaga države kojoj posuđuje svoju štednju. Očito bi bilo bolje da je potrošio novac, čak i da ga je potrošio na piće i kockanje.
Ali, reći će mi, slučaj je posve drukčiji kad se štednja ulaže u proizvodne pothvate. Kad takvi pothvati uspiju i proizvedu nešto korisno, s ovim bi se moglo i složiti. Ovih dana, međutim, nitko neće zanijekati da većina poduzeća propada. To znači da je velika količina ljudskog rada, koji se mogao posvetiti proizvodnji nečega u čemu bi se moglo uživati, utrošena na proizvodnju strojeva koji su, jednom proizvedeni, ležali neupotrijebljeni i nisu donijeli dobro nikome. Čovjek koji investira svoju štednju u koncern koji bankrotira šteti prema tome i drugima i sebi. Da je potrošio svoj novac, recimo, na zabave za svoje prijatelje, oni bi (možemo se nadati) bili zadovoljni, a bili bi i oni na koje je potrošio novac, kao mesar, pekar i pivar. Ali ako ga potroši (recimo) na polaganje tračnica za tramvaj u nekom mjestu gdje ispadne da tramvaj ne žele, preusmjerio je veliku količinu rada u smjerove u kojima nikome ne proizvodi zadovoljstvo. Usprkos tome, kad postane siromašan zbog propasti svojih investicija smatrat će ga se žrtvom nezaslužene nesreće, dok će veselog rasipnika, koji je potrošio svoj novac filantropski, prezirati kao budalu i lakomislenu osobu.

Sve je ovo samo preliminarno. Želim reći, posve ozbiljno, da se mnogo štete nanosi u suvremenom svijetu vjerovanjem u krepost rada te da je put do sreće i blagostanja u organiziranom smanjivanju rada.
Prije svega: što je rad? Postoje dvije vrste rada: prva, koja mijenja položaj tvari na ili u blizini Zemljine površine s obzirom na drugu takvu tvar; druga, govoriti drugim ljudima da to čine. Prva je vrsta neugodna i loše plaćena; druga je ugodna i visoko plaćena. Druga vrsta podliježe beskonačnom proširivanju: nisu tu samo oni koji daju zapovijedi, nego i oni koji savjetuju kakve bi se zapovijedi trebale dati. Obično se dvije suprotstavljene vrste savjeta daju simultano od dvaju organiziranih institucija; to se zove politika. Vještina koja se traži za ovu vrstu posla nije poznavanje stvari o kojima se daju savjeti, nego poznavanje vještine uvjerljivog govora i pisanja, odn. reklamiranja.

Po cijeloj Europi, ali ne i u Americi, postoji i treća klasa ljudi, koja je cijenjena više od bilo koje klase radnika. To su ljudi koji, zbog posjedovanja zemlje, mogu prisiliti druge da plaćaju za privilegiju što im se dopušta da postoje i rade. Ovi su zemljoposjednici besposleni, i moglo bi se prema tome od mene očekivati da ih hvalim. Nažalost, njihovo je besposličarenje omogućeno jedino trudom drugih; zapravo je njihova želja za ugodnim besposličarenjem povijesno bila izvor cijelog evanđelja rada. Zadnja stvar koju bi oni ikad poželjeli je da drugi slijede njihov primjer.

Od početka civilizacije do industrijske revolucije, muškarac je u pravilo mogao teško radeći proizvesti malo više nego što je bilo potrebno za preživljavanje njega i njegove obitelji, premda je njegova supruga radila barem jednako teško kao i on, a njegova djeca pridonijela svojim radom čim su bila dovoljno stara za to. Mali višak iznad osnovnih potreba nije ostajao onima koji su ga proizveli, nego su ga prisvajali ratnici i svećenici. U vremenima gladi nije bilo viška; ratnici i svećenici su, međutim, i dalje osiguravali jednako onoliko kao i prije, što je dovelo do smrti od gladi mnogih radnika. Taj je sustav trajao u Rusiji do 1917. godine >> [Nakon toga, članovi Komunističke partije preuzeli su ovu povlasticu ratnika i svećenika. ], a još traje na Istoku; u Engleskoj je, usprkos industrijskoj revoluciji, ostao na snazi kroz napoleonske ratove i sve do prije sto godina, kad je osnažila nova klasa proizvođača. U Americi, taj je sustav završio s Revolucijom, osim na Jugu, gdje je opstajao do Građanskog rata. Sustav koji je trajao tako dugo i završio tako nedavno ostavio je duboki trag na mislima i stavovima ljudi. Mnogo toga što uzimamo zdravo za gotovo u vezi s poželjnošću rada izvedeno je iz takvog sustava, i, kako je pred-industrijsko, nije prilagođeno suvremenom svijetu. Suvremene tehnike omogućile su da slobodno vrijeme, u granicama, bude ne samo povlastica male privilegirane klase, nego pravo dostupno svima u društvu. Moralnost rada je moralnost robova, a suvremeni svijet nema potrebe za robljem.

------------

4
Prirodne nauke / Ravna Zemlja
«  u: Ožujak 12, 2019, 11:43:53 poslijepodne »
Osam razloga zašto bi moglo biti da je Zemlja ustvari ravna ploča:

1. Ne vidi se zakrivljenje. Bez obzira na položaj i visinu horizont je uvijek ravan, što potvrđuju brojne snimke i fotografije horizonta, ono što se vidi kroz prozor aviona ili sa viših položaja - uvijek je ravan horizont. Zato za potrebe 'zakrivljenja' koriste leće na kamerama da bi se vidio efekat zakrivljenja.

2. Ne postoji fotografija Zemlje, sve za šta se misli da su fotografije ustvari su grafike ili crteži, (tzv. 'composite pictures' - 'fotografije' sastavljene iz više manjih dijelova, a ne fotografije). Ponekad te 'fotografije' Zemlje s različitih putovanja na Mjesec prikazuju različite veličine kontinenata, drugačiji njihov položaj ili oblik, a to ne bi bilo moguće ako bi se radilo o pravim fotografijama, a i vrlo je upitno da li se ikada moglo putovati na Mjesec i postoji li tehnologija za to. I da postoji, šta sa van Allenovim pojasom koji je navodno smrtonosan za ljudsku posadu zbog visoke radijacije?

3. Na ravnoj vodenoj površini, prema proračunima o zakrivljenju Zemlje, nakon 10 kilometara dolazi do pada horizonta, odnosno predmeti na toj površini trebaju 'zaći' za horizont posmatrača, a na udaljenosti od 20 do 30 kilometara trebali bi biti prilično ispod horizonta, no mi ih često i dalje vidimo golim okom, a pogotovo alatima kao dvogled ili durbin. Postoje mnogi poznati slučajevi kada bi se signal svjetionika ili neka druga tačka mogla vidjeti i sa više desetaka ili preko stotinu kilometara udaljenosti, što u slučaju kugle, zbog zakrivljenosti, ne bi bilo moguće.

