Prikaži postove

Ova sekcija vam omogućuje pregled svih postova koje je objavio ovaj član. Napomena: možete vidjeti postove samo iz rubrika kojima trenutno imate pravo pristupa.


Poruke - Nesklad

 Str: 1 [2] 3 4 5
16
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Veljača 27, 2017, 12:41:01 prijepodne »
Zanimljiva priča bivšeg američkog potpredsjednika o ratu u BiH.

....propust da se ne sjećamo uvećava mogućnost ponavljanja....




17
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Siječanj 28, 2017, 08:04:24 prijepodne »
Posljednji živi učesnik proboja USTAŠKOG LOGORA: "Još me proganjaju prizori MASOVNIH UBISTAVA NEJAČI u Jasenovcu"

Strašno svedočenje o mučenjima u jasenovačkom logoru NDH, tokom Drugog svetskog rata, reporteru “EuroBlica” izneo je Ilija Ivanović (89), jedini živi akter proboja logora u aprilu 1945. godine.

Ovaj bivši učitelj u potkozarskim selima i srednjoškolski profesor u Zenici, u Jasenovcu je proveo nešto manje od tri godine. Doveden je u trinaestoj godini iz rodnih Gornjih Podgradaca, u kolonama dece, a posle proboja u kojem je, velikim čudom sudbine ostao živ, vratio se 26. aprila 1945. godine.

U inat poodmakloj životnoj dobi i neopisivoj patnji u logorima smrti, Ilija je sačuvao bistar um, a njegovo sećanje je jedinstvena filmska priča koja pleni i ostavlja bez daha. Sa suprugom i sinom živi u porodičnoj kući u Žeravici kod Gradiške, gde je rado pristao da za “EuroBlic” iznese ispovest o tamnovanju u Jasenovcu, odakle je pobegao 22. aprila 1945.

Ilija kaže da su, u potpunom beznađu, poslednji logoraši uz povike “Sloboda ili smrt” jurnuli na kapiju, posle dugo i tajnovito pripremane akcije. Njih više od 1.000 pokošeno je rafalima već na prvom koraku, ali se zajedno sa stotinak logoraša domogao šume i slobode.

- Gledajući često Sunce kako izlazi iza oblaka, stalno sam gajio nadu i veru u čudo, da ću se spasiti. Zar da sutra ne vidim taj izlazak? Gledao sam i plave visove Kozare u daljini. Tamo su Podgradci. Tamo je sloboda. Tamo je majka, sestre, brat. Kako je to blizu. Brzo bih stigao, za pet do šest sati peške. Zar će me ubiti, a nisam ni krenuo u život? Zašto? Nisam ništa zgrešio. Nisam nikome zla učinio. Dete sam – priseća se Ilija, koji je iz logora pobegao sa nepunih 16.

U mislima su mu prizori ubistava, posebno masovna likvidacija nejači sa Korduna.

- Gledao sam tu jadnu kolonu opkoljenu ustašama, koje ih udaraju kundacima i požuruju, usmeravaju prema skeli u Gradini. Idu u smrt. Jedna žena nosi dete u naručju. Moli ustašu da joj dozvoli da sedne, da podoji dete koje plače. On je grubo vraća u stroj, u kolonu bez nade. Ona se ipak izdvaja, seda kraj ceste i doji dete. Ustaša je to video, vratio se i snažno udario kundakom u leđa. Dete je od udarca ispalo iz ruku, a ustaša ga je uzeo, bacio uvis i dočekao oštricom kame. E, to me do kraja obeshrabrilo, jer ako su ubili bebu, zaključio sam, ubiće i mene – priča Ilija.

Zabrinut je i sada za mlade generacije zbog mržnje i umanjivanja zla, veličanja zločinaca, pokušaja da se istina sakrije, iskrivi, a žrtve jasenovačkog logora izbrišu.

Duga je i bolna, na momente čudesna moja priča, napominje Ilija Ivanović, nazivajući svoje spasenje čudom. Seća se svega, svakog dana, meseca, godine, mnogih logoraša, među kojima i svog majstora u brijačnici Morica Altarca, koji je stanovao u Paromlinskoj ulici broj 70 u Zagrebu.

- Dah se zaustavljao kada su se povremeno vrata otvarala i ustaše ulazile sa spiskom ljudi koje su odvodili. Probirali su snažnije. Poslednja noć, kao i mnoge pre nje, progutale su nebrojeno viđenijih logoraša. Dugo sam bio budan i tiho razgovarao s majstorom. On je bio čovek pedesetih godina, brico po zanimanju, a Židov po nacionalnosti. Zbog jevrejske pripadnosti doveden je u logor. Prethodno je živeo i radio u Zagrebu. Imao je i mlađeg brata u logoru. I on je bio brico. Poslednje ratne zime, jednog jutra logoraši su ga našli na putu između Malog jezera i Baera. Ležao je u lokvi krvi sa prerezanim grkljanom. Poznali su ga i javili mome majstoru. Otišao je tamo i ubrzo se vratio. Dugo je ćutao, a onda rekao: “Eto, ostadoh potpuno sam” – sa tugom u očima priseća se naš sagovornik stradanja u logoru u Jasenovcu.

Ustaše su, kaže, krajem rata sve sravnile sa zemljom radi prikrivanja zlodela. U jesen 1944. i proleće 1945. otkopavali su masovne grobnice i spaljivali kosti žrtava.

Dušanova smrt

U Ilijino sećanje duboko je urezana smrt komšije i prijatelja Dušana Prpoša iz Sovjaka.

- Dušan je stalno nosio konopac oko pasa i govorio da će se obesiti. Imao je samo dilemu da li će konopac izdržati. On neće da dozvoli da ga kolju. Sam će, ponavljao je ovaj dečak od 15 godina, sebi presuditi i prekratiti muke. Bodrio sam ga i odvraćao od toga ali nije moglo. Obesio se o neku štanglu na prozoru. Tu je dugo visio, niko ga nije skinuo. Niko se i nije plašio takvih prizora jer su bili naša svakodnevica – pripoveda Ivanović.

Zlo se ponavlja

- Bili smo svi isterani iz logora, na poljani, u stroju ili u nastupu kako su govorili. Dok su nas vodili, videli smo u žici mnogo golih žena. Ne znam zašto su ih skinuli i držali tako gole. One su se zaklanjale, povijale. Na poljani, ispred stroja, pripremljena vešala. Morali smo gledati u to. U dva navrata sam to gledao. Jednom, kada je ubijen lekar Bošković kojeg je lično streljao Dinko Šakić zato što je rekao: “Ubijte me kao čoveka, a nemojte mi vezati oči”. Toga se dobro sećam. Potegao je Šakić pištolj i ubio ga – svedoči Ivanović uveren da se i sada zlo ponavlja.

On kaže da se čovek i na vešala navikne ali ih ne sme zaboraviti.

- Pribojavam se za decu, za mlade generacije u strahu da se ponovo ne dogodi zlo koje je obeležilo moje detinjstvo i moju mladost – kaže Ilija Ivanović.


Piše: Euroblic / Objavljeno: 27.01.2017. u 18:23h

Izvor: бука.com


18
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Prosinac 07, 2016, 01:17:18 poslijepodne »
S Aleksandrom Zec, curicom u rozoj pidžami, pokopana je i naša savjest

Piše: Ivo Anić / Objavljeno: 07.12.2016.

Pruzeto sa buka.ba

S tom djevojčicom u rozoj pidžami tu je večer zakopana i naša savjest. Savjest sviju nas.

TE HLADNE hladne večeri u jednom prosincu prije točno dvadeset i pet godina dvanaestogodišnja učenica zagrebačke Osnovne škole „August Šenoa“ Aleksandra Zec, vratila se iz škole i u svojoj sobi radila vjerojatno što djeca njene dobi i inače rade, slušala muziku, pisala domaću zadaću za sutra ili preslagivala ormar s garderobom.

Njen brat Dušan i sestra Gordana spavali su u drugom dijelu kuće. Njen otac, imućni zagrebački mesar, u kuhinji je zbrajao račune koje treba platiti, a majka, vlasnica kafića na Trešnjevki kuhala je ručak za sutra. Jedna posve normalna i obična večer u prosincu. Jedne posve normalne i obične obitelji kakve žive svojim mirnim životima svuda oko nas.

Oko dvadeset i tri sata u Poljaničkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci zaustavio se terenac specijalne jedinice MUP-a ( tzv. Merčepovaca) iz kojeg su izašli Siniša Rimac, Munib Suljić, Nebojša Hodak i Suzana Živanović, pripadnici pričuvne jedinice Ministarstva unutarnjih poslova RH. Za nekoliko minuta njih četvero će upasti u kuću obitelji Zec, i prema osobnim priznanjima danim istražnom sucu, uz sve materijalne dokaze i forenzičke prikupljene na mjestu događaja koji potvrđuju da se sve tako i odigralo, izvesti oca obitelji Mihajla i hladnokrvno ga ustrijeliti pred kućom u potiljak, majku Mariju zavezati, a malenu Aleksandru izvući zaprepaštenu iz sobe i ubaciti, zajedno s majkom, u crveni kombi marke Citroen, u vlasništvu njihove postrojbe.

Već dvadeset i pet godina sramotno se lome koplja

Dvadeset i pet godina sramotno se lome koplja u našem društvu između onih koji lamentiraju nad pravosudnom farsom koja je poznate ubojice, bez obzira na date iskaze, potpisana priznanja i materijalne dokaze, ostavila na slobodi i onih koji uporno traže razlike između „naših“ i „njihovih“ žrtava, pokušavajući ublažiti strahotu te večeri u prosincu opravdanjima kako je Mihajlo Zec podržavao i financijski potpomagao vojsku Republike Srpske Krajine. Sam Ivo Sanader, tadašnji Premijer, pravdao je nedjelo počinjeno te večeri, kao zločin za koji treba ustvrditi da li je počinjen po nalogu i u službi države ili su ga izveli neodgovorni pojedinci u svoje slobodno vrijeme, bez državnog naloga, vođeni isključivo svojim domoljubnim nagnućima i vjerom da nadležne institucije njihov zločin nad pripadnicima nepoćudne nacionalne manjine neće sankcionirati, kao što i nikada nisu.

O toj kobnoj večeri u prosincu svjedočio je i malodobni sin Dušan, brat pokojne Aleksandre Zec. Te večeri spavao je u svojoj sobi u drugom krilu kuće, kada je na vrata njegove sobe pokucala njegova sestra Aleksandra. Probudila me i rekla mi da je došla policija. Ustao sam i sa sekom otišao do hodnika gdje sam vidio gardista u uniformi i crnim čizmama. Imao je bradu, jako guste obrve i držao je mamu za ruku. Seka Gordana je izašla isto u hodnik i počela plakati i vikati da nam puste mamu. Vojnik je bio dobar i rekao je da će mama brzo doći i da se ne brinemo. Mama je vikala da odemo brzo susjedi Ciliki. Iz vana se začuo pucanj i krik. Aleksandra je istrčala pred kuću, a vojnici su je pokupili u auto zajedno s majkom.

Munib Suljić, vojnik koji je bio dobar i rekao da će mama brzo doći, posvjedočio je o toj kobnoj noći u prosincu kako je dan prije dobio nalog da privede mesara Mihajla Zeca, člana četničke organizacije Ravna Gora, te da ga ispita i ubije. Na tržnici Dolac, blizu mesarnice u kojoj je Mihajlo radio, raspitali su se za adresu koju su kasnije lako pronašli. Oko 22 sata našli smo se na dogovorenom mjestu, ja i Nebojša Hodak, Igor Mikola, Siniša Rimac, svi pripadnici pričuvne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova, poznatije i kao Merčepove postrojbe, a na putu prema Trešnjevci pridružila nam se dvadesetogodišnja kolegica Snježana Živanović, koja je u tom periodu bila trudna, upravo s Mikolom koji je zagrlio i uveo u terenac.

U dva vozila, kombi i tamnoplavi Citroen ušli smo i zaputili se prema obiteljskoj kući Mihajla Zeca.  Suljić je pozvonio, a ženski glas je pitao tko zvoni? Marija Zec Igoru Mikoli pokazala je dokumente i potvrde iz MUP-a u kojima jasno stoji da su policiji već predali oružje iz kuće koje je bilo u obiteljskom naslijeđu, no Munib Suljić je naredio Mihajlu da se obuče i pođe s njima. Siniša Rimac ispratio je Mihajla u dvorište i repetirao automatsku pušku Hoeckler. Mihajlo je potrčao niz ulicu kada je Rimac ispalio metak iz puške u njegova leđa. Mihajlo još nije bio mrtav. Valjao se u agoniji u dvorištu. Vidio sam da mu krv izlazi na usta, pa sam smatrao da će umrijeti vrlo brzo i nisam ga htio vući sa sobom.

U tom momentu djevojčica u rozoj pidžami je istrčala iz kuće vrišteći prema mrtvom tijelu Mihajla Zeca, svog oca koji više nije davao znakove života. Rimac i Mikola utrpali su Aleksandru i Mariju Zec u kombi i odvezli ih do Adolfovca, planinarskog doma na Sljemenu. Rimac je držao uperen Hoeckler u majku i dijete i vikao da prestanu plakati.