4. Avionski letovi imaju potpuno nelogične rute. Gledajući kartu okrugle Zemlje za većinu letova rute su potpuno besmislene, npr. letovi iz Južne Amerike lete u južnu Afriku preko Bliskog Istoka, što nema smisla sve dok se ne pogleda karta ravne Zemlje prema kojoj je Bliski Istok između ova dva kontinenta, na pola puta, zbog čega se mora preći preko tog dijela. Karta ravne Zemlje nalazi se na logou Ujedinjenih nacija.

5. Nikad se ne vidi druga strana Mjeseca, što je prilično neobično ako se tvrdi da je Mjesec okruglo tijelo koje rotira oko svoje ose i kruži oko Zemlje. Mjesec ne reflektuje Sunčevu već svoju zrači vlastitu svjetlost. Mjesečeva svjetlost je hladna, kada bi to bio odsjaj Sunca svjetlost bi bila topla.

6. Sunce nejednako obasjava Zemlju, što je nelogično ukoliko je riječ o ogromnoj kugli naspram male Zemlje. Polovina Zemlje bi trebala biti jednako osvijetljena, a druga polovina u mraku jer je Sunce ogromno, te sa te udaljenosti od 93 miliona milja ne bi trebao biti bitan položaj Zemlje zato što Sunce obasjava velikom svjetlošću i toplinom, tako da bi razlike u temperaturi morale biti puno manje. Također, Sunčeve zrake padaju na Zemlju pod različitim uglovima, što je nemoguće ako je riječ o tolikoj udaljenosti, već sugeriše da, ako je ugao zraka Sunca različit, Sunce puno manje i puno bliže Zemlji.

7. Navodno, Zemlja se vrti 1600 kilometara na sat, što niko ne osjeća. Vožnja u autu se osjeća u svakom trenutku, a mnogo veću brzinu okretanja Zemlje ne osjećamo. Ako se Zemlja okreće tom brzinom avioni bi imali velikih problema u putovanjima jer bi morali putovati zajedno s rotacijom ili u smjeru suprotnom rotaciji, a takvi problemi nisu zabilježeni. Opravdanje za to je navodna rotacija cijele Zemljine orbite uz Zemlju, ali ako se i orbita okreće zajedno sa Zemljom to bi značilo da sve što ulazi u orbitu nalijeće na brzinu od 1600 km na sat. Dakle, kada bi zaista putovali u Svemir i vraćali se, suočili bi se s orbitom koja se vrti zapanjujućih 1600 km na sat, a ni jedan navodni satelit, sonda ili letjelica nikada nisu iskusili ni najmanji problem, već to jednostavno objašnjavaju kruženjem i polaganim uključivanjem. Pokušajte sto puta kružiti i polagano se uključiti u auto koji se kreće 160 km na sat, a onda zamislite kako bi to bilo da je riječ o deset puta većoj brzini.

8. Ni jedan predmet na svijetu ne privlači manje predmete, ne postoji ni jedan dokaz za gravitaciju i jedino što je opravdava je heliocentričnost i teorija. S druge strane Zemlja je toliko jaka da u svojoj gravitaciji drži Mjesec, no u isto vrijeme Mjesec koji je privučen Zemlji uspijeva privlačiti oceane koje Zemlja ne može zadržati?!


5
Ekonomija i privreda / Odg: Cijene goriva u BiH i najpovoljnije pumpe
«  u: Listopad 21, 2018, 10:41:29 prijepodne »
Nakon dugo vremena, novi post. Mislim da bi mogao biti od koristi.

Za mene nova lokacija u Sarajevu, a na kojoj se moze sipati gorivo po povoljnijoj cijeni. Nedzarici, iza Bitumenke, pumpa BP Oil, gorivo je jeftinije oko 20-ak feninga u odnosu na ostale pumpe u Sarajevu.

Lokacija BP Oil na mapi:


6
Ekonomija i privreda / Cijene goriva u BiH i najpovoljnije pumpe
«  u: Lipanj 10, 2018, 11:13:55 poslijepodne »
Obzirom da se cijene goriva u BiH mijenjaju, uglavnom rastu, na ovoj temi bi mogli voditi diskusiju o daljim predvidjanjima za ove cijene i ostavljati korisne informacije o pumpama. gdje je trenutno najpovoljnije sipati ovaj energent u BiH.

Moj doprinos temi je pregled promjene cijena goriva u 2018. Izvor je Vanjskotrgovinska komora BiH, izdvojene su sedmce u kojima je došlo do promjene cijene.

Drugi doprinos je lokacija dviju pumpi u Sarajevu, obje su u naselju Stup, sa dvije strane Stupske petlje je svaka od ovih pumpi, prikazi lokacija su na slikama ispod. Cijene goriva su povoljnije u odnosu na cijene goriva na ostalim pumpama u Sarajevu.

Svakako, ostaje mogucnost da i na drugim pumpama je povoljno ili jos povoljnije sipati gorivo. Pa vas molim da se registrujete i ostavite svoj komentar i eventualnu povoljniju lokaciju za sipanje goriva u BiH.

Pregled promjene cijene goriva u 2018. po sedmicama:




Lokacija pumpe Energopetrol - Stup, Sarajevo:




Lokacija pumpe Gazprom - Stup, Sarajevo:



7
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Ožujak 25, 2018, 09:29:38 prijepodne »
Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica


Znate li ko je Petar Golubović? To je mladić iz Konjica. Napunio je 32 godine. Uzoran je građanin, stomatolog. Ponos oca Đure i majke Vlaste, čuvenih profesora u konjičkoj gimnaziji. No, njime se najviše ponosi brat mu Pavle. Dvije godine mlađi, svršeni pravnik i referent u mostarskom sudu.

Tog 2. jula 1992. šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Konjic negdje u dva sata iz ponoći upala su u stan porodice Golubović.

Noć, strah, agonija... U dva automobila porodica je nasilno ugurana. Ta dva automobila, vjesnika smrti, stižu do policijskog punkta u mjestu Polja Bijela. Poslije razgovora s dežurnim policajcem na kontrolnom punktu dignuta je rampa i vožnju su nastavili prema selu Spiljani.

Šta li je u glavama otetih ljudi? Kako je moguće da ih komšije usred noći bude, guraju u nekakav auto i voze po ovoj mrkloj noći? Evo do juče, profesori, predavali su i njihovoj djeci u Konjicu. Ko su ovi milicajci? I šta hoće?

"Zašto mi udaraju tatu i guraju mamu? Šta je ovo", urlikao je u sebi sedmogodišnji Petar dok je rukom grčevito stezao mlađeg brata Pavla, čija je ruka odavno obamrla od straha. Petogodišnjak je, čini se, bio potpuno isključen iz stvarnosti.

Prvo strijeljanje

Na udaljenosti hiljadu metara od punkta s njegove desne strane, kod slivnika, policajci su ugasili svjetla na automobilima, osim pozicionih, a potom su svi izašli iz automobila s oružjem. Naredili su članovima porodice Golubović da izađu iz automobila i poredaju se na desnoj ivici kolovoza.

"Ma sigurno će nas ostaviti ovdje. Žele da nas zaplaše. Znam ja i ovoga Miralema, on je od Macića, znam i Jusufa Potura... Za ostale nisam siguran, ali ih zna otac Đuro. On je profesor gimnazije, ne bi njega tek tako..."

Pokušao je Petar da vidi brata i roditelje u mraku. Noć je zjenice širila, a strah ih je sužavao. Vrhom kažiprsta napipao je znojavo-hladnu ruku majke Vlaste. U jednom trenutku učinilo mu se da je vidio nekakvu svjetlost, a onda urlik metala zapara noć.

Kad su poredali porodicu Golubović, policajci su uperili cijevi i istovremeno otvorili rafalnu paljbu.

Petar je osjetio miris zemlje. I, kao da je prehlađen, groznica mu je drmala nejako tijelo. Osjetio je i nekakav stran, čudan i nepoznat miris. Neku memlu i nešto toplo.

To se krv roditelja i brata sa smrću miješala i kapala po njemu. Izlazio je život njemu najbližih, spajao se sa zemljom i beskrajem smrti. A Petar ćuti i stišće kapke očne. Jer, ne zna Petar od sedam godina šta je smrt, pa misli da je i on mrtav. Samo se čudi što je nekako drugačije mrtav od roditelja i brata.

Nekim čudom ispostavilo se da je u ovom zločinačkom piru sedmogodišnji Petar jedini ostao nepogođen i nepovrijeđen. Mališan je prilikom rafalne paljbe i sam pao na zemlju između tijela svojih roditelja i mlađeg brata Pavla.

Kada je bio siguran da su se zločinci izgubili u mrkloj noći, mali Petar odlučio je da napusti mjesto zločina, gdje su ležala nepomična tijela njegovih roditelja i brata Pavla.

Nije više mogao držati oči zatvorene. A tijela roditelja i brata postala su hladno breme užasa, koje ga je prikovalo za zemlju. Dublje i dublje.

Poput neke nejake životinjice, izmigoljio se ispod mrtvih, osovio na drhtave noge i opet gledao mrak. Možda je to i bolje. Jer nije vidio smrt. Čudan je mrak, pomaže ti da ne vidiš tu smrt. A onda ga ošinu svjetlost po periferiji oka.

Petar je izašao iz jarka i zaista ugledao svjetla policijskog punkta. Zaškiljio je. "Eno, tamo, tamo je milicija, spasiće me, a onda će zovnuti bolnicu da spase mamu, tatu i brata. Sve je tako jednostavno, samo sam se previše uplašio", pomislio je dječak, plav od straha, smrti i zemlje. Potrčao je.

Zadihan i prestravljen, Petar je pod udarima adrenalina policajcima Hadži Maciću i Draženu Markoviću ispričao šta se dogodilo sa njegovim roditeljima i bratom Pavlom. Zapravo, bio je to više zbrkani monolog pun promuklih, ridajućih konsonanata, koji su izlazili iz prestravljenog dječijeg grla.

Dežurni na punktu motorolom je odmah javio u Policijsku stanicu da se kod njega nalazi mali Petar, a ubrzo potom...

Drugo strijeljanje

"Pa ovo su iste one čike. Milicajci! Oni su mi pucali na tatu, mamu i brata! Zašto njih nisu uhapsili ovi na punktu? Zašto mene voze nazad dolje u Konjic? Možda je opet greška." Dječiji mozak nije mogao da se nosi sa ovoliko adrenalina i gubio se u toj memljivoj, uvijek istoj i nikad završenoj noći. Nikad završenoj...

Policajci su se zaustavili na mjestu zvanom Begin Vir, gdje su izveli dijete iz auta, pa iz oružja osuli vatru u Petra Golubovića. Smrtonosni rafali su ovog puta odradili posao.

Petar nikada neće slaviti 32. rođendan. Petar nikada neće ispričati ni ovu ni bilo koju drugu priču. Petar je dječak dva puta strijeljan, jednom ubijen i vječno živ.

Zločin, kazna, istina i pomirenje

I ne bi bilo ove priče da nije bilo istrage. Ne bismo znali za sve monstruozne detalje i počinioce da sud nije radio svoj posao. A radio ga je urijetko, slabo i nedovoljno. Pa je tako prvooptuženi dobio 12 godina robije, izašao je iz zatvora i kretao se kao slobodan čovjek.

No, čini se da je Macić itekako okrvavio ruke, pa je tako u avgustu 2011. ponovo uhapšen zbog masovnih zločina nad Srbima u selu Bradina, kod Konjica. Na kraju je umro u zatvoru bez izrečene presude i bez istine.


Duhovi Konjica


I zato je dobro znati da je 13 bivših pripadnika Armije RBiH, Teritorijalne odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) u Konjicu uhapšeno zbog zločina nad desetinama žrtava srpske nacionalnosti u Bradini, Konjicu i drugim mjestima.

Zločinci i optuženi za zločine imaju imena i prezimena

U konkretnom slučaju riječ je o osumnjičenima za zločine počinjene u proljeće i ljeto 1992. na području Konjica i okoline, koji su rezultirali uklanjanjem i prisilnim preseljenjem gotovo cjelokupne populacije stanovništva srpske nacionalnosti sa tog područja. Među navedenim zločinima obuhvaćena su ubistva, mučenja, silovanja, zlostavljanja i progoni žrtava.

Slobode su lišeni: Nikšić Šefik, rođen 1945. u Konjicu, Alikadić Adnan, rođen 1962. u Konjicu, Pirkić Mitko, rođen 1962. u Konjicu, Ćosić Safaudin, rođen 1974. u Konjicu, Cakić Muhamed, rođen 1968. u Konjicu, Hebibović Ismet zv. "Broćeta", rođen 1956. u Konjicu, Balić Redžo, rođen 1952. u Konjicu, Lukomirak Hamed, rođen 1971. u Konjicu, Padalović Almir, rođen 1968. u Mostaru, Jusufbegović Sead, rođen 1941. u Konjicu, Ćibo Senadin, rođen 1967. u Konjicu, Ramić Agan, rođen 1962. u Konjicu i Ramić Esad, rođen 1966. u Konjicu.