Najgori zločin u modernoj hrvatskoj povijesti

U domu na Sljemenu za stolice su zavezali majku i kćer, prljavim krpama im zapušili usta da ne vrište. Ubojicama je bilo jasno da su majka i kćer svjedoci ubojstva njihova oca koje se nepunih sat ranije odvijalo pred njihovom kućom na Trešnjevci. Da su i ostala djeca izašla pred kuću, kao što je to uradila Aleksandra, vjerojatno bi im sudbina bila ista. Nebojša i Munib su uzeli kramp i lopatu i počeli kopati jamu na smetlištu blizu planinarskog doma. Igor je izveo majku prema smetlištu, bio je mrak, pa je put osvjetljivao baterijskom lampom. Mikola je potom izveo Mariju Zec, koja je imala povez preko glave i zapušena usta i uperio joj cijev Hoecklera u glavu. Kada je ispalio metak vidio je da je žena pala točno pred jamu. Igor je Mikoli uzeo pušku iz ruku, jer se žena koprcala u agoniji, ispalio još nekoliko metaka u Mariju i čizmom je gurnuo, njeno sada već beživotno tijelo u iskopanu jamu.

I tada se događa možda najstrašniji prizor i svakako jedan od najgorih zločina u modernoj hrvatskoj povijesti. Djevojčica u rozoj pidžami je izašla kroz vrata zavezanih ruku. Počeo je padati prvi snijeg. Djevojčica je drhtala od studeni i od straha. Djevojčica od dvanaest godina, djevojčica koja se do prije sat vremena u svojoj sobi dopisivala s prijateljicama i slušala najnoviju muziku kao i svaka druga vršnjakinja njene dobi. Kako je počeo padati snijeg nesretna Aleksandra se poskliznula. Nije izustila niti riječi kada je pala. Rimac je podigao u naručje. Drhtala je kao prut. Netko je od okupljenih viknuo da joj zaveže oči. Rimac je istrgnuo komad pidžame koji joj se smotao oko vrata i pokušao joj zavezati oči.

Aleksandri je tada prvi put pogledao u oči. Bile su to oči srne koju lovci vode na stratište. Nevine oči djevojčice od dvanaest godina. Rimac se okrenuo i nije mogao gledati. Hoće li ga te oči proganjati cijeli njegov život, to zna samo on. Munib Suljić djevojčici od dvanaest godina, djevojčici u rozoj pidžami u potiljak je ispalio šest hitaca. Beživotno tijelo su bacili u jamu iz koje se začuo hropac. Mikola je uzeo svoju pušku i u jamu rafalno zapucao još jednom.


Djevojčica je u jamu pala bez vriska.

Hladnokrvno su oprali tragove krvi, očistili kombi i podijelili među sobom 30 000 dinara koje su na brzinu ukrali iz obiteljske kuće Zec.

S tom djevojčicom u rozoj pidžami tu je večer zakopana i naša savjest. Savjest sviju nas. Kako drugačije objasniti u dvadeset i pet godina koje su uslijedile pravosudnu farsu, oslobađajuće presude i izjave čelnih ljudi RH kako to nije bio zločin, već splet nesretnih okolnosti? Kako objasniti službeni stav svih političkih garnitura u ovih dvadeset i pet godina o ubojstvu jedne djevojčice koje nikada nije bilo procesuirano, javnosti prikazano kako se zaista dogodilo i na koncu razjašnjeno, kako po motivima, razlozima i zapovjednom lancu koji je spominjao Siniša Rimac?

No najstrašnije jest u ovih dvadeset i pet godina ponašanje hrvatske javnosti prema tom stravičnom i hladnokrvnom ubojstvu. Stravično je što se još oko tog zločina „lome koplja“ i pojedinci neprocesuirano, nekažnjeno iznose svoja stajališta, podržavaju zločin i pravdaju ga, kako po društvenim mrežama, tako i u institucijama.

Aleksandru Zec, djevojčicu u rozoj pidžami nitko više vratiti na ovaj svijet neće. Stravičnu agoniju i strah koje je to dijete prošlo možemo samo i zamisliti. Ako u sebi imate iti malo ljudskosti, ova će vas priča, istinita priča koja se zbila na današnji dan, potresti i kao ljudsko biće i kao građana RH, države koja se nikada nije pobrinula da se taj sramotan čin počinjen u njeno ime jednom i konačno procesuira.

Do tada svi ostajemo taoci Siniše Rimca i Muniba Suljića. Svi mi, pošteni  ljudi koje je ova priča užasnula vezanih smo ruku i očiju dijelovima njene roze pidžame i koračamo prema stratištu, prema svojim jamama. Oni koji nas vode s uperenim cijevima još uvijek su dio nas, onaj dio koji podržava ubojstvo djeteta i onaj dio koji u tom stravičnom zločinu ne vidi ništa loše. Jednog dana, a taj dan nažalost mora doći, vezanih ruku će nas i takvi ljudi odvesti pred naše stratište, pred neke nove jame.

Nad njima, pod prvim pahuljama snijega, stajat će djevojčica u rozoj pidžami. Ni tada, kao ni prije dvadeset i pet godina ona neće izustiti ni riječi. Sve riječi ovoga svijeta za nju ste trebali izustiti upravo vi.

Vi koje su monstrumi koji žive pored vas, doveli pred istu tu jamu.

19
Humor / Odg: Naj GIF!
«  u: Studeni 06, 2016, 09:07:36 poslijepodne »
Java VS C++



20
Softver / Viber vs Signal
«  u: Studeni 05, 2016, 02:25:52 prijepodne »
Koliko vam je bitna sigurnost i integritet komunikacije? U viberu nemaju neku posebu zaštitu za svoje korisnike, bar ne opipljivu. Za signal tvrde da je komunikacije enkriptovana.
Al situacija za viber i signal je kao u vicu o paklu, sva raja je tamo :)
Koliko vam je bitna sigurma razmjena poruka, bez da vaše poruke mogu biti presretnute i počitane? Koliko vjerujete nekome ko tvrdi da je enkripcijom zaštitio vašu komunikaciju?

Koliko je moguće i da li je uopšte bitno da li je naša komunikacija sigurna od prisluškivanja?

21
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Listopad 25, 2016, 01:55:25 poslijepodne »
Sutra suđenje za zločin u Kravici: Ubijenom Nerminu je bilo samo 19 godina

Odjavljeno na radiosarajevo.ba 25.10.2016. Autor: Anadolija

U Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu sutra počinje suđenje protiv osmorice bivših pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Republike Srpske (RS).

Oni su optuženi za ratne zločine i ubistva u halama zemljoradničke zadruge u selu Kravica kod Srebrenice za vrijeme rata u BiH.

Optužnica tereti Nedeljka Milidragovića, Aleksu Golijanina, Milivoja Batinića, Aleksandra Dačevića, Boru Miletića, Jovana Petrovića, Dragomira Parovića i Vidosava Vasića da su počinili ratni zločin nad civilnim stanovništvom, tako što su u prostorijama zemljoradničke zadruge u Kravici 13. i 14. jula 1995. godine ubili više stotina Bošnjaka. U halama zadruge je, prema podacima Haškog tribunala, ubijeno više od 1.300 muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti. Posmrtni ostaci ubijenih u Kravici pronađeni su u poslijeratnom periodu u masovnim grobnicama Glogova 1 i 2 i Ravnice, kao i u više sekundarnih grobnica.

Među ubijenima u Kravici je Nermin, sin Munire Subašić. Ubijen je sa samo 19 godina. Njegove dvije kosti, pronađene u dvije masovne grobnice - Budak i Zeleni Jadar, majka Munira ukopala je u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari 11. jula 2014. godine.

"Svake godine sam dolazila u Kravicu i uvijek sam imala neki poseban osjećaj kada prilazim tom mjestu. Do prije dvije godine nisam znala da je moj sin tu ubijen. Kada sam saznala, bila sam u šoku, jer je moj sin otet u Potočarima. Izveden je iz Fabrike akumulatora", ispričala je Subašić u razgovoru za Anadolu Agency.

Nermin je, nakon što je ubijen u Kravici, bačen u veliku masovnu grobnicu u Glogovoj iz koje su kasnije posmrtni ostaci žrtava genocida u Srebrenici odvoženi na različita mjesta, na kojima su nastajale tzv. sekundarne grobnice.

"Jedna kost je nađena na Budaku, a druga 25 kilometara od tog mjesta, prema Jadru. Često razmišljam da li ću ikada naći još išta od mog Nermina, neku kost", kaže Munira Subašić.

Prema njenim riječima, genocid u Srebrenici "nije počinjen samo nad živima", nego i kasnije "nad posmrtnim ostacima žrtava koje su premještane iz grobnice u grobnicu".

"Dobro je da imam nišan i da piše da je moj Nerko rođen u Srebrenici i da je tamo ubijen. Više niko ne može negirati da ga nisam imala. Da nisam našla te dvije kosti, svako je mogao da kaže, kao što su i govorili, da izmišljam da sam imala sina, da je moj sin negdje u Americi. To nikada neću halaliti", poručuje Subašić.

Proces traženja njenog sina Nermina je bio dugotrajan i mukotrpan. Prvo su je u Potočarima ubjeđivali da je Nermin već u Tuzli, na slobodnoj teritoriji pod kontrolom Armije RBiH. Međutim, tamo se uvjerila da to nije istina. Čak 18 godina nakon genocida u Srebrenici nije imala nikakvu vijest ili dokaz o tome gdje se Nermin nalazi. A, onda je saznala da su pronađene njegove dvije kosti.

"O Nerminu svako može reći samo najljepše. Svakoj majci je njen sin najbolji, ali moj Nerko je bio vesele prirode, volio je živjeti, volio ljude oko sebe, sve oko sebe. Uvijek je bio nasmijan i imao puno prijatelja oko sebe. Nažalost, jako mali broj njegovih drugova je preživjelo. Nerko je bio poseban još kao beba. Njega si samo mogao voljeti, jer od njega si mogao doživjeti samo nešto lijepo. Uvijek je želio da pomogne drugima. Bio je odličan đak", prisjeća se Subašić.

Njen suprug Hilmo također nije preživio genocid nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici 1995, dok je stariji sin preživio jer nije bio u Srebrenici.

I Muriz (32), suprug Šuhre Sinanović, ubijen je zloglasnoj Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici 13. jula 1995. Njegovi posmrtni ostaci su 1998. godine pronađeni u masovnoj grobnici Zeleni Jadar, a ukopan je na prvoj kolektivnoj dženazi žrtava srebreničkog genocida 2003. godine u Potočarima.

"Rastali smo se 11. jula 1995. Ostala sam u Potočarima sa dvoje maloljetne djece i svekrom, a on je otišao kroz šumu. Nikada neću zaboraviti taj rastanak. Najgori je rastanak sa živim. Zagrlio je djecu i počeli smo da plačemo. Kada je pustio djecu, okrenuo se prema meni i rekao: 'Šuhro, čuvaj mi dobro djecu.' Kao da je imao neki predosjećaj da se nikada neće vratiti", prisjetila se Sinanović.

I Murizovo tijelo bačeno je u masovnu grobnicu Glogova nakon ubistva, ali je kasnije premješteno na drugu lokaciju.

"I mog muža su pronašli u Zelenom Jadru. Prvenstveno je ukopan u Glogovoj, ali u cilju prikrivanja zločina, premjestili su ih u grobnicu Zeleni jadar. Ekshumiran je, ali nikada nisu pronađeni svi dijelovi", kazala je Sinanović.

Majka i supruga Šuhra Sinanović ostala je bez 23 člana porodice jula 1995. godine.

"Genocid se desio 1992. godine u cijeloj BiH, a završen je 11. jula 1995. u Potočarima", poručuje Sinanović.

U genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, koji je izvršila tadašnja Vojska Republike Srpske, u ljeto 1995. godine, ubijena su najmanje 8.372 muškarca i dječaka.

22
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Listopad 20, 2016, 11:20:08 poslijepodne »
Otrgnuta iz majčinog naručja i silovana

Autor: Džana Brkanić Datum: 09.11.2015. Preuzeto sa: detektor.ba

Život mirne i vesele djevojčice uništen je za dvije noći 1992. godine. Tada 14-godišnjakinja, silovana je osam puta. Danas kaže da nema razloga za smijeh jer joj se stalno vraćaju slike onoga što je preživjela.

Suzana J. je s roditeljima i dvije sestre živjela na području općine Odžak sve do 8. maja 1992., kada je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) zauzelo taj grad. Otac joj je odveden i zatvoren u osnovnu školu, dok je ona s majkom i sestrama bila u kućnom pritvoru u mjestu Novi Grad (općina Odžak).

Otrgnuta je iz naručja majke 3. jula 1992. godine, zlostavljana i silovana. Bilo je oko 11 sati navečer kada su, prisjeća se, pripadnici HVO-a “razvalili vrata”.

“Izvukli su mene za kosu. Tukli su me tu i maltretirali. Moja mama se s njima borila i ovi svi ostali. Tu su bile moje mlađe sestre, od 12 i devet godina, njih su isto tukli, i moju babu nepokretnu. Mojoj majki su rasjekli usnu, gdje ona i danas ima ožiljak”, priča Suzana.

Oko nje, kako tvrdi, otimala su se osmorica vojnika.

“Stali su ukrug. Ovaj te udari puškom, ovaj te gurne… Nekih pola sata sam se borila s njima. Oni su mene tukli i savladali. Bila sam sva krvava i poderana od batina i kako su me vukli. Moja majka je njih molila da me ne diraju i govorila da je i ona Hrvatica, ali to ništa nije pomagalo”, kaže Suzana, ističući da su je potom ubacili u kombi.

U drugi auto, kako se prisjeća, ubačena je njena komšinica V.L., koja je također bila maloljetna.

“Mene su dole povalili na zadnje sjedalo, ispod, gdje su noge, tu su me položili, i ova dvojica su sjela na sjedalo i stavila noge na mene. Vozili su nas jednim seoskim putem kroz Novi Grad”, kaže ona.