I četvrt vijeka nakon rata red je da saznamo kako je mučeno 240 nesrećnika u logoru Čelebići samo zato što su bili Srbi, kako je jedan prelijep grad, Konjic, ostao etnički čist, kako je nestalo 800 Srba iz Bradine, kako je pobijeno njih 88.

Konjic i Konjičani ne smiju biti taoci ovih kabadahija. Krajnje je vrijeme, zarad istine, pravde, Boga i onog dječaka Petra, dva puta strijeljanog, a vječno živog, da se svi u pomirenju i istini rodimo.

Evo nam prilike. Dosta je bilo ćutanja. Jer ćutanje je treće strijeljanje malog Petra.

Izvor: Al Jazeera, Dragan Bursać

8
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Ožujak 25, 2018, 09:21:31 prijepodne »
Mirjana Dragičević (9) - djevojčica koja je prvo silovana, a potom ubijena



Majka, Rada Dragičević, ispričala je istražiocima da su joj u kuću, u kojoj je živjela sa majkom, tetkom i dvoje maloljetne djece, tog jutra - 28. decembra 1992 - upala trojica mudžahedina.

Kćerku su odmah odvojili u susjednu prostoriju, gdje su je brutalno silovali, a potom ubili hicima iz vatrenog oružja. Radu su teško ranili, hicima u stomak, a njen maloletni sin preživio je sakriven ispod kreveta.

Citat:
„… Навече 27. децембра 1992. године легли смо да спавамо. Све је било нормално. Међутим, ујутро пред зору, око 7.30 часова, чули су се пуцњи. Мајка ме је пробудила да видим шта се дешава. Мислила сам да су наши, али није било тако. Били су то муслимани, који су пробили линију одбране и ушли у наше село… Остала сам са двоје деце у соби. Син ми је остао у соби, а ја и ћерка смо пошле према излазу. Тројица муџахедина су већ била на вратима. Била је пуцњава. Чула сам мајку и тетку како јаучу из дворишта. Њих тројица су ушла у кућу и узела ми ћерку за руку. Двојица су била црнци, а трећи је био белац. Црнци су имали неке повезе преко глава. Чули су се пуцњи граната и вика муџахедина. Ништа их нисам разумела. Моја ћерка је била у црвеној тренерци. Ја сам је обукла. Та тренерка је била широка. Ћерку су ухватили и одвојили од мене, она је вриштала и плакала. Ја јој нисам могла помоћи. Звала је: „Мама, мама!“. Нисам јој могла помоћи. Они су ме држали и терали да све то гледам. Кад ју је први силовао, била је свесна. Кад су је она двојица већ силовала, изгубила је свест и није се више чула. Нити је плакала, нити се померала. Само је лежала на поду. Кад су то завршили, прво су пуцали у њу, па у мене“,

Prema podacima iz policijske prijave, koju je Centar javne bezbednosti Istočno Sarajevo podnio tužilaštvu 2005. godine, pripadnici 2. bataljona Sedme muslimanske brigade u zoru su upali u selo Donja Bioča u kojem su ubili troje civila, među kojima i devetogodišnju Mirjanu. Ubijeni su i Nikola Mićić i Lenka Skoko, a ranjene Milojka Draškić i Rada Dragičević.

Mirjana, koja je kad je ubijena u selu Donja Bioča (Ilijaš, Sarajevo, BiH) decembra 1992. imala devet godina, bila je sahranjena u obližnjem Ilijašu, ali su na zahtjev njene majke - koja je glavni svjedok zločina - posmrtni ostaci prebačeni na Sokolac.

Ovaj zločin nikad nije procesuiran.




9
Moguce je da je Islama i muslimana na prostoru koji potpada pod danasnju Hercegovinu bilo u vrijeme opsade Dubrovnika od strane Arapa-Saracena, 8 ili 9 vijek.
Ranije religije su vjerovatno bile paganstvo i neke vrste krscanstva u obliku Crkve bosanske.
Proces islamizacije: mislim da su ljudi prihvatili Islam kada su uvidjeli da su Osmanlije dosli sa namjerom da se tu dugo zadrze, mozda nakon Osmanlijskog napredovanja po danasnjoj Hrvatskoj i Madjarskoj.
To bi bilo lijepo istraziti i napisati bez romantiziranja i sataniziranja, kao sto autori sa ovih prostora inace rade.

10
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Svibanj 07, 2017, 09:56:08 prijepodne »
Nedžad Avdić, čovjek koji preživio strijeljanje: Ja sam pobjednik, nisam žrtva!


11
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Travanj 18, 2017, 05:08:14 poslijepodne »

Ivor: detektor.ba
Autor: Lamija GreboDatum: 18.04.2017
Citat:

Maksimović i drugi: Ubistvo mladića

Autor: Lamija GreboDatum: 18.04.2017

Na suđenju za zločine u zvorničkom selu Lokanj, svjedok Tužilaštva BiH je ispričao kako je u julu 1992. godine čuo pucanj i zatim ugledao Mileta Vujevića kako drži pušku, dok mladić pada u rupu.

Zaštićeni svjedok S-2 je rekao kako je u julu 1992. na području Lokanja vidio zarobljene Bošnjake.

„Vidio sam ih u koloni povezane, išli su jednim puteljkom… Išao sam za njima i to se desilo što se desilo“, rekao je svjedok, pojasnivši da je bilo 35 do 40 osoba.

S-2 je naveo u toj skupini civila nije vidio žene ni djecu, osim mladića od 18 ili 19 godina s kojim je razgovarao. U unakrsnom ispitvanju, nakon predočene izjave iz istrage, naveo da je mladić imao između 15 i 16 godina.

On je istakao da je vidio, između ostalog, tri njemu nepoznate uniformisane i naoružane osobe, kao i izvjesnog Radivoja Đorđića. Prema riječima svjedoka, Đorđić je „naredio da se kopa jama za ljude“. Istakao je da je njemu rekao da ide u šumu, što je svjedok zajedno s jednom osobom i uradio.

„Čuo sam pucnjavu i znaš o čemu se radi“, rekao je S-2, pojasnivši da je bio udaljen kilometar od mjesta gdje se pucalo, ali da se kasnije ponovo tu vratio.

On je kazao da je vidio mrtve osobe, osim njih četiri ili pet, među kojima je bio mladića. Naveo je i da ga je Đorđić zamolio da zgrće ubijene, ali da on to nije mogao učiniti.

S-2 je naveo da je kod Mileta Vujevića vidio pušku. Pojasnio je da je bio okrenut leđima kada začuo novo pucanje, nakon čega se okrenuo i vidio da Vujević drži pušku, a da je „mali pao u rupu“.

„Bilo mi je strašno žao… Kad sam vidio da je mali ubijen ja sam zbrisao“, rekao je svjedok.

Za zločin počinjen u selu Lokanj kod Zvornika, osim Vujeviću sudi se Goranu Maksimoviću, Ljiljanu Mitroviću, Slavku Periću, Vukašinu Draškoviću, Gojku Stevanoviću, Raji Lazareviću i Mići Manojloviću. Njima je na teret stavljen napad na kolonu koja je iz Teočaka krenula 14. jula 1992. godine. Sudi im se i za sprovođenje i čuvanje 76 civila, od kojih je 67 ubijeno u selu Lokanj.

Prema optužnici, Maksimović je bio komandir Interventne jedinice Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Ugljeviku, Mitrović njegov zamjenik, dok je Slavko Perić bio komandir Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), a ostali optuženi pripadnici ove jedinice.

Tokom unakrsnog ispitivanja, Odbrana Vujevića je kazala da ima saznjanja da mladić o kojem je svjedok govorio “živ i da je saslušavan kao svjedok”, te ga upitala da li je spreman da se suoči s tom osobom, na šta je svjedok odgovorio: “Ta osoba nije živa sto posto“.

Svjedok je naveo i da nije čuo da je optuženi Vujević odvezao jednu ranjenu osobu na liječenje u Loznicu.

Suđenje će se nastaviti 8. maja.




12
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Travanj 16, 2017, 03:31:41 poslijepodne »
Izvor: N1

Citat:

Enisa je u Ahmićima izgubila 48 članova porodice

Enisa Ahmić - Mulić je u Ahmićima izgubila 48 članova bliže i dalje porodice. Među ubijenim su bila dva njezina amidžića od sedam godina i tromjesečna beba Sejo.

"Ovdje na ovoj slici nalazi se moj rahmetli amidža, strina, beba od tri mjeseca, dijete od sedam godina... Oni su izgorjeli 16. aprila 1993. godine, a koje smo naknadno pomoću UNPROFOR-a pronašli. Dvoje odraslih su stavili u jednu vreću, dvoje djece u drugu i tako su prevezeni u Vitez gdje su ih naši ljudi preuzeli i pokopali", kaže Enisa za N1.

Kako navodi, 2005. godine ekshumirani su. Međutim, još nikad nisu pronađena tijela njene strine i još dvoje djece.

"12 punih godina boli i tuge, borbe da se pronađu. Uspjeli smo još pronaći Elvisa, dijete od sedam godina", poručuje Enisa.

Tog 16. aprila izgubila je 48 članova porodice.

"U Ahmićima nema porodice da nije izgubila nekoga, nema porodice koja je na okupu, koja nije uplakana. Ja ne tražim odgovorne za njihovu smrt već samo kost da ih dosljedno pokopam, da obavim dženazu, da mogu proučiti fatihu. Svjesno se radi o prikrivanju zločina. Ovdje nije bilo armije, nije bilo borbenih linija, bili su samo civili, žene, starci...", poručuje.

Enisa je bila svjedokinja na suđenju Zoranu, Mirjanu i Vlatku Kupreškiću u Haagu.

"Nećemo dočekati da svi budu iza rešetaka. ovdje se radi o kompenzacijama i koalicijama. Sve nauštrb jadnih porodica", poručila je Enisa u razgovoru za N1.

Podsjećamo, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane su u selu Ahmići, nedaleko od Viteza u srednjoj Bosni, 16. aprila 1993. godine, izvršili ratni zločin protiv bošnjačkih civila. Tom prilikom ubijeno je 116 osoba, među kojima 32 žene i 11 maloljetnika.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima bili zločini protiv čovječnosti. Jedan od zapovjednika HVO-a Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora, Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić su osuđeni na kazne od šest do deset godina zatvora za sudjelovanje u masakrima, ali su novom presudom 2001. oslobođeni optužbi.

Dario Kordić, koji je u austrijskom zatvoru izdržavao 25-godišnju kaznu zbog zločina u centralnoj Bosni, a naročito zbog zločina u Ahmićima, 16. aprila 2014. godine oslobođen je nakon izdržane dvije trećine kazne.

Haški sud je osudio i bivšeg pripadnika specijalne jedinice HVO-a Džokeri, bosanskog Hrvata, Miroslava Cicka Bralu, na 20 godina zatvora. Paško Ljubičić osuđen je na osam osam godina zatvora, a nakon odležanih dvije trećine kazne pušten je na slobodu, dok je Tihomir Blaškić osuđen na devet godina zatvora.



13
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Travanj 07, 2017, 12:30:04 poslijepodne »
Citat:

Tako su govorili snajperisti oko Sarajeva: Pucam u dijete i ubijem i majku

07. 04. 2017. u 10:23:00 Lana Ramljak
radiosarajevo.ba

"Kad pogodim, drago mi je. Drago mi je, jer ih ne volim više. Nema života s njima više."

Dok ove riječi izgovara, na licu mu titra smiješak. Oko glave SMB traka. U krilu mu stoji poluautomatski snajper Zastava M76, koji brižljivo miluje palcem lijeve ruke.

"Slabo smo, nismo nigdje napravili masakre. Inače, ovo je humanije, recimo, puškom ubiti čovjeka nego ga uhvatiti kao civila, kao što su oni radili", nastavlja na Zlatištu govoriti Dragan Šljivić, jedan od snajperista Vojske Republike Srpske.

Govor zločinca prekida žena u crnini, koja poručuje kako ni ona "danas, sutra, da živi s muslimanima, nikad u životu". A onda Šljivić nastavlja objašnjavati s koliko metara je lako ubiti nekog, "mada puca on i s 1,200".


Kažu da je oko Sarajeva bilo 278 snajperista, a opsadu grada počeli su upravo oni. Hici iz ovih pušaka usmrtili su prve civilne žrtve na Vrbanja mostu, 5. aprila 1995. Suada Dilberović i Olga Sučić poginule su prve, a Milomir Vučijak, nakon što mu je jedan od snajperskih metaka pogodio stomak, preminuo je nešto kasnije u bolnici.

"Što bih trošio dva metka? Pucam u dijete i samim time ubijem i majku, jer ubistvo djeteta za nju je ubistvo”, kazao je policiji i jedan od snajperista koji je tokom rata nišanio i ubijao po Sarajevu.