Nedaleko od glavnog puta prema Posavskoj Mahali (općina Odžak), priča dalje Suzana, kombi se zaustavio i sedmorica vojnika su je uveli u kuću.

“Ovaj jedan je ušao sa mnom u sobu. Gurnuo me, bacio me, počeo me šamarati i tući. Ja sam ga molila da me ne dira. Poderao je garderobu s mene i uspio me silovati. I onda mi je još prijetio da ne smijem to nikome da kažem, ni policiji, ni nikome, jer ćemo se opet sresti i da će me ubiti, te da će mi ubiti oca, jer zna da je u zatvoru”, prisjeća se Suzana.

U sobu je krenuo drugi vojnik, kada se, kako kaže, začuo neki ženski glas koji ih je upozoravao da dolazi Vojna policija.

Došao je komandir Vojne policije Mirko Pačak, koji je kazao da su pronašli njenu komšinicu V.L. i vojnika M.B., te ih je sve odvezao u policiju u Novi Grad na prepoznavanje.

“Ugasili su svjetla, a on je baterijom osvijetlio lica osam vojnika. Poznala sam onog koji me, znaš, silovao”, navodi Suzana, dodajući da njena komšinica iz straha nije smjela reći ko je nju silovao.

Po povratku na mjesto gdje je ranije bila zatvorena s majkom, sestrama i ostalima, Suzana je zatekla zapaljenu kuću. Njena majka, sestre i ostali su bili u drugoj, manjoj kući, koja se nalazila u blizini.

“Mi smo u toku noći pobjegli dole kroz neke šume i bili kod moje strine. Mama i ove starije žene su bile tu, a mi mlađe smo se krile po šumama, samo bi dođi nešto tu da pojedemo”, prisjeća se Suzana i dodaje da se znalo desiti da po dva dana ne jedu, a vodu su pili iz bara.

Jedanput, 12. jula 1992., kad su došli po hranu i krenuli prema šumi, priča Suzana, vojnici su pucali za njima i morali su se vratiti.

Vidjela je kamion pun vojnika. Među njima, pojašnjava, bio je i onaj što ju je prethodno silovao.

“Mene je izvukao i rekao: ‘Jesam ti rekao da ćemo se ponovno sresti?’ Odveli su mene i snahu u Novo Selo i silovali nas”, kaže Suzana, naglašavajući da su je te noći silovala sedmorica vojnika.

Prije silovanja, kako kaže, bila je veselo dijete, jednostavno nasmijana i vesela. Kada je silovana, ističe, mjesec dana je bila zatvorena u kući i tvrdi da bi se ubila da je našla bombu ili pušku.

“Nikad to nisam mogla da podnesem, ne mogu ni danas”, dodaje Suzana i naglašava da je silovanje razlog njenog lošeg zdravstvenog stanja, nervoze i depresije.

“Ja nemam razloga da se smijem, čemu da se smijem… Kad nešto gledam, suze počnu same (…) Poslije 23 godine ti se stalno vraćaš kroz to. (…) Mene kada uhvati ta kriza, nervoza… i sve što sam starija, sve mi je gore i gore. Ne znaš kome da se obratiš, s kim da pričaš, ko da ti pomogne”, pojašnjava Suzana, ističući da se bori da preživi kako bi bila dobra majka, supruga i kćerka.

23
Istorija i istorijske teme / Odg: Ratni zločini i zločinci
«  u: Listopad 20, 2016, 11:12:57 poslijepodne »
Ratna silovanja – zločin s produženim djelovanjem

Oko 1.000 žrtava ratnog silovanja u BiH ne mogu biti majke. Razlog tome, uz psihičku komponentu koja blokira odnos s muškarcem, jesu netretirane infekcije koje su nastale opetovanim silovanjem i dovele do zapušenja jajovoda.

“Istina je, ubili su mi mladost. Istina je, ostala sam bez kuće, braka. Da, uzeli su mi dijete. Istina je da nikad više nisam bila, ne mogu biti i nisam majka”, kazala je Zlata, koja se nećkala da priča s nama.

Zlata nije njeno pravo ime, ali inicijali, hladni i statistički, nikad neće prizvati sliku žene koja je bila pred nama. Njena spoljašnost ničim ne odaje unutrašnje pukotine. Lijepa je, pomirena i dostojanstvena.

“Bila sam tu najmlađa žena. One još dvije, bile su starije. I onda odjednom me je taj Rus povukao za ruku i rekao: ‘Ideš gore.’ Tako da sam ja išla. Kako se desilo, stvarno nemam pojma… Dobila sam veliki odljev. Znam da sam bila trudna”, kaže Zlata.

Nastavlja da priča kako joj je jedna nena dala, kad već ništa drugo nije imala, vunene čarape.

“Da se zaštitim k’o žena. Bila sam oteknuta, podbuhla, krvava od tih udaraca po licu. Pogotovo zbog tih ženskih problema. To je bilo grozno. Odveo me gore na sprat i naredio da se skinem. Fino sam mu rekla da sam bolesna. Nije me htio slušati. Nekako sam se otimala od toga svega”, kaže.

Izvadio je iz čizme nož i, kako tvrdi, prišao i isjekao joj garderobu. “Ostala sam naga. Odradio je to nedjelo nada mnom. Kad je on to sve završio, zvao je drugu vojsku”, pojašnjava ona.

Zlata iz Brčkog je jedna od 20.000 do 50.000 silovanih žena, koliko Ujedinjene nacije (UN) procjenjuju da ih je bilo tokom rata u Bosni i Hercegovini, i jedna od 1.000 onih koje su za posljedicu imale neplodnost. One više nikad nisu mogle postati majke.

Razlog tome, u nekim slučajevima, jeste fiziološke prirode. Senad Mehmedbašić, profesor doktor ginekologije, navodi da se s početka rata sjeća tinejdžerke koja je imala 15 ili 16 godina.

“U to vrijeme izuzetno kahektična mlada osoba iz okoline Višegrada, koja je šumama došla do slobodne teritorije. Dala je podatke da je silovana u više navrata. Doktor Srećko Šimić i ja smo je operisali i našli kolekciju gnoja u maloj zdjelici. U uobičajenim uvjetima na takvo stanje se vade materica i jajnici”, kaže Mehmedbašić u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Dvojica ljekara su pokušavali učiniti gotovo i nemoguće da sačuvaju reproduktivne organe nesretnoj djevojčici. Ipak, velike infekcije, kakvu je ona imala, nerijetko dovode do zapušenja jajovoda, što za posljedicu ima neplodnost.

“Ne treba zanemariti ni psihološke blokade koje se zapažaju na dva nivoa. Direktni nivo je animozitet prema muškarcima, koji ne zaobilazi ni rođenog oca, te strah od odnosa. Indirektno se manifestira u krvi takve osobe, gdje se stvaraju hormonski supstrati, hiperprolaktinemija. Povišen prolaktin nije stalna kategorija, ali je omča za sva uredna zbivanja”, pojašnjava doktor Mehmedbašić.

Produženo djelovanje zločina

I tako je rat, kao dominantno muška priča, dolazio ženama u najgorem obliku. Ranije se u ratove išlo… Ovaj naš, postmoderni, poseban je i po tome što je dolazio u urbana područja. Silovanje, kao oblik ratovanja, za cilj je imalo iskazivanje moći i označavanje teritorije.

Taj bolni i ponižavajući čin, koji je živote ovih žena obilježio do kraja i poslije kraja, transgeneracijski, koristio se kao strategija kojom se nadvladavao neprijatelj označen preko ženskog tijela.

“Biologija je iznad nas”, tvrdi doktor Mehmedbašić.

Potreba za reprodukcijom je ultimativna, iznad svakog poimanja i želje. Protivno je prirodi da je žena ravnodušna ili bez želje za potomstvom. U tom svjetlu sagledano, shvatamo kako je silovanje zločin s produženim djelovanjem.

“Prvog maja silovali su me na krevetu. Iza podne su me izveli na hodnik. Šestorica su me silovali taj dan. Navečer su me silovala dvojica-trojica. Onda je stigla vojska. Pjevali su. Bila je još jedna čistačica. Da li je bila čistačica ili doktorica, nemam pojma. Kada završe posao s nama, onda su nju silovali”, priča nam naša druga sugovornica, Nina. Misli i rečenice su joj isprekidane. Pogled joj više puta ide prema torbi na stolu i pita imamo li “lexilium”.

Ninina priča plastično pokazuje dinamiku između uzroka i posljedice.

“Tako je bilo svaki dan. Jedno jutro je došao Mauzer. Jeste, Mauzer. I mi smo doručkovali. Pitao nas je koje smo vjere i da li se znamo krstiti. Rekla sam da znam, ali neću. Istukao me i otjerao u sobu. Kaznio me 29 sati da ne jedem i ne pijem ništa. Tako, da ja crknem. U međuvremenu, našla sam kuharicu koja mi je davala hljeb i ja sam u WC-u jela i iz vodokotlića pila vodu. Jednom su me silovala desetorica, da osvete nekog svog koji je poginuo”, kaže Nina.

Njena agonija je trajala oko dva mjeseca. Na koncu je razmijenjena i odvedena na slobodnu teritoriju. Umjesto utjehe, dočekala su je optuživanja od muža i skori razvod.

“Mene muškarci ne interesuju. Uopšte. Ne mrzim ih, ali im ne vjerujem. Da ja s nekim u automobil sjedem, da mene muškarac vozi, nema šanse. Ići ću pješke, ali s muškarcem neću sjesti. Meni nije svako napravio zlo, ali ja ne mogu to iz sebe izbaciti”, pojašnjava Nina.

Ipak, ističe da bi voljela to nadjačati, ali ne može. “Pokušavam, ali šta ja znam… Ne podnosim više to, da mi neki muškarac dobacuje. Odem kod Fadila i družimo se i on počne na šalu, ali ga brzo otresem. Ne mrzim ga, ali i ne podnosim. Možemo zdravo za zdravo. Nije on kriv, ali ja ne mogu”, govori Nina.

Prema Abdulahu Kučukaliću, specijalisti neuropsihijatrije, svaka psihička trauma koju doživi neka osoba dovodi ne samo do poremećaja psihičke ravnoteže nego i do niza disfunkcija i disbalansa.

Pokušaj samoubistva

Kučukalić objašnjava da dolazi do neurofizioloških, metaboličkih i hormonalnih disbalansa, što ostavlja čitav niz posljedica na određene organske sisteme, između ostalog i na mogućnost začeća kod osoba koje su bile izložene takvoj vrsti psihičke traume, a naročito seksualne traume.

“Takva psihička trauma koja dovede do endokrinog disbalansa i neuropsihičkog disbalansa, može utjecati da u nekom vremenskom periodu žena ne može začeti. Imao sam iskustva s takvim ženama. Njima nije potreban samo ginekološki, već i psihijatrijski tretman koji bi reducirao psihičke probleme koji se ogledaju u velikoj anksioznosti, depresiji i psihosomatskim tegobama”, kaže Kučukalić u izjavi za BIRN.

Tretman psihijatra je neophodan za ovu grupu žena. Ipak, do danas je izostalo sistemsko rješenje od države. One su prepuštene lokalnim udruženjima žena koje dijele istu sudbinu ili odgovornim pojedincima.

Nemoj, čiko, molim te…”, vrištala je jedanaestogodišnja djevojčica kada se vojnik okomio na nju da je siluje. Djeca njene dobi ne znaju šta se sprema kada vojnik odvodi, otkopčava hlače.

Toliko godina imala je i Mina kada je prvi put silovana.

“Došao je jedan vojnik i rekao: ‘Ti u zelenom džemperu, ideš sa mnom, trebaš mi da počistiš stan.’ Ta u zelenom džemperu bila sam ja. Kad smo došli u stan, naredio mi je da se okupam.
Otišla sam i okupala se hladnom vodom jer nije bilo tople. Kada sam izišla iz kupatila, krenuo je prema meni, a ja sam potrčala prema prozoru. Htjela sam da skočim, a on me je uhvatio i spriječio. Onda me je silovao. Izgubila sam svijest dok je to radio”, kaže Mina.

Isti vojnik je narednu večer odveo i njenu majku. Silovao ih je jednu pred drugom. Slijedilo je još mnogo svakodnevnih silovanja.

“Ja sam se u toku rata i razboljela, pa su me, samu, pripadnici UNPROFOR-a prevezli u bolnicu u Sarajevu. Doktori su me pregledali i mislili su da sam trudna. Nisu me ni pitali, a ja im nisam mogla objasniti da kada sam prvi put silovana, još uvijek nisam imala ni prvu menstruaciju. Ležala sam tu mjesec i po. Pošto je grad bio u opsadi, niko nije došao da me vidi”, prisjeća se Mina.

Ona također nikad neće u rukama držati svoje dijete. Udala se, kaže, ali s mužem nikad nije pričala o onome što joj se desilo. Okupirani su golim preživljavanjem.

Za razliku od žena koje su doprinijele Narodnooslobodilačkoj odbrani, ili bile žrtve toga rata, pa se njihova uloga poslije slavila i obilježavala, njihova imena su bila lekcije iz historije ili nazivi ulica, žene koje su bile voljne ili nevoljne učesnice rata od 1992. do 1995. godine ostale su nedovoljno vidljive, viktimizirane i diskriminirane.

“To je ona bolesna… tako o meni govore u opštini. Mislili su da ih nisam čula”, žali se Mina.

I dok će um uvijek moći da podigne tijelo, a tijelo um neće nikada, zadivljuje kako je u njihovim srcima ostalo mjesta za još pokoju ljepotu, želju, supstituciju.