I mnogi drugi su se hvalili kako su ubijali majke, djecu, starije osobe... Sada, 22 godina nakon kraja rata, svi šute, nestali su i ne žele ispričati šta su uradili. I ne samo to - NITI JEDAN od njih nikada nije procesuiran pred sudom.

Jedan od najvećih boraca za procesuiranje snajperista jeste i Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva od 1992. do 1995. godine. Inače, snajperisti su ubili 53 djece u opsadnom Sarajevu. Matematika je surova i objašnjava kako to znači da je svako deseto ubijeno dijete poginulo od snajperskog metka.


“Ne znam kakav je đavo ušao u mene tog dana. Sjećam se, bio je vreli ljetni dan, august 1992. Vidio sam civile, uglavnom starce i žene, kako oprezno izviruju iz kuća. Nastalo je zatišje i oni su se uputili na česmu na obali Miljacke da dopune zalihe vode. Uhvatio sam lice djevojčice i shvatio da se ona smije, baš kao da se oko nje ne dešava nikakvo ludilo... A onda je ludilo, iznenada, uhvatilo mene. ‘Nećeš ti meni, vala’, rekao mi je neki pakleni glas i ja u tom trenu shvatih da mi se prst, baš kao da ga ja ne kontrolišem, spustio na obarač i počeo da ga stiska...”, napisao je snajperista Predrag O. u pismu, a potom je počinio samoubistvo u Beogradu.


Grabovica nam otkriva da mu brojni tužitelji već godinama obećavaju da će potraga i procesuiranje za ovim zločincima baš u sljedećem periodu biti prioritet. Prošle godine u aprilu, sadašnja v. d. glavne tužiteljice Gordana Tadić, rekla mu je da će 2016. godina ta borba biti prioritet.

"I još uvijek, nikad ništa, a godine, decenije prolaze", priča nam Grabovica, čija je 11-godišnja kćerka Irma Grabovica ubijena 20. marta 1993, nakon granate koja je pala ispred zgrade u kojoj su živjeli.

Grabovica ističe kako posjeduju obimnu dokumentaciju, dokaze, film, knjige... koji svjedoče o snajperistima, ali nešto koči potragu za tim zločincima, ali i za drugim pojedincima koji su ispaljivali granate na Sarajevo i držali grad pod opsadom. Osuđeni su i optuženi tek pojedini generali i Radovan Karadžić, a za pojedincima niko ne traga...

Na naše pitanje - ko koči? - odgovara kratko: "Politika".

Pa onda dodaje: "A pravda, to je jedino što bi nama, roditeljima, preživjelima, donijelo utjehu."

Ekipa portala Radiosarajevo.ba pokušala je pronaći i Dragana Šljivića. Nakon višednevne potrage koju smo završavali u ćorsokacima, stigli smo i do Spiska poginulih i nestalih boraca 3. sarajevske brigade Vojske RS-a.

Na tom spisku stoji:
"Šljivić, Dragan. Umro 1. januara 1995."


Preuzeto sa:
http://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/snajperisti/258964


14
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Travanj 04, 2017, 09:06:40 poslijepodne »


Citat:

Krvavi aprili širom Bosne i Hercegovine

Autor: Džana BrkanićDatum: 04.04.2017
http://detektor.ba/krvavi-aprili-sirom-bosne-i-hercegovine/

U ratnom periodu u Bosni i Hercegovini april je bio mjesec u kojem su se dogodili neki od najkrvavijih zločina. Tog mjeseca započeo je rat, kao i opsada Sarajeva, ali i drugih većih gradova. Ljudi su zatvarani u logore, premlaćivani, maltretirani i ubijani. Ni nakon preko 20 godina, neki od tih zločina nisu procesuirani u Haškom tribunalu i sudovima u BiH.

“Bijeljina je početak zla. April 1992. je ostao najcrnja tačka. Za tri noći, cijelo jedno naselje je likvidirano. Čovjek iz policije mi je rekao da su tri noći i tri dana vozili kamione pune leševa u Drinu”, kazao je Lazar Manojlović, novinar i publicista koji je proveo rat u Bijeljini.

Prema utvrđenim činjenicama iz Haškog tribunala, u aprilu 1992. godine vlast u Bijeljini preuzeli su Srbi i nakon toga je uslijedila kampanja ubistava i terora nad nesrpskim stanovništvom.

Prema presudama, 1. i 2. aprila u Bijeljini je ubijeno oko 48 muškaraca, žena i djece. Za ovaj zločin niko nije odgovarao. U Haagu su za zločine počinjene u Bijeljini osuđeni Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik, na ukupno 31 godinu zatvora. Sudi se i Radovanu Karadžiću, nepravosnažno osuđenom na 40 godina zatvora, kao i Ratku Mladiću, kojem bi prvostepena presuda trebala biti izrečena pred kraj ove godine.

Zbog držanja u nehumanim uslovima, zlostavljanja i ubijanja u logoru Batković, Sud BiH je osudio Gligora Begovića na deset godina zatvora.

Opsada Sarajeva, koja je ujedno i najduža u modernoj historiji, a prilikom koje su građani terorisani, gađani snajperima i granatirani, započela je 6. aprila, kada su pale prve žrtve. Za zločine počinjene u glavnom gradu BiH, u Haagu su osuđeni Dragomir Milošević, na 29 godina zatvora, i Stanislav Galić, na doživotnu kaznu.

U presudama se navodi da su jedinice VRS-a oko Sarajeva neselektivno otvarale vatru na grad, što je izazvalo veliki broj civilnih žrtava i osjećaj terora kod građana.

“Za sva vojna lica oko Sarajeva, nema sumnje da je general Galić bio komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa, a da su njemu nadređeni bili komandant Glavnog štaba Ratko Mladić i vrhovni komandant Radovan Karadžić”, stoji u Galićevoj presudi.

Terorisanje građana Sarajeva i granatiranje je obuhvaćeno u još nekoliko presuda u Haagu, ali i u optužnicama protiv Karadžića i Mladića. U Sudu BiH nema presuda za opsadu Sarajeva.

Među neprocesuiranim zločinima su stradanje civila i vojnika u Kupresu, kao i masakr nad 15 civila u Zenici. Još uvijek nije utvrđen krivac za zločin počinjen u aprilu 1992. u Snagovu kod Zvornika kada je strijeljano 35 muškaraca, žena i djece. Svjedokinja Zlatija Mujanović je u Sudu BiH ispričala kako je uspjela preživjeti. Kazala je da se, zajedno s drugim mještanima, krila u obližnjoj šumi dok ih nisu pronašli vojnici.

“Poslije su nas odveli do Rašidovog Hana i strijeljali. Sjećam se, kada sam čula kako odlaze, da sam sa sestrom i malim Salihom, koji je tada imao četiri godine, otišla među mrtve. Vidjela sam mlađu sestru Edinu, mrtvu, i majku, koja je tada bila trudna i koja mi je tražila vode. Majka mi je rekla samo da bježimo i onda je izdahnula”, ispričala je Mujanović, koja je svjedočila na suđenju Zoranu Jankoviću, pravosnažno oslobođenom optužbi za zločin počinjen u Snagovu.

Godinu kasnije, u aprilu 1993. također su se dogodili neki od većih zločina. U napadu koji je izveden 16. aprila 1993. u selu Ahmići, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) ubili su 116 civila bošnjačke nacionalnosti – starijih ljudi, žena i djece. Najmlađa žrtva imala je svega tri mjeseca, a najstarija 82 godine. Trideset osoba ni do danas nije pronađeno.

Pred Sudom BiH, nakon sporazuma o priznanju krivice, Paško Ljubičić osuđen je na deset godina zatvora zbog zločina u Ahmićima.

“Svjedok Andre Kujawinski navodi da je 16. aprila dobio zadatak da sa svojim kolegama ode u Ahmiće, gdje su vidjeli oblake dima i čuli pješadijsku vatru. Primijetili su masovno uništenje objekata, mnoge kuće su bile u plamenu, a vidjele su se cijele obitelji koje su bile razbacane po zemlji, žene i djeca”, stoji u presudi Ljubičiću.

Haški sud je 2004. osudio dvije osobe na ukupno 45 godina zatvora za zločine u Ahmićima, dok su druge dvije osobe oslobođene, a većina počinilaca nije ni procesuirana.

Istog dana kada i zločin u Ahmićima, počinjen je i zločin u selu Trusina kod Konjica, za koji je pred Sudom BiH osuđeno pet bivših pripadnika Armije BiH, na 55 i po godina zatvora, dok su dvije osobe oslobođene. U toku je jedan postupak. U napadu na Trusinu je ubijeno 15 civila i sedam pripadnika HVO-a, a četiri osobe su ranjene, među kojima je bilo dvoje djece.

U aprilu 1994. dogodio se zločin i nad 20 djece u Goraždu, za koji niko nije odgovarao.



15
Usluge i servisi / Odg: Banke u BiH
«  u: Ožujak 10, 2017, 10:54:06 poslijepodne »
Priča iz Hrvatske, a pitanje dana je kada će i kod nas iste priče kružiti po portalima i među ljudima.

Citat:


SAV zdvojan u kasni sat posjetio me je susjed, živahni starčić s kojim ponekad preko ograde pretresem nogometne ili vremenske prilike. U životu nije vidio Windowse, ne snalazi se u glomaznim shopping centrima, redovito prvog u mjesecu plaća račune. Trese se, neugodno mu je dok mi pruža komad papira ispisan neshvatljivim birokratskim metajezikom, objašnjava kako se "baš spremao leći kad su ga nazvali nepoznati ljudi tražeći novac".  Nije mu jasno tko su ti ljudi, pa on "nikad u životu nije ostao dužan niti kunu". Ja, kao "mlad čovjek" možda mogu to razumjeti.

Ispostavilo se da je moj brižan starčić žrtva nedavne sramotne odluke Hrvatske poštanske banke o zatvaranju deset tisuća teško naplativih i nisko profitabilnih računa, mahom umirovljeničkih. U nemili sat nazvali su ga predstavnici tvrtke za službeno utjerivanje dugova kojoj je HPB prodao dug sa svim osobnim podacima klijenata. Susjed je zbog njemu nepoznatog duga od 233 kune temeljem internog obračuna banke izručen najnižoj vrsti predatora na financijskom tržištu koje hrvatska vlada iz nepoznatog razloga naziva "socijalnim partnerima". Ima desetak sličnih tvrtki - samo su ugmizale nepoznatim državnim kanalima.

Usput rečeno, problem smo brzo riješili; pokazao sam mu kako blokirati nepoželjne brojeve na mobitelu, zajednički smo izabrali dovoljno široku letvu, pustili nemani u dvorište i postavili natpis "Privatno imanje: No pasaran".

Postoje mrske profesije i postoje bankari

Postoje profesije koje po prirodi svog posla i specifičnom karakteru ljudi koji obnašaju te dužnosti, nisu osobito omiljene u narodu: policajci, kontrolori karata, poreznici, birokrati svih vrsta i naravno, političari. Doista se trebaš roditi kao takav pa da hladnokrvno ljudima oduzimaš slobodu, imanje, sustavno ih maltretiraš, pokvariš dan ili u konačnici, sjebeš život. No, da ne bi bili nepravedni, oni su nužno zlo svakog sustava, ljudi se bez kontrole države mahom pretvore u autodestruktivnu stoku i sve dok je represija selektivno usmjerena prema najizopačenijim izdancima društva, treba pozdraviti njihovo prisustvo.

No, postoji profesija koja stoljećima neselektivno tlači narod, isključivo sa svrhom osobnog probitka – bankari. Povijesno ime lihvari, ljudi koji žive od kamate ili lihve, u narodu se susreće i pod istoznačnicom – gulikože. Ljudi su pamtili po zlu Kaisera, kralja Aleksandra, Tita ili Tuđmana, ali kad bi isti umrli, redovito bi ih uzdizali u nebesa sjetno govoreći "tad se znao red". Lihvari su pak gostovali u pričama prije kojih bi se uz psovku sočno pljunulo u kraj i prisjećalo godine kad su ostali bez najbolje njive jer je "tuča uništila ljetinu, a lokalni lihvar ponudio pomoć". Bankari kao baštinici te tradicije nedvojbeno žive od tuđe muke, a u modernoj Hrvatskoj nije ništa bolje.
 
Duga i mračna sprega banaka i vlasti

Ne želim detaljno ulaziti u dugu, mračnu i nezakonitu spregu banaka i vlasti kroz noviju povijest, dovoljno je nabrojati činjenice kako bi shvatili da ta sprega predstavlja izvor gotovo svih zala i problema u Hrvatskoj. Kad je započeo Domovinski rat, banke su sklonile kapital, ali čim je Hrvatska stekla međunarodni suverenitet dojurile su s kreditnim linijama za kupnju oružja i financiranje države. U nadzorne odbore, jednako kao i danas, instalirali su moćne predstavnike vlasti časteći ih bonusima, menadžerskim ugovorima i prostitutkama po izboru sve dok su im bili korisni. Po svršetku rata, naplatili su svoje sumnjive usluge državi i otkupili kompletan bankarski sektor za smiješno malen iznos. Izborili su se za Zakon o bankama koji im je omogućavao da u Hrvatskoj posluju kako nikad ne bi smjeli u domicilnim državama, Austriji ili Italiji.