Minina želja je bila da napravi zube. Od udaraca vojnika ostala je bez njih.

“Najviše bih voljela završiti srednju školu, pokušati naći posao. Ne znam šta će biti dalje, ali ničega se ne bojim. Valjda mi se od ovoga što sam preživjela ništa gore ne može desiti”, kaže Mina.

Zlata s početka ove priče se udala i ima, kako ističe, svoj drugi život. Dodaje i da je možda Bog htio tako. “Danas nisam više u gradu, ali jesam u obližnjem selu pored Brčkog. Moj muž i ja bavimo se voćarstvom i jako se lijepo osjećamo u tom voćnjaku. To je nešto što ja radim. Što ja sadim i što gledam ono što sam zasadila da rađa, i to me nekako vraća u život. Eto, to je to”, kaže Zlata.

Do danas nije uspostavljen zakonski okrvir koji bi ženama silovanim u ratu i koje više ne mogu postati majke, omogućio vantjelesnu oplodnju ili usvajanje. Do danas, od njih se samo uzima, a ništa im se ne daje. Postale su svjedoci po profesiji. Njihova uloga svedena je na pokazivanje, prepričavanje, kopanje po ranama koje se takvim tretmanom zauvijek ostavljaju otvorene.

Preuzeto sa: detektor.ba

24
Tri postavke paljanske televizije

Tri su temljene postavke paljanske estetike i na njih misle Karadžićevi kasapi kad pokazuju tri prsta. Trebalo bi dakako, napisati podebelu knjižurinu ako bismo htjeli iscrpnije da istražimo književne posljedice tih postavki. Jer kad Milan Gvero, na primjer, ljetos na Veliku Gospojinu, strojevim korakom uđe u crkvu, salutira pred Hristosom, i odsluša liturgiju u stavu mirnu i sa vršcima prstiju na štitniku svoje đeneralske šapke , onda imamo posla sa zbitijem koje, nedvojbeno, predstavlja rasan plod paljanske estetike. Veliki užitak bi nam pružilo potanje kritičko rasčlanjivanje ovog i ovakvih prizora, ali za ovu priliku moramo se zadovoljiti najelementarnijim naučnim opisom Svetog Trojstva položenog u temelje estetike koju mnogi ozbiljni istražovači, domaći koliko i strani, nazivaju estetikom kame.
Trebalo bi je, zapravo, zvati dedinjskom, jer su njeni bosanski utemeljitelji, listom, od divljenja obamrla služinčad naježenog luđaka iz Vasojevića koji svijetom hoda sa podbratkom musolinijevski izdignutim i vječito zagledan, kao Care Lazo, preko ljudskih glava, koso uvis, u nebesku Srbiju koja je "uvek i doveka", kako reče slijepi guslar, stoga se osjeća neumiješan u vlastite zločine, jer ih smatra prolaznim i nebitnim, kao i sve zemaljsko. Današnja zbivanja u Bosni ne bis e uopšte mogla razumjeti bez njegovog čuvenog aforizma: Ako ne umemo da radimo, bar umemo da ratimo. Ipak, ostajemo kod pridjeva paljanski, svejedno što je riječ o robi, iz SEREJE uvezenoj, koju na Palama turaju u boju i prodaju kao svoju, da se po narodski izrazim. Jer istina je da su Slobova televizija, radio i novine, debele tri godine, od Srba metodično pravili strojeve za ubijanje Nesrba, ali da Karadžić nije temeljito odradio svoj dio posla, ubijanje bosanskih Muslimana ne bi bilo mogućno. Zadržaću se tek na jednom primjeru.
Srpski seljak je, od početka, bio glavni oslonac Karadžićeve politike.
Jer svi fašizmi računaju sa seljakom kao svojim glavnim osloncem, zapisala je negdje Isidora Sekulić. Sve njegovo javno izrečene laži, od dolaska na vlast do danas, bile su skrojene prvenstveno po mjeri seljačkog uha. Znao je odlično: od rata u Bosni neće biti ništa ako u srpskom seljaku ne probudi kmetsku dušu. Zar bi drulčije mogao nagovoriti čovjeka, do juče normalnog, da se lati kame i zakolje komšiju sa kojim je pojeo vreću soli? Stoga je Karadžić svom ruralnom narodu pobećao: ako ostanete u Alijinoj državi, biće vam oduzeta ona imanja koja vam je dodijelila prva Jugoslavija, oduzevši je od muslimanskih aga i begova. A seljak će, bezbeli, za obojak zemlje zaklati i rođenog brata. Svirepost današnjih srpskih zločina u Bosni djelimično se može objasniti upravo tom seljačkom pohlepom za zemljom. Zar se na selu, odvajkada, najsurovija ubistva nisu dešavala baš u svađama oko međaša?
Stoga je i Ekmečić odlično znao šta govori kada je kazao: današnji rat u Bosni nastavak je ustanka iz 1804. godine. Stoga i Nikolica Koljević tvrdi da su muslimani partizanski narod navikao da vječito živi na tuđ račun. Stoga i Karadžićeva sredstva javnog priopćavanja do besvjesti ponavljaju: srpska zemlja, srpska zemlja. Jer zemlja je najjači pokretač i seljačkih emocija i seljačke uobrazilje. Ali vratimo se paljanskoj estetici
Homer je vjerovao da su bogovi izazvali trojanski rat kako bi pjesnici imali o čemu pjevati. Tri hiljadu godišta nakon propasti Troje, događa se opsada Sarajeva-ostale bosanske gradove, ovaj put, ostaviću po strani, jer prijestonicu uzimam kao paradigmu. Šta se, u međuvremenu, izmjenilo? Pjesnici više ne pjevaju o rušenju Troje, nego je ruše: ovo je jedini rat u istoriji koji se izlego iz glava književnika. Tačnije,ovo klanje su smislili, započeli i vode ga pisci, sa dosljednošću i temeljitošću kakve su krasile samo najveće tiranije u svijetskoj povijesti. Pisac više nije izvještač o klanju, nego izvođač radova. Stoga bi se i homerski paradoks danas mogao predrugojačiti: Bosanci su zidali prijestonicu kako bi paljanski književnici imali šta da ruše. Ruševina je, danas, glavni spomenik srpske kulture, pravljenje razvalina,danas je , temeljni oblik književne proizvodnje utemeljene na paljanskoj estetici. Stoga bi se prva postavka paljanske estetike mogla sažeti u čuvenu rečenicu Todora Dutine: "Ako ne umemo pisati, bar umemo paliti biblioteke."
Što se na Karadžića odnosi tek djelimično. Jer ova prisrbica sa Durmitora, po opšte prihvaćenom mišljenju, nije lišena pjesničkog talentića, a ja lično ga smatram veoma, veoma, veoma talentoidnim. Ipak, svi njegovi pokušaji da se proslavi kao pjesnik neslavno su propali, što nije njegova krivica. Muslimani su glavni krivci što se njegov pjesnički glas nije čuo dalje od Kozje ćuprije. Jer Karadžiću se, davno, još u njegovoj prvoj knjizi pjesama, omaklo priznanje da su njegovi preci, "drobnjačke vojvode", skrivili smrt Smail Age Čengića. Našto su Muslimani kazali: "E neš ga se, majci, pročut ko književnik! Držaćemo te u anonimnosti slijedećih petsto godina!" A danas, nakon puna 24 mjeseca razvaljivanja Sarajeva, Karadžić je u svijetu postao čuveniji no Ajfelova kula! Talenat nikada ne može propasti!
Ima paljanska poslovica koja kaže: "I Bog je u ovome mandatu Srbin". U toj izreci, koju neki smatraju bogohulnom, kriju se najmanje dvije suštinske postavke paljanske estetike. Prva veli: najvažnije od svega shvatiti da si Srbin. Kad si to pojmio, više nema dalje da se uči. preostaje ti samo stvaralačka djelatnost, nožem i tenkom, na terenu. "U ima Oca i Sina i Svetoga Save- pali", što rekao Milan Gvero.
Preostaje ti da bombarduješ porodilišta. Da granatam ubijaš žalobnike na dženazama. Da siluješ sedmogodišnje curice. da obaraš džamije, a hodže tjeraš da jedu slaninu. Da s Mehmed Pašine ćuprije u Višegradu bacaš trupla poklanih Muslimana za koje si, prethodno, privezao njihovu živu djecu. Itakodalje. Sve su to bitni načini dokazivanja da si srpski pisac iz petnih žila.
Paljanski književnik je Srbin svih dvadesetčetiri sata dnevno, svih sedam dana sedmično, svih dvanaest mjeseci godišnje. Srbin je i kad piše i kad kiše, Srbin je i kada je u skupštini i kada je na ženi. Paljanski pisac,sjedeći na srpskoj stolici, za srpskim astalom, u srpskoj sobi, srpskim perom, umakanim u srpsko mastilo po srpskoj hartiji piše srpskim pticama koje na srpski način lete srpskim nebom i o srpskim ribama koje u srpskom stilu plivaju srpskom vodom, a pri tom iz srpske lule povlači srpske dimove i ispušta ih potom u srpski vazduh. Jer srpski narod je najbolji na svijetu i tačka. Jedino je nerazumljivo što je Bog, kada je u svojoj retorti konačno napravio Srbina, nastavio sa stvaranjem i ostlaih 5 000 naroda na zemaljskoj kugli, jer to je isto kao da si počeo da pišeš jako poput Njegoša u prvom pjevanju Luče mikrokozmosa, a nastavio da drljaš kao Todor Dutina u svojoj knjizi oda, spjevanih u slavu narodnih heroja, i srpskihi muslimanskih i hrvatskih, iz Drugog svjetskog rata.
Ali paljanska poslovica, kojom je Jehovu unaprijeđen u Srbina, uopšte nije oroginalna. Tome, uostalom, i ne teži. Ta izreka je citat: prije stoljeće i po, otprilike, jedna srpska popešina napisala je slavne stihove.
Nebo je plave srpske boje
A u njem stanuje srpski Bog
Oko njeg anđeli srpski stoje
i dvore Srbina, Boga svog!
Ali to nije sve, Adolf Hitler, čuveni njemački (sobo)slikar, svijetu je 1938. godine oznanio svoje otkriće:"Bog je po nacionalnosti Nijemac".
Karadžićeva tvrdnja da je Bog čistokrvni Srbin, dakle, predstavlja dvostruki citat. Posezanje za citatom bitna je pretpostavka današnje bujne književne djelatnosti na Palama. Jer kad kolje, Karadžić zapravo, posve postmodernistički citira Nikolu Kalabića, Pavla Đurišića, Jezdimira Dangića, popa Đujića. I mnoge druge četničke umjetnike kame iz Drugog svijetskog rata. Karadžićevi konclogori citiraju Majdanpek, Gulag, Goli otok. A bogami i Jasenovac. Jer, kako reče Mirko Kovač, "potomke žrtava ustaške kame Milošević je iskoristio kao koljače". Najstrožije govoreći, Karadžić danas u Bosni stvara srpsku ENDEHA! Jer podsjetimo se: u Pavelićevoj državi, Hrvata je imalo svega 49 procenata. Što je i bogu plakati, zaključio Anta, i odlučio da protjerivanjem, pokrštavanjem, kamama, jamama i jasenovcima, od Hrvata napravi većinski narod u svom tisućgodišnjem rajhiću. A po Karadžiću, iako ih u Bosni ima svega 32 procenta, Srbi polažu pravo na 70 postotaka državne teritorije. Ali kako na tolikom prostoru Srbe napraviti većinskim narodom, upitao se Karadžić. I, naravno, sjetio se Pavelića. I, dakako, posegao za Pavelićevim metodom kao najjednostavnijim književnim rješenjem.
Nama, članovima Društva pisaca BiH, valja pobijati, kako nam glava zna, paljansku estetiku. O načinima tog pobijanja, ne bi ovdje. Jedino ću u mimohodu iznijeti dva prijedloga:
1. Moraćemo, hitno, razlučiti koljača od pjevača. Paljanskog koljača od homerskog pjevača. Jer sve što danas paljanski književnici imaju da poruče svijetu svodljivo je na njihovo čuveno geslo: "Kama -juče, kama-danas, kama -sutra". Dosjećate se, jamačno, da je Kama-sutra paljanski udžbenik ljubavne i ratne vještine koji natanko izlaže srpsko umijeće silovanja i klanja u 72 poze. Taj udžebnik valjaće nam pomno proučiti.
2. Boriti se, svim silama, za pravo srpskih književnika na godišnji odmor. Tačnije, za pravo svakog srpskog pisca da se, najmanje mjesec dana godišnje , odmara od Srbina u sebi.


Napisao: Marko Vešović "Smrt je majstor iz Srbije"

Preuzeto sa: forum.klix.ba

25
Ubiti pticu rugalicu


...Da u Bosni nije učinio nikakvo drugo zlo, već samo ono koje je ućinio Sarajevu, Radovan Karadžić bi osigurao sebi mjesto jednog od najvećih zločinaca u njenoj istoriji. Neron je naredio da se zapali Rim i optužio kršćane za požar. Karadžić već mjesecima uništava i spaljuje Sarajevo, a za smrti i požare optužuje Muslimane! Spaliti civilizaciju - geslo je njegovih regimenti ukopanih u brdima oko bosanske prijestonice. Ni jedna odozgo ispaljena granata ne može ni teoretski da promaši, već će svaka izazvati smrt, srušiti i zapaliti kuću, umnožiti ljudsku patnju i nesreću.
Bogomolje, spomenici kulture, sve ono najvrednije što je ovdje ljudska ruka stvorila - uništeno je sa manijakalnom mržnjom. U srijedu ujutro, prononsirani izvještać Radio-Beograda javio je iz nekog od bunkera "srpske države" da sarajevska Vijećnica gori, te da je to još jedan spomenik kulture kojeg više neće biti!" Kad čujem riječ kultura, mašim se za pištolj - bilo je omiljeno geslo uglađenih nacista, kojim su oni iskazivali svoj ironičan odnos prema svemu što ima duhovnu vrijednost.
Civilizacija je za barbare ptica rugalica i treba je ubiti. U toj omrazi leži psihološko objašnjenje bizarne činjenice da su se srpski ratni stratezi okomili na bosanske gradove. Računali su da će njihovirn bespoštednirn razaranjem, podmuklim ubijanjem građana, izgladnjivanjem i ožednjavanjem, uskračivanjem struje i sličnim, nimalo viteškim sredstvima, ubiti svaku volju za otporom. Efekat je bio upravo suprotan. Umjesto očekivane blic-pobjede, Srbi su se zaglibili u višemjesečni rat i nalaze se pred porazom.
Kako su ciljevi opsade postajali sve udaljeniji, a otpor opsadnutih sve žilaviji, gnjev barbara postajao je sve veći. Put zločina postao je put bez povratka. Ono što su oni učinili muslimanskom narodu, ne samo što daleko nadilazi političke ciljeve osvajačkog pohoda planiranog u Beogradu, već nadilazi i svako racionalno objašnjenje. Srpski ziočin na kraju dvadesetog stoijeća toliko je složen za tumačenje i težak za razumijevanje, da bi možda samo psihijatrija svojim sredstvima mogla da ga objasni.

Um je pomraćen. Laku noć, civilizacijo!

Napisao: Gojko BERIĆ

Preuzeto sa: forum.klix.ba

26
Da se ne zaboravi:
Kako je ubijano Sarajevo

RASCVETANI AUSHWITZ

izvor: http://www.e-novine.com

Pre sedam i po godina (nedeljnik “Reporter”, 31.01. 2001), u svojoj kolumni “Off line”, Petar Luković pisao je o tragičnoj sudbini Mladena Vuksanovića, autora dnevnika sa Pala u najstrašnijem periodu 1992. godine. Napokon, posle toliko vremena, na našem e-portalu, možete čitati Vuksanovićeve beleške, kao još jedan dokaz za optužbe protiv Radovana Karadžića. Ovaj tekst samo je mali uvod u jednu od najstrašnijih priča o srpskom fašizmu.Pisao: Petar Luković
Kakve veze imaju baštovanstvo i ratni zločini? Ne znam, možda mi se učinilo da nekakva tajna veza ipak postoji kad sam u “Glasu”, ovih dana, pročitao izjavu dr Borisava Jovića, nekadašnjeg predsednika (poluzaklanog) Predsedništva rahmetli SFRJ; odgovarajući na nadahnuto novinarsko pitanje (“kako provodite penzionerske dane”), naš nekadašnji predsednik objasnio je da se u svom rodnom selu (Nikšić se zove, blizu Kragujevca) bavi “baštovanstvom, voćarstvom i vinogradarstvom”. Dodao je još: da se rekreira i da šeta u prirodi. Zbog čega me je ta idilična slika (Borisav šeta Šumadijom; srpska zemlja i srpsko nebo ispod i iznad njega) podsetila na tragičnu sudbinu čoveka koji se zvao Mladen Vuksanović - mentalna je zagonetka u čijim su smrtonosnim nitima, imam čudan feeling, Borisav i Mladen, ne poznavajući jedan drugog, delili zajednički prostor i vreme, Borisav - kao patriota i Mladen kao izdajnik.

Da utvrdimo činjenice: Mladen Vuksanović, nekadašnji novinar Televizije Sarajevo, po ocu Srbin, po majci Hrvat, rođen na Palama gde je još sedamdesetih godina sagradio kuću (četnički: ognjište), morao je da napusti Pale 15. jula 1992, nekoliko meseci nakon početka rata u Bosni. Kao izbeglica, noćni čuvar, umro je u Istri pre nekoliko godina. Od petog aprila do već pomenutog petnaestog jula 1992, Vuksanović je - boraveći u fašističkom okruženju nacionalističke srpske falange - vodio svoj dnevnik (knjiga “Pale” objavljena je 1996. u Zagrebu; izdavač “Duriex”); autor objašnjava: “Dnevnik je pisan u stalnom grču i strahu da ga ne pronađu prilikom pretresa kuće i, sakriven u prtljagu dok sam na putu od Pala do mađarske granice prošao osam kontrola, prenesen do Rijeke”.

11. april: “Naveče dolazi poznanik, režiser Miodrag Tarana, sa srpske RTV koja treba da proradi na Palama. Dugi razgovor s njim ruši i ono malo nade u spokoj. Ne pijem ništa, on pije konjak. Sa svakom čašicom u ruci u njemu raste gnjev protiv mene i ‘Turaka’ koje treba istrijebiti. Vadi pištolj iz opasača i prijeti mi što neću da radim za njih (...) Miodrag mi sve agresivnije prigovara da nisam pravi pripadnik ‘njihovog naroda’, da ne činim ništa za njega, da sam izdajica (...) Miodrag ponavlja da je ‘pravi četnik’, da na Jahorini na hiljade ‘srpskih gardista’ ali i arkanovaca, samo čekaju znak na koji će da se sruče na Sarajevo. Cijelo vrijeme mi sadistički objašnjava kako ubiti čovjeka predstavlja seksualno uzbuđenje”.

15. april: “TV Dnevnik postaje najgledaniji horor-film. To jeste njegova moć i magija. Sve zlo proteklog dana na cijelom prostoru Republike koncentriše se i zgušnjava u 60 minuta i pola kvadratnog metra ekrana. To kod ljudi izaziva efekt eksplozije u zatvorenom prostoru. Mislim da će mnogo više, pogotovo starih ljudi, umrijeti od televizije nego što će ih poginuti od metka...”.

20. april: “ Do prije par dana Palama je išao automobil s jakim zvučnicima, puštajući srpske narodne pjesme, posebno one uz pratnju gusala. Taj isti auto sada prolazi ulicama i poziva Paljane da daju krv za ranjene ‘heroje s Trebevića’. Ima li i krv nacionalnost?”.

19. maj: “Lideri Srba predlažu da se Sarajevo 24 sata proglasi otvorenim gradom, da ljudi s najnužnijim stvarima pobjegnu iz njega. To i jeste njihov cilj: isprazniti grad, razoriti ga do temelja, nemilosrdno pobiti sve branioce, i onda te ruševine naseliti svojim ljudima, dati im u zadatak da ga u narednih 20 godina obnove. Sve to onda slaviti kao veliku nacionalnu pobedu”.

24. maj: “ Supruga gleda na ekranu Srpske televizije novog komandanta, generala Mladića, kojeg su postavili umesto generala Kukanjca. U Hrvatskoj su ga zvali ‘krvnik iz Knina’. Stoji na brdu više Sarajeva, zadrigao od dobre hrane i kaže: ‘Mogu ga sravniti sa zemljom’. Supruga, užasnuta, kaže da je Kukanjac u odnosu na njega malo dijete”.

11. jun: “Jutros je na kapiji paljanske pilane osvanuo natpis: ‘Zabranjen ulaz svim NESRBIMA’. Još jedan korak prema čistom fašizmu...”.

13. jun: “Psihijatar (Karadžić) i njegovi vampiri nastavljaju i vode kolo smrti. Pripada im ‘čast’ da su u historiji čovečanstva stvorili najveći konclogor - Sarajevo. Uvjeren sam da će ljudi Sarajeva izdržati sve njihove pokuse. Ako ikada dođe do suđenja ovim ratnim zločincima, bit ću svjedok sa Pala, ovog ‘srca tame’...”.

(....)

Knjiga “Pale”, razume se, nije objavljena u Srbiji; nema nade da će uskoro biti objavljena, jer u zemlji u kojoj je njen novi predsednik (Voja/Sloba) lični prijatelj Psihijatra S Pala - ratni zločini se ne priznaju. Ostaju baštovansko-novinarski zapisi o Borisavu Joviću koji je - gle! - baš te 1992. bio u punoj političkoj formi i, sasvim svejedno je li Borisav na tajnoj listi Haškog Tribunala ili nije, verovatno da nije, kako može Baštovan da bude Zločinac, ali sudbina i reči Mladena Vuksanovića pratiće ga negde u budućim, kosmičkim životima, znam, sigurno.

Đaci u našim školama neće kao obaveznu lektiru čitati Vuksanovićevu knjigu; niko se još nije setio da na srpski prevede knjigu Peter Maassa “Ljubi bližnjeg svog”, najstrašnije svedočanstvo o ratovima u kojima Srbija - pogodili ste - nije učestvovala. Možda će đaci - ko zna - čitati Jovićeve šumadijske memoare; možda će i Voja/Sloba napisati svoje DSS-uspomene s erotskom konotacijom; sigurno ćemo forever čitati Dobricu The Fathera Ćosića i njegove nepismene rečenice; kandiduje se i Antonije Isaković, svi su u igri, baš kao pre devet godina kad su izjavljivali (svi zajedno i svi pojedinačno) da je Pale - centar Planete i suština srpskog Bića.

Danas, kad Hag kuca na naša vrata - baštovanstvo izgleda kao sigurna, promućurna profesija. Pitajte dr Jovića. On nije zločinac.

(31. januar 2001)

27
.............

Pale, nedelja, 5.7.1992.

Rani jutarnji odlazak na majčin i očev grob. Da su živi, kako bi preživjeli ovaj sadašnji užas na Palama? Mom ocu, kada su ga 1944. godine odveli iz kuće, život je spasio jedan Musliman. Nikada mu to nismo zaboravili. Na današnji dan prije tri mjeseca počeo je rat.

Tračak nade za sina da bi uskoro mogao izaći iz Sarajeva. Supruga gleda vrt i kaže: "Nikad nam nije bio ljepši."

Saznajem da je formirana hrvatska Herceg-Bosna. Srbi likuju i izjavljuju kako će se s Hrvatima lako dogovoriti. Muslimanima će ostaviti krpice. Sarajevske brojeve dobijemo kada okrenemo 071. Oni nas ne mogu nazvati. Prijatelj sa TV Sarajevo mi javlja da sutra prestaje raditi, jer ne može da podnese neke stvari koje se tamo događaju. Koje stvari? Šta se dešava na Televiziji?

Posljednji konvoj odvozi preostale Muslimane sa Pala u pravcu grada. Među njima je i ugostitelj Fadil, koji je nakupovo punu torbu kobasica i drugih mesnih prerađevina. Strah ga je gledati u Sarajevu. Neki ljudi u uniformama iznose njegove stvari iz stana i tovare u kamion. Cijelu noć nisam spavao. Pio sam Dadin viski i u nekom somnambulnom stanju razmišljao o tome da danas sa suprugom sjednem u autobus što Muslimane odvozi u Sarajevo. Samo razmišljao, ali ne i uradio, jer to bi bilo čisto samoubistvo.

Sada imamo samo pića u izobilju. Lagano se opijamo i čekamo. Šta??



Pale, ponedjeljak, 6.7.1992.

Svaki korak koji napravim, riječ koju izgovorim na telefon, razgovor s nekim, može biti sudbonosan za naš život. Dobra vijest mi ulije nadu da ćemo i sin i mi ostati živi, a onda me lavina loših dotuče. Palama i mojom baštom širi se teški zadah dima od spaljenih muslimanskih stvari. Ležim u sobi i kroz zatvorene škure čujem glasove iz Mehine kuće: "Hajdemo u vikendicu, da pijemo kafu". "Ma pada kiša, ostanimo kod kuće".

Koliko li ima Srba koji su, osim kuće, "osvojili" i vikendicu? Ili više kuća? Nekome je rat zaista brat. Sjećam se riječi starih ljudi da gladne oči nikada ne možeš nahraniti. Ako ovi ljudi misle da će u tuđim kućama naći sreću i mir, onda se strašno varaju. Siguran sam da će jednog dana srpski narod doživjeti strašne trenutke. Ovoliko ubijenih i protjeranih Muslimana nikada se ne može zaboraviti. U Gornjoj čaršiji od Muslimana ostala je samo Munira, čiji je suprug bio Srbin (dva sina su joj u Beogradu), i jedna starica koja hoće da umre na Palama. Kao kuga, govorim sam sa sobom.

U našu kuću će useliti jedan majstor-električar, Đ.K., s porodicom, koji je ranije radio u "Valteru Periću", pa i sada radi taj posao. Izgleda mi čestit čovjek. Pokazuje mi da u svom telefonskom imeniku ima više upisanih brojeva Muslimana nego Srba. Sve je dovedeno do krajnjeg apsurda. Supruzi je drago što imaju dva sina koji vole životinje pa će, kad mi odemo, ako odemo, a moramo otići, paziti naša dva mala psa i našeg mačka. "Nemoj da plačeš", kažem joj, "bit će sve dobro", ali i meni se plače.

Naš prijatelj neumorno sluša vijesti i preko nekih svojih veza pokušava dobiti dozvolu vojnih vlasti za odlazak u Beograd.

Pale, utorak, 7.7.1992.

Opet se cijelu noć čuje "rokanje" topova iz pravca Trebevića. Čovjek se navikne na sve, ogugla, pa mu je neobično kad je mirno. Ni struje nema već tko zna koji dan. Hvata me totalna apatija i beznađe. Svejedno mi je hoću li se živ izvući sa Pala ili ne. Ovdje život ne vrijedi ništa.


Sarajevska svakodnevica: Borba za goli život
PHOTO: Mikhail Evstafiev


Vijest dana na srpskom programu: dr Kecmanović, član predsjedništva BiH kao predstavnik Srba, iz Sarajeva pobjegao na Pale, a onda vojnim helikopterom odletio za Beograd. To se moglo i očekivati od ovog političara ofarbanog svim bojama. Srbi likuju.

Helikopteri još uvijek imaju goriva. Bašta se zakorovljuje. Ako uskoro ne odemo sa Pala, bit ćemo ili mrtvi ili živi alkoholičari. Svakodnevno se lagano opijamo pićem, koje smo dobili od bivših komšija. Dim od spaljenih muslimanskih stvari uvlači se u kuću i osjećam se kao u Auschwitzu. Preko Londona, Rima, Kopra, Trsta pokušavamo srediti stvari oko sinovljevog dokumenta, koji nikako ne stiže faksom iz Rijeke u Jevrejsku opštinu. Očaj nadjačava samo želja da se spasimo ovog pakla.

Pale, srijeda, 8.7.1992.

Naše tri velike putne torbe već su izvađene iz ormara. Još su prazne. Čekam potvrdu od "Dobrotvora". Izađem u vrt i osjećam poglede naših novih komšija, koji me čudno zagledaju, kao da se pitaju šta još tražimo ovdje. To su pogledi novih gospodara ovih prostora, ljudi koji su uselili u tuđe kuće kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Čujem da su se neki već potukli oko granica imanja koja su osvojili, oko krava i automobila.

Vijest dana: Izetbegović putuje u Helsinki, gdje će ga primiti Bush. Je li to korak prema miru ili skok u još dublju provaliju? Naveče, sa suprugom, prelazim cestu i idem u posjetu našim starim kumovima. Imaju dvije krave i to ih spašava. Sve njihove komšije Muslimani su otišli. Pričaju nam užase koje su oni vidjeli. Tu je i gospođa Munira, koja kod njih već noćima spava. Očajna žena, koja ne zna šta da radi, kamo da ide. Naš svijet je totalno razoren i sada smo stranci u ovom novom, koji se upravo stvara. Ne bih u njemu želio ni živjeti ni umrijeti.

Pale, četvrtak, 9.7.1992.

"Na trenutke zasja sunce, pa se opet spusti noć", piše Samuel Beckett u romanu Moloa. Ovdje, na Palama, sunce više ne zasja ni za trenutak. Konačno dobio dozvolu od "Dobrotvora". Osim dvije grobnice, očeve i majčine, na Palama mi više ništa nije bitno, ni kuća ni bašta, apsolutno ništa. Ah, da. Ova dva psa. Šta će biti s njima?Kažem da ćemo krenuti u utorak, a znam da već danas može biti kasno.

Sin naše kume M., koji je pobjegao u Crnu Goru, vratio se i uopće ne može da se snađe. Dobio je otkaz na radnom mjestu. Ako hoće da ga ponovo prime na rad, mora se kao dobrovoljac javiti na Trebević. Mora dokazati da je "patriota, a ne izdajnik svoga naroda". Kaže da će prije umrijeti nego to uraditi. Ali od čega će živjeti? Donio mi paketić hrane od sestre iz Titograda. Kaže da ona bez prestanka plače. Našem sinu još nisu stigli dokumenti. Hvata me panika!

Pale, petak, 10.7.1992.

Jučer me posjetio prijatelj sa Pala i sasvim mirno kaže da će mi nabaviti potvrdu vojnih vlasti da naš prijatelj J.O. zajedno s nama u utorak krene za Beograd. Pošten i čestit čovjek kojem mogu vjerovati. Ipak ga gledamo zabezeknuto. Danas moram lično otići u "Dobrotvor", kaže mi jedan glas preko telefona. Ali kako? Moram proći glavnom ulicom, kroz cijelo mjesto, pored policije, zatvora, SRNE i Srpske televizije. Držim u rukama papir Visokog komesarijata za izbjeglice, kao neku zaštitu.

Dok se na biciklu vozim cestom, osjećam poglede i osjećam kako mi noge podrhtavaju. Dovoljno je da netko od njih kaže: "Ti, dođi vamo", i sve je možda svršeno. Ponavljam u sebi majčine riječi da Bog čuva one koji u njega vjeruju. Prima me neki civilizirani tip i kratko kaže da oni podržavaju sve humanitarne akcije UN. Kad se vraćam, živci su mi napeti do pucanja.


Pusta nada: Trupe UN u Sarajevu
PHOTO: Mikhail Evstafiev


Odlazim na obližnju livadu da pomognem kumovima skupiti sjeno. Prolazim pored Dadine kuće i vidim kako su namještaj, tepisi, ponjave izneseni van i peru se gumenim crijevom. Iz garaže su izvukli njegov auto i razgledaju ga. Kada se pored nje nakon dva sata vraćam, stanari sjede pod Dadinom šljivom i piju rakiju. Suze mi same idu na oči. "Ovuda više nikada neću proći", govorim sam sebi.

Sinoć na TV gledam kako Vojislav Šešelj (zvan "vojvoda" - govorim sam sebi) izlazi iz Skupštine i mlatara pištoljem, psujući majku studentima koji skandiraju: "Ubico, ubico, pederu, pederu!"

U utorak bi trebali krenuti sa Pala. Do utorka mogu sto puta biti mrtav. U baštu ne mogu izaći zbog Auschwitza. Saznajem kako je jdan Musliman prije odlaska dao kravu svom komšiji Srbinu, mještaninu. Srbin koji je uselio u njegovu kuću dolazi s pištoljem i odvodi kravu, jer "i ona pripada kući koju je dobio".

Na lokalnom srpskom radiju supruga daje oglas da poklanja kučiće terijerskog porijekla. Ubrzo zove neki grubi muški glas i pita kakve to kuće poklanjamo! Djeca novih stanovnika Pala odnose psiće. Kakva li sudbina čeka tu djecu i te pse?

Kroz prozor gledam u zelenu baštu i polako se opraštam od nje. Kopali su je i uređivali roditelji moje majke, ona je cijeli život kopala i sadila povrće, mi smo je desetak godina uređivali i sada je kraj. Možda je nikada više neću vidjeti. Žao mi je samo što plodove iz nje ne mogu poslati prijateljima u Sarajevo.

Pale, subota, 11.7.1992.

Masovna smrt se kao vihor sručuje na Goražde. Sto hiljada ljudi zatvoreno je u kavezu. Šumska stvorenja ih sistematski uništavaju. Ponovo posjeta pijanog režisera, koji se igra pištoljem. Gleda me mutnim očima i kaže: "Ti se nećeš vratiti! Ti ipak bježiš sa Pala". Ponovo mu objašnjavam da ne bježim, da sam do smrti zamrzio novinarstvo, da me sada interesuje samo humanitarna pomoć nesretnim ljudima svih nacija, boja, rasa. Prijatelj J.O. koji se stalno skrivao pred bilo kojim našim posjetiocem, iznenada, sa slušalicama na ušima i tranzistorom u rukama, ulazi u prostoriju i vidim kako mu lice poprima boju kreča. Kakva neopreznost. Zbog slušalica nije čuo naše glasove. Nemam kud. Objašnjavam režiseru da je to čovjek koji je danas stigao sa Grbavice, da radi za vladu Srpske republike BiH. Miodrag Tarana ga počinje provocirati da nije pravi Srbin ako tek sada dolazi na Pale, da mu prezime može biti i ustaško, da...

Srećom, ovo krajnje opasno ispitivanje prekida dolazak familije koja danas useljava u našu kuću. Režiser odlazi i ponovo kaže: "Ti ipak odlaziš za posve! Izdajnicima sleduje samo metak u glavu". Supruga ponavlja da ćemo krenuti tek kad završi svoje tkanje. Počinjemo razmišljati koje ćemo stvari ponijeti sa sobom. Kao da idemo na neki službeni put. Gledam kuću vrt, majčinu kuću i ničega mi nije žao. Život je ovdje gori od smrti.

Upoznajemo se s novim stanarima naše kuće. Pokazujemo im sobe, govorimo gdje je šta, ja im dajem uputstva za korištenje centralnog grijanja, supruga za kuhinjske aparate i strojeve u njenoj radnoj sobi, kako se brinuti o životinjama. Ručamo zajedno. Oni su izgubili stan u Sarajevu, a mi sada gubimo ovu kuću na Palama. Ništa strašno u odnosu na hiljade mrtvih ljudi oko nas. To je samo trenutni trijumf monstruozne politike etnički čistih prostora. Zamišljam, ne zamišljam već vidim, Pale kao srpski geto i kažem: "Dabogda se u tom getu podavili i grizli kao gladni pacovi!"

Pale, nedelja, 12.7.1992.

Poslednji odlazak na očev i majčin grob prije odlaska iz ovog srca tame. Opraštam se od njih. Osjećam da me vide i razumiju. Sve je sažeto u jednu misao, želju - hoće li se sin idućeg tjedna iščupati iz Sarajeva, a mi sa Pala. Uzdamo se u Boga. Ni jedan racionalni zakon ovdje više ne vrijedi ništa. Ljudsko biće je poput slamke koju nosi olujni vjetar.

Supruga polako pakuje najneophodnije stvari. Što ponijeti? Toliko potrebnih i suvišnih stvari sakupljeno je za ovih dvadeset godina zajedničkog života. Ubjeđujem je da sada, ako se živi izvučemo odavde, započinjemo novi ciklus života. Ponovo početi ni od čega i stići do nečega. Nekada me užasavala Kafkina rečenica "Na drugim putevima, druge su stanice beznađa." Nekada dovoljan razlog za samoubistvo, sada dovoljan razlog za život.

Pale za mene sada postoje samo kao sjećanje na divne ljude s kojima sam proveo djetinjstvo i mladost, na livade i šume, na snijeg i skijanje, na opijanje i ljubljenje. Ove današnje Pale za mene su pokopane u grobnicu i više ne postoje. Ako me u utorak ne puste da odem odavde, neću očajavati, to će biti samo život u grobnici, s nadom da ću jednom ipak izaći iz nje. Supruga pokazuje novim stanarima šta gdje raste u bašti. Zatim odlazi da tka. Psi leže pored mojih nogu i kao da osjećaju skori rastanak. Ta divna stvorenja koja ne znaju šta je zlo, mržnja, smrt.

Obradovale su nas djevojke sa Vučje Luke, koje su došle da telefoniraju. Toliko smo se zbližili da smo ih usvojili kao našu djecu. Sada se i od njih rastajemo. Kažem im da znam, osjećam, da ćemo se jednom opet sastati. Odlazim da se oprostim i od N.K., starog prijatelja mojih roditelja. Kaže mi: "Ako ti odeš, tko će me sahraniti?"

Pale, ponedeljak, 13.7.1992.

Bože, kakvo olakšanje i kakva sreća. Preko Trsta uspostavljam telefonsku vezu s prijateljem u Kopru, A.D., koji mi kaže da je dokument za mog sina faksom otišao u Sarajevo i da je primljen. Ogromni kamen pada mi sa srca. Kupujem autobusne karte za nas i za J.O. Večeras treba dobiti potvrdu od mog prijatelja sa Pala. Ne možemo vjerovati da je sve to moguće. U prvi sumrak supruga izlazi iz radne sobe i kaže: "Sada možemo krenuti, ja sam završila tkanje."

Spustio se mrak, a prijatelja s potvrdom još nema. Oko deset uveče, dok ja tumaram po kući kao u bunilu, dolazi prijatelj, donoseći potvrdu, na koju je, kaže, zaboravio kada je otišao s društvom u kafanu. Smijemo se gorko. Zaboraviti na papir koji život znači. Još jedan kamen pada sa srca.

Sujevjeran sam. Baksuzni datum 13. možda je najsretniji dan u mom životu. Samo još da sin krene. Kako prespavati ovu noć kada ne znam šta nas na putu čeka. Očajna, duga noć. Nastavit ću pisanje kad stignem u Rijeku.

Ako stignem.

Rijeka, 15.7.1992.

Bože, koliko sam ti zahvalan. Napokon sam tu, u Rijeci! U mislima se vraćam na jutro 14.7., kada smo krenuli sa Pala. Kuma M. je došla da nas isprati. Oči su joj crvene od plača, mršavo tijelo još mršavije. Ulazim u garažu i pored kipa Majke Božje stavljam novac i molim je da nam pomogne na putu. Ključ garaže dajem kumi, ubjeđujući je da ne idemo zauvijek, da ćemo se za mjesec-dva vratiti. Vidim da mi ne vjeruje. Prva vojna kontrola na samoj autobusnoj stanici. Ne izvode nas iz autobusa. Možemo ići dalje.

Vozimo se kroz Pale. Samo da izađemo. Druga kontrola na Romaniji, Sokolac, treća kod Han Pijeska, četvrta na ulasku u Vlasenicu... deveta na Drini, kod Zvornika, nekada granici Srbije i Bosne i Hercegovine. Kontrolu vrše razni uniformisani ljudi, s bradama i bez njih, kokardama i nekim drugim oznakama na kapama. S uvažavanjem gledaju moju ličnu kartu u kojoj piše da sam rođen na Palama i da na njima živim. Za njih je to najbolja preporuka, jer biti sa Pala znači biti prvoborac za slobodnu Srpsku republiku. Gledam iz autobusa razrušene i spaljene kuće, kao da putujem podzemnim svijetom Danteova pakla.




U Zvorniku srećemo dugu kolonu bijelih kamiona UNPROFOR-a. Gledam mladalačka i bezbrižna lica vozača i pratnje i mislim da li će takva biti u povratku? Pošli su kao na piknik, da okuse malo uzbuđenja u Bosni i zarade novac, a vratit će se s neizbrisivim ožiljcima na licu i mozgu. Neki će umrijeti u bosanskom paklu. Oko 14 sati stižemo u Beograd. Dočekuje nas B.O., grli i ljubi, a kad na kraju vidi da iz autobusa izlazi i njen suprug, vrisne od sreće i iznenađenja. Svi smo beskrajno srećni, oni što su zajedno i u svom rodnom mjestu, a mi što smo tako blizu mađarske granice. U 21.00 polazimo autobusom za Mađarsku. Još jedan kamen pada sa srca kada pređemo mađarsku granicu. Htio bih da siđem i kao u srceparajućim scenama da poljubim zemlju. Dugo putovanje kroz noć i nepoznatu zemlju, a u zoru se zaustavljamo pred granicom Slovenije. Iz jednog autobusa izlaze Romi i ulaze u naš, a mi prelazimo u njihov. Težak zadah otpadaka od hrane, neopranih tijela i duvna.

Srijeda, 7.00, slovenska granica Murska Sobota - Dolga Vas

Već dva sata čekamo u autobusu da nas puste preko granice. Pored nas se zaustavljaju stočni kamioni koji voze telad. Gledamo se i ne znam u čemu je razlika. Još jedna kontrola i konačno smo u Sloveniji. Veliki pano na kojem piše: "Čista dežela". Ljudi od svega prave biznis. "Novac je sloboda", govorila mi je davno jedna bliska osoba. Nekom privatnom prevozniku plaćamo devizama kartu do Ljubljane, kamo stižemo oko podne.

Ne mogu tako naglo da se priviknem na novi pejsaž. Nema srušenih i spaljenih kuća, nema naoružanih ljudi koji vas ispituju. Ljudi mirno i spokojno rade oko svojih kuća. Tako su prije samo tri jeseca izgledali Sarajevo i Bosna. Sjećanje na Pale polako tone u mrak. Još jedna kontrola. Šapjane - granica Slovenije i Hrvatske, malo duže ispitivanje s obzirom na moje rodno mjesto. Policajac se smiješi i udara žig u pasoš. Na staničnoj zgradi vijori šahovnica. Ponovo, poput blijeska munje, sjećanje na Pale i našeg nekadašnjeg prijatelja koji je sinu zabranio da igra šah jer podsjeća na šahovnicu.

U 16.30 stižemo u Rijeku. Tu smo, i šta sad? Izgubili smo posao, kuću i zemlju na Palama, prijatelje Muslimane koji se sada u Sarajevu skrivaju od granata i čekaju na komadić kruha i prijatelje Srbe sa Pala koji imaju dovoljno kruha, ali ga jedu krvavim rukama, no nismo izgubili obraz i iskustvo jednog stravičnog rata i želju da na crvenoj istarskoj zemlji zasadimo struk peršuna ili sadnicu ribizle.

"Čaša je razbijena, ali iz nje se još može piti."



(K R A J)

28
............

Pale, srijeda, 1.7.1992.

Egzodus Muslimana sa Pala se nastavlja. Kao snježna grudva što se kotrlja niz padinu i postaje sve veća, tako i Muslimani koji bježe sa Pala postaju sve brojniji. Nešto se desilo, puklo, srušilo u njihovim glavama, spoznaja da je definitivno došao kraj svakoj nadi u opstanak na rodnoj grudi ovladala je njima. Naoružani i nenaoružani Srbi obilaze njihove kuće poput lešinara, rezervišu ih za sebe, sigurni da ovi moraju ići.

Dolazi nam u baštu jedna premorena žena, Srpkinja, i plače. Kaže da se sa sinom smjestila u nekoj maloj kućici pod Romanijom. Krije sina da ga ne mobilišu, a za ostali dio familije traži neki smještaj na Palama. Ne može, stid ju je, da provaljuje u tuđe. Molila je neke Srbe da je prime u već «zamijenjene» velike kuće gdje ima dovoljno prostora, ali nitko neće ni da je pogleda, pomogne. Gleda u našu veliku kuću i ja joj kažem da je «već rezervirana». Žena stalno plače i proklinje život, sudbinu, politiku.





Po okolnim brdima prema Romaniji, Muslimani napuštaju ogromna imanja, kuće, krave, ovce, sve, i sa zavežljajem u ruci pješke idu na Pale, gdje ih čekaju već puni autobusi. Vojnici im ruju po stvarima, da neki vredniji predmet ne bi odnijeli sa sobom. Susjedi mi pričaju da na one kuće iz kojih se još nisu iselili noću stalno pucaju. «Milom ili silom» njihova je poruka. «Pošteni Srbi» se zgražaju nad tim, ali samo to i ništa više. Rrazmišljam o sebi i svom zgražanju, ali kako se suprotstaviti ovom talasu koji nosi sve pred sobom? Znam da će me do kraja života proganjati ove slike i pitanje: «Zar nisam mogao više uraditi?»

Ugostitelj Fadil, očiju crvenih od nespavanja, dolazi u dvorište i donosi bocu konjaka. Sjeda za sto, neprekidno puši. Kaže da je sve uložio u gostionicu «Stari most» i sada sve gubi. Sklopio je neki «ugovor» s trojicom Srba mještana, koji će je preuzeti i «raditi u njoj dok se on ne vrati». Gorko se smiješi, ispijajući na dušak čašicu pića, i kaže da će se jednog dana ipak vratiti.

On odlazi, a stižu djevojke sa Vučje Luke. Telefon je upravo proradio, ali bezuspješno pokušavaju dobiti svoje mladiće u Sarajevu. Kao da su svi brojevi izmijenjeni. Djevojke me mole da, ako nađem neki put izlaska za nas, nađem i za njih. Stalno govore da će poludjeti. Cestom i dalje trče ljudi s djecom u pravcu parkiranih autobusa.

Miralemov sin u kolicima vozi dvije vreće brašna da ih vrati u obližnju prodavnicu i uzme bar malo novca za život u Sarajevu. Dolazi nam u kuću S.M., poznanik sa Ilidže, doktor nauka i profesor na fakultetu, koji je prešao na Pale u sestrinu vikendicu, i žali se da ga u FAMOS na Koranu (remont motora), ne primaju na posao jer «im ne treba». Njima treba poneki radnik i puno ratnika. On vodi samo svoju muku, a slijep je za ovaj užas oko njega.

Dolazi kuma M. i donosi mlijeko. Plače i govori kako joj sve drage, bliske komšije napuštaju kuće. Kako će sada živjeti, s kim se družiti? Jedan sin, ljekar, prije dva mjeseca pobjegao u Ameriku, drugi, pravnik, sa ženom i djecom, prije deset dana otišao u Srbiju i Crnu Goru, ostavio posao u općini, ne želi da se vrati. Ne može da shvati šta se to oko nje dešava. Gleda nas širom otvorenih očiju, dok joj šalica sa čajem podrhtava u rukama i kaže: «Nećete valjda i vi otići? Pa vi ne morate ići!»

Potpuno neočekivano u kuću nam stiže jedan od naših najboljih prijatelja iz Sarajeva, J.O. Proveo je na Grbavici više od mjesec dana, skrivajući se da ga ne mobilišu. Pošto je cijenjeni stručnjak za elektroenergetski sistem u BiH, od srpske vlade smiještene u hotelu «Bistrica» na Jahorini dobio je potvrdu da im je potreban, što mu je omogućilo da napusti Grbavicu i dočepa se Pala i naše kuće. Na Jahorinu ne misli ići, jer mu je u sarajevskoj općini Centar ostala majka, pa se boji da joj što ne urade kad bi se saznalo da je prešao na srpsku stranu. Želi da «eskivira obje strane» i pobjegne u Beograd, kod supruge. Sada će se kriti kod nas, dok ne dobije potvrdu za put u Beograd. Radujemo se što nam kaže da je i S.S. živ. Pretučen, maltretiran, ali ipak pušten kući i živ.

Na Pale se spustila noć. Neobično mi je gledati mnoštvo osvijetljenih prozora. Grupa ljudi cestom goni veliko stado ovaca i desetak krava s teladi. Čuje se mukanje i lavež pasa. To je opljačkano stočno blago Muslimana, koje će završiti ili u klanici ili u nečijoj staji. Moj komšija i prijatelj iz djetinjstva I., (zaboravio prezime) s mašinkom o ramenu hoda gore-dolje Gornjom čaršijom i «pazi da se Muslimanima šta ne desi». Mislim kako je Bog, stvarajući ljudsko biće, iskalio sav svoj bijes. Dodao je iz samilosti poneku iskru topline, ljubavi, sreće, ali te su iskre na Palama već odavno ugašene. «Svako nosi svoj križ«, reče Isus prije nego što ga razapeše na Golgoti. Svako od nas će jednog dana morati polagati račune pred samim sobom, a neki pred sudom za ratne zločine.

U kući više nismo sami. Naš prijatelj kao manijak sluša sve TV i radio-stanice da bi bio što bolje informisan, što je od presudne važnosti za njegove dalje poteze. Kaže mi da se situacija razvija u moju korist, jer su Srbi i Hrvati postigli sporazum o podjeli vlasti i teritorije. Gledam ga blijedo i ne shvaćam šta hoće da kaže. On je čisti racio i kalkulacija, a takvi obično prežive. Ima čak i tranzistor.

Zar je moguće da je već nastupio mjesec juli? A mislio sam da će sve stati još u maju. Hvata me panika. Sin još nije faksom iz Rijeke dobio neophodi dokument koji mu u jevrejskom konvoju otvara put iz Sarajeva. Ni sanjao nisam da će mu od mjesta rođenja zavisiti život.

Mislim na dragog pjesnika i njegove stihove: «... Tišina će stići kad sve ovo svene i mene i mene...»

Do kasno u noć J. nam priča o strašnom teroru srpskih vojnika na Grbavici. Ljudi bi dali sve, samo da mogu iz tog geta preći u sarajevski geto. Bilježim kako je poginuo «omiljeni, hrabri, itd.» komandant Z. čiju je sahranu prenosila SRNA, govoreći da je poginuo «hrabro i nesebično se boreći za uzvišene srpske ciljeve», koji je dan ranije izjavio u kameru da su Šoping osvojili «jednostavno prošetavši tamo». Nije obratio pažnju na naredbu da srpski ratnici stave gas-maske kako bi se razlikovali od istih uniformi svojih protivnika, pa su ga upucali njegovi vlastiti drugovi.



Pale, četvrtak, 2.7.1992.

Jutro. Ispred Mehine kuće stoje neki muškarci u uniformama, žene i djeca. Nešto se s njim objašnjavaju. Meho dolazi k meni u kuću, i rukama koje se tresu stavlja na stol papir - ugovor o privremenom ustupanju kuće, bašte i stolarskog alata jednoj srpskoj familiji. Moli me da to potpišem kao svjedok. Znam da taj papir i moj potpis na njemu apsolutno ništa ne vrijede. Stid me da mu pogledam u oči. To je definitivni odlazak komšije i prijatelja, koji je cijeli život utkao u gradnju svoje kuće i pomaganje djece.

Drugi komšija, R. Memija, plače i moli me da u moju šupu za drva stavi zamrzivač, peć, alatke za baštu. Uzaludno mu objašnjavam da uskoro odlazimo i mi. On me ne sluša, samo plače i donosi mojoj supruzi neke deke i knjige na čuvanje. Pred vratima njegovog skromnog stana već čeka srpska porodica. Očajan sam, poludjet ću gledajući ove prizore. Dolazi mi Dado i pita može li noćas s porodicom doći kod nas da prespava. Boji se da ih ne pobiju. Nije htio ići, ali su mu maločas dvojica naoružanih Srba (jedan je bio njegov učenik) stavili mašinku pod grlo i dali rok do sutra da napusti kuću.

Odlazim u kotlovnicu iz koje se ne vidi ništa. Čujem ipak glasove ljudi, dozivanje djece i zvuk kolone autobusa što napušta Pale. Dolazi kuma M. i sva potresena priča o onome šta se dešava oko njezine kuće. U slobodne sobe i na tavan smijestila je hrpe tehničke robe i alata što su joj komšije Muslimani ostavili na čuvanje dok se ne vrate.

Kaže mi: "Je li da će se oni vratiti?"

Više ne znam ništa. Samo znam da ni u snu nisam pomišljao da će se ovo desiti na Palama. To je zločin, strašan zločin prma ovim jednim ljudima. Više se uopće ne brinem za sebe. Količina tuđeg, ali bliskog bola potpuno me ispunjava i prijeti da me razori. Supruga gleda u bocu pića što je donio Meho prije odlaska i počinje da plače. Kaže: "Sada smo mi na redu." Znam.

U glavi mi zvoni samo jedna misao - ovo nije moguće. Izlazim u baštu i legnem na klupu pod jabukom. Iz obližnjih kuća ulaze i izlaze nepoznati ljudi. Hodaju uokolo i razgledaju plijen. U Mehinoj i Miralemovoj bašti buja povrće, drva su uredno izrezana i složena za zimu. Gdje će je sada provesti? Oni ovo neće preživjeti, govorim sebi.

Upamti: 2. juli 1992. godine.

Iz njihovih kuća sada do mene dopire zvuk usisivača za prašinu. Iznose posteljinu na provjetravanje, stare stvari stavljaju na jednu gomilu. Te stare stvari dojučerašnjim stanarima bile su drage uspomene na roditelje, djetinjstvo. Sada Pale liče na grobnicu u koju su položeni novi mrtvaci.




Okrećem broj Televizije i pitam je li to TV Sarajevo, a grubi muški glas kaže: "Kakvo Sarajevo, čoveče, ovo je Beograd!". Shvaćamo da smo direktno prikopčani na beogradsku telefonsku centralu. Kako sada dobiti Sarajevo? Ima li neki pozivni broj, jer beogradske brojeve dobivamo bez pozivnog 011? Shvaćam i da čovjek u ratu totalno ovisi o volji nekog manijaka ili poslušnog izvršioca naređenja odozgo.

Dolazi i M.J, humorista, tragična figura ovog rata. Kaže da pokušava kod Srba na Palama oformiti jedan mirotvorni pokret. To je kao da u sibirskom ledu sadi ruže. Priča kako pokušava iz zatvora u Lukavici i Kuli izvući neke zatvorenike. Ostavio je suprugu u Sarajevu, došao na Pale i tako defiitivno prešao liniju razgraničenja. Povratka dolje nema, a ovdje izgleda kao Don Quijote. Još mu preostaje samo "san da u Sloveniji, gdje ima mnogo prijatelja, zida kamene podzide".

Veče je. Dado sa ženom i dva mala sinčića došao da prespava. Donio je i bocu viskija. Kaže a ju je čuvao za "posebne prilike". Dok sjedimo za stolom, dječje oči se ne skidaju sa mene. Shvaćaju li oni šta se dešava? Dado i njegova supruga se usiljeno smiju i kažu da im je najvažnije sačuvati dječje živote. Lupanje na vratima. Visoki uniformisani mladić i jedan mještanin, Musliman sa Pala, koji je sarađivao sa srpskom vlašću, pitaju je li tu Dado. Osjećam kako mi se ledeni strah uvlači u kosti.

"Znamo da je tu. Samo je k tebi mogao doći", govore i ulaze u veliku prostoriju. "Rekao sam ti da ti neću ništa ako sutra odeš. Mogao si spavati i u svojoj kući, ja bih te čuvao", visoki specijalac govori Dadi.

Dok sam živ neću zaboraviti dječiji pogled prikovan za mene. Sve su shvatili. Poslije očeve i majčine smrti, ovo mi je najteži dan u životu. Strašna kazna i pošast sručila se na sve nas. Nezvani gosti odlaze, Dado sa ženom i djecom ide u sobu na spratu da spava, mi u naše sobe. Znam da ni oka neće sklopiti, kao ni ja.

J. sa slušalicama na ušima sluša vijesti sa tranzistora. Ja čekam da svane.

Pale, petak, 3.7.1992.

U zoru Dado s familijom odlazi. Ne znam hoću li ga ikada više vidjeti. Proveli smo skupa cijelo djetinjstvo, mladost i zrelo doba. Sada nas jedna mračna, zločinačka ruka što ne zna za milost cijepa kao drva za loženje vatre. Saznajem da je srpska vlast donijela odluku da svi Muslimani sa Pala i okolnih sela do 5.7. moraju otići. Kolona autobusa satima stoji na glavnoj cesti. Isti prizori kao i jučer. Još dolaze oni što pitaju: "Ima li ovdje muslimanskih kuća?" Supruga povišenim glasom odgovara jednom tipu: "Nema! Ni muslimanskih ni hrvatskih! Ovo su bile samo ljudske kuće."

Nemam snage da odem i još jednom se oprostim od Dade i ostalih poznanika. Nemam snage nizašta, osim za očaj. "Zločin počinje duhovnim samosakaćenjem", piše Franz Kafka. Koliko istine u ovim riječima. Prije ovog zločina, Srbi su se duhovno osakatili. Skrivam dnevnik čak i od našeg prijatelja gosta J.O.

Pale, subota 4.7.1992.

Sve je isto. Kuće, bašte, ceste, sokaci, ptice, cvijeće, samo su ljudi skroz drugačiji. Sva bliska lica, koja sam godinama ujutro sretao, viđao i pozdravljao, sada su nestala. Umjesto njih, gledaju me neka strana, mračna, nepoznata lica. Kao da je neka ogromna metla jednostavno počistila starosjedioce i nanela na ovaj prostor neke nove ljude.

Jedan naoružani, uniformisani čovjek bez oka dolazi u naše dvorište i pita me hoću li mijenjati kuću za Pofaliće (Sarajevo). U nekim normalnim vremenima to bi možda bilo i normalno pitanje, ali u ovim, to je jasan znak da smo na spisku onih koji moraju ići. Kasno naveče zvoni telefon. Supruga se javlja i čuje pitanje: "Još ste tu?"

Ponovo noćna posjeta režisera sa Srpske televizije, koji je ovaj put trijezan. Ubjeđuje da je od ekstremnog postao "umjereni Srbin". Kaže mi da moja potvrda od Visokog komesarijata za izbjeglice vojnim vlastima ne znači baš ništa. Samo ako na osnovu nje dobijem potvrdu od društva "Dobrotvor", mogu napustiti Pale u pravcu Beograda. U pravcu Sarajeva mogu, ali u mrtvačkom sanduku. Kaže da će on razgovarati s "Dobrotvorom" u vezi s potvrdom. Zahvalan sam mu. Prijatelj J.O. skriva se u svojoj sobi.


.........


29
ŽIVOT GORI OD SMRTI (7)

PHOTO: Lejla Ćimpo

Četiri stotine srpskih porodica po naređenju njihovih vođa napustilo je Zenicu i došlo na Pale: isto toliko muslimanskih porodica mora još danas, sutra napustiti sve što su godinama stjecali. Kao da su ljudi saksije za cvijeće. Čak i kad cvijeće premještamo s jednog na drugi kraj prostorije, pazimo da ne uvene, da ima dovoljno svjetla za život. Koji monstruozni mozak sve ovo smišlja i sprovodi u djelo? Znam. Mozak ratnih zločinaca, kojima se mora suditi, kad-tad.Pale, utorak, 23.6.1992.
Ne mogu da zaspem od slika užasa iz Titove ulice i izvještaja novinarke Rade Đokić, bivše kolegice sa Televizije. Sada za TV Beograd kaže kako su «Zelene beretke namjerno postavile nagaznu minu da ljudi stradaju i izazovu reakciju svjetske javnosti». Uopće više ne znam gdje je dno novinarske laži i perverzije! Mislim da su neki, skoro svi, novinari najgori ljudski soj, isplivao na površinu ovog zločinačkog rata.

Naše bivše naselje Nedžarići, u kojem smo proveli osam godina, osvojeno i razoreno od strane četnika. Stotinjak žena i djece, u dugoj koloni, prešlo most na Miljacki i sada spava u salama Skupštine BiH.

Klatim se između očaja s desne i očaja s lijeve strane. Drže me pod ruku i ne ispuštaju ni na trenutak. Supruga zove mnogobrojne prijatelje u Sarajevu. Sve je više telefona na kojima se nitko ne javlja.

Pale, srijeda, 24. 6.1992.

Danas mi je pedeseti rođendan. Prošle su kao djetinjstvo, kao san.

Nekad sam razmišljao, bio blizu samoubistva zbog metafizičkog besmisla svega, pa i mog opstojanja. Sada mislim kako da preživim – ovaj smisao.

Sinoć kasno lavež pasa u kući najavljuje nezvane goste. To je režiser Srpske televizije, Miodrag Tarana koji zna da nemamo kud, da može doći u svako doba dana i noći kao u svoju kuću, jer ovo je sada i njihova teritorija i njihova vlast. Pijan je. S njim je i montažer G., za koga tek sada otkrivam da je napustio svoje kolege na TV Sarajevo i prešao na Pale.

Naoružani su pištoljima i bombama. Na stolu se igraju njima. Režiser se čudi kako me već nisu odveli. Osuđuje me ponovo, i ne može da shvati moje razloge zašto neću da radim za SRNU. Istovremeno iz njega provaljuje bijes na neke «srpske novinare» što su ostali u Sarajevu. «Jednim metkom ću ih ubiti», govori mi. Kažem mu da su mnoge njegove kolege što su došle na Pale to uradile iz čisto koristoljubivih razloga. Da se na brzinu obogate i domognu vlasti. Pali se na ove riječi i s gađenjem govori o srpskim vojnicima koji «na Trgu Pere Kosorića ginu samo zato što su im ruke pune opljačkane robe». S omalovažavanjem govori o svojim kolegama na Palama, koji su se ranije ulagivali komunističkim vođama, a sada srpskim. Bio je talentiran režiser na TV Sarajevu, a sada je srcem i dušom prišao obnovi srpskog carstva. Čudna kombinacija zanesenjaka i opasnog, mračnog tipa, koji će lako ubiti čovjeka. «Poštujem ustaše jer su profesionalniji od četnika, koji nisu ni sjenka nekadašnjih, pravih četnika.»




Sledile su me njihove riječi da je na Grbavici ubijen poznati TV autor i producent S.S., kod kojeg se odnedavno skrivao naš prijatelj iz Hrasnog, J.O. Miodrag Tarana govori nevjerojatnu stvar da je sada čak i njemu žao «Turaka», toliko su ih Srbi pobili i protjerali. Pri prvom susretu s njim osjećao sam mali strah, jer mi može uraditi šta hoće. Sada je taj strah nestao, istopio se nakon dvomjesečne izolacije na Palama.
Njegov kolega dječjeg lica nagovara ga da pođu, jer je kasno. Čak se i on boji Paljana. Nije znao da su «tako zajebani». Režiser u braku nije imao djece, a ni brak mu nije bio srećan, i u tim časovima kao da iz njega probija neka želja da živi poput nas. Ne znam, možda se varam, ali je jedva, iza ponoći, otišao.

Odahnem duboko. Kao da sam cijelu noć išao preko tanke žice razapete nad provalijom. Reći mu sve što mislim ravno je samoubistvu: ne reći mu ništa, ravno je najgorem kukavičluku. Na filmskom platnu to izgleda mnogo jednostavnije. Supruga mi kaže da je lakše u Sarajevu izdržala skoro mjesec dana granatiranja nego ovu njegovu posjetu i razgovor. Tamo si sa svojim ljudima koji te griju ljubavlju i pažnjom, a ovdje smo potpuno sami, okruženi ovim ljudima, iz čijih očiju gleda smrt. Slušam na radiju izjavu jednog od srpskih lidera: «Ko je danas anacionalan, sam je sebi osudio.»

Pale, četvrtak, 25.6.1992.

Telefonski razgovor s prijateljem u Sarajevu, koji kaže da «vojna intervencija slijedi narednih dana». U Sarajevu se sve više uzdaju u nju, a ja sam potpuno skeptičan. Nitko se neće htjeti uvaliti u balkanski kotao, u to sam siguran. Preko poznanice u Beogradu raspitujemo se kako se može iz Srbije preći u Mađarsku. Supruga svakodnevno prebire po stvarima i garderobi, pravi red po ormarima, i razmišlja šta će najnužnije ponijeti.Kada je kćerka odlazila, molila nas je da odmah i mi krenemo. Supruga je, kao u šali, kazala: «Mi ćemo čim završim svoje tkanje». Sada sjedi u radnoj sobi i tka. U baštu sve rjeđe izlazi.

U jednoj obrazovnoj emisiji Srpskog radija kažu da su Srbi «hristoliki». Sve ima granicu, ali glupost ne.

Milujem psa i kažem: «Jednom ćemo se opet vidjeti.»

Gledam kako komšija Fadil, ugostitelj, u kolicima prekrivenim ceradom, iz zatvorene kafane prevlači pakete pića u malu šupu do naše kuće. On se još nada da neće morati ići. Oni Muslimani koji su tu nadu izgubili imaju spakovane torbe i zavežljaje.

Pale, petak, 26.6.1992.

Tihi očaj me sve više obuzima. Sinoć opet noćna posjeta. To je naš nekadašnji prijatelj sa Pala M.R. sa svojom suprugom i našim zajedničkim poznanikom M.J., koji je prije nekoliko dana napustio Sarajevo. Njegova supruga ostala je u Sarajevu, i dalje radi na Televiziji. Prije sam mislio šta ću reći svom nekadašnjem prijatelju M.R. kad ga vidim, a sada kad je tu, za stolom, u uniformi, šutim. Priča kako su na Trebeviću kao snoplje kosili mitraljezima pripadnike «džihada». Neki su išli goloruki i dočepali bi se oružja tek kada bi neki njihov čovjek poginuo.

Kaže da ga je iz Sarajeva nazvao rođeni brat, žaleći se da su mu srpski vojnici opljačkali stan. «Da znam koordinate, svojim rukama bih mu granatirao taj stan. Zar ne zna da je rat?» žesti se M.R.

Nevjerojatno. Najbolji drugovi na Palama bili su mu Muslimani, u Sarajevu se školovao i zaposlio, a sada iz njega izbija samo mržnja prema tim ljudima i gradu čak i prema bratu, koji u Sarajevu čuva stan.

Kaže mi: «Htjeli su ti pretresti kuću i odvesti te, ali sam te ja spasio.» Odgovaram da su, prije nekoliko dana, osmorica vojnika već izvršila pretres, i da ne znam kako me to spasio. To je sada potpuno novi, drugi čovjek, iako sam posljednju godinu dana vidio kako prosto tone u isključivo srpsku, nacionalnu mitologiju. On je zahvalna tema za jednu posebnu analizu, kako se čovjek, pojedinac, koji je nekada bar malo mislio svojom glavom, tako brzo utopio, prilagodio novom talasu fašističke svijesti. Ako to već nije uradio Danilo Kišu Času anatomije. Upravo je ta knjiga na stolu, ali pored nje je i knjiga Branislava Šćepanovića, koju M.R. smatra krunskim dokazom da čitamo srpske pisce