Preko svojih banaka sestara i korumpirane vlasti, nerijetko uz blagoslov Crkve, izmijenili su građevinske i prostorne planove, pokupovali zemljišta, hotele i vikendice pod spornim hipotekarnim uvjetima. Iako su znali da je potrošački val konzumerizma u Sanaderovo doba samo napuhan financijski balon koji će skora recesija razbucati u komadiće, bešćutno su zadužili mlade hrvatske generacije u tečajno nestabilnim francima  za kupnju stanova, automobila ili poslovnog prostora. Sve to vrijeme šutjeli su s HNB-om o mogućim rizicima, neprirodno visokoj kamati od 7-9% i činjenici da mogu svojevoljno mijenjati uvjete kreditiranja, uz stalan vjetar u jedra od korumpirane visoke politike i pravosuđa.

Banke su danas naši vlasnici i pomislili bi da smo dosad nešto naučili. Na žalost, ništa od toga.

Bogata košara nekažnjenih bankarskih afera


Banke u Hrvatskoj danas imaju status povlaštenog, strateškog partnera. Europska izvješća godinama ukazuju na anomaliju po kojoj su banke najveći ponuditelj u financiranju javnih poduzeća. To znači da država, umjesto da HAC financira međunarodnim kreditnim linijama s kamatom od 2-3 posto, dopušta državnim gubitašima da se komercijalno zadužuju kod, uvjetno rečeno, domaćih banaka po kamati od 4-6 posto i izravno stvaraju dugoročan i nepotreban proračunski gubitak. Takvo suludo zaduživanje plaća se iz džepa poreznih obveznika.

Nije to sve, samo nasumice čupam primjere iz bogate košare nepravilnosti uočenih u Erste, Osječkoj, Karlovačkoj, HPB-u, Hypo (sada Addiko), Splitskoj ili aktualnoj financijskoj aferi teškoj 40 milijuna kuna u Jadranskoj banci u kojoj su osumnjičeni drugi dan pušteni da se brane sa slobode i bez jamčevine. Država dopušta bankama i da ubiru visoke naknade za transfer novca građana i ostvaruju dobitak od 4,6 milijardi kuna koji vam se odbija od osobnog dohotka. O HBOR-u kao kravi muzari generacijama "zaslužnih" političara, s najnižim postotkom naplaćenih kredita i realiziranih projekata, izlišno je govoriti.

Vujčiću, isprazni stol i sve ti je oprošteno

Banke su u prošloj godini, temeljem oslobađanja od poreza zbog konverzije kredita iz franka u eure uz prvotni gubitak od 4,4 milijardi kuna svejedno zaradile 6,1 milijardu kuna dobiti svojim inozemnim vlasnicima. Hrvatska od toga neće vidjeti niti lipe. A što je najluđe, banke još imaju obraza i bune se protiv te odluke, sugerirajući sudovima kakve presude donijeti u slučajevima tužbi  građana protiv banaka zbog preplaćenog kredita u francima. Banke su i najveći posjednik stanova i zemljišta, te godinama generiraju krizu na tržištu nekretnina umjetno održavajući cijene zaplijenjene imovine.

Hrvatska narodna banka na čelu s guvernerom Borisom Vujčićem godinama indiferentno promatra poslovnu samovolju banaka ponašajući se kao posrednik, a ne regulator odnosa u bankarskom sektoru. Vrhunac intervencije im je "objava upozorenja na stranicama HNB-a" ili zblenuto smješkanje u kamere kad o zatvaranju računa u HPB-u javnosti lažno tvrde da su "sve saznali iz medija", iako su izravno odobrili čišćenje bilance pred skoru prodaju zadnje banke u hrvatskom vlasništvu.

Samo isprazni stol, Vujčiću, i sve će ti biti oprošteno, jer se ionako ne da popraviti sve što si napravio.

Banke moraju poslovati u pravednim, zakonskim okvirima

Nema smisla zazivati primjer Islanda koji se u roku od pet godina bez značajnijih međunarodnih financijskih posljedica riješio inozemnog bankarskog sektora koji im je nemilosrdno gulio kožu, iako ga treba imati na umu. Moderan svijet počiva na bankarstvu, mnoga civilizacijska dostignuća ne bi bila ostvarena bez značajnih financijskih ulaganja na koja država nije spremna ili u mogućnosti. No, poslovanje banaka treba svesti u pravedne zakonske okvire i održiv razvoj. Ukinuti monopol jedne ili dvije banke u čvrstom dogovoru s vlasti, prekinuti  spone cijelog naraštaja lažnih brokera, posrednika, menadžera ili lobista koji čuče u direktorskim čekaonicama javnih poduzeća nudeći provizije i osobne bonuse. Naravno, ako prihvate velikodušnu ponudu banke u realizaciji predstojećeg resornog projekta.

Nužno je uspostaviti kontrolu poslovanja banaka kroz retrogradne revizije ili ograničavajuće zakonske amandmane, osvijestiti im činjenicu da svojim pijavičarskim pristupom usmrćuju tijelo od kojeg se hrane. Izbaciti sve političare iz upravljačkih tijela banaka, promijeniti Ovršni zakon u korist građana jer su predugo i previše svi jahali na toj grbači.

Ljudi smo, ne imovina

I najvažnije, treba unijeti socijalnu komponentu u poslovanje banaka prije nego li im bijesni građani Molotovljevim koktelom zatvore svoj račun. Velite ne idu skupa kapitalizam i socijala? Sve dok je važećih zakona, ne mogu i ne smiju slati ucjenjivače na starce zbog fiktivnog ili minornog duga, izbacivati obitelji iz jedine nekretnine zbog dvije zakašnjele rate kredita, nekontrolirano baratati osobnim podacima, a za uočene nezakonitosti u poslovanju proglašavati hrvatske sudove nenadležnima. Trebaju vratiti dio svog obilatog profita društvu kroz javne i humanitarne projekte na koje trenutno troše manje od 1% ukupne dobiti.

Učiniti narodu muku snošljivijom jer se većina zadužuje iz nevolje, a ne iz obijesti. Jeste li ikad čuli da vam je banka javila da ste preplatili dug ili da postoji lakši model otplate kredita?

Kad čujete, znat ćete da više nismo bankarska imovina nego ravnopravan partner u poslovanju. A dotad, pustite pse u dvorište.

izvor: index.hr




 Str: [1] 2 3 ... 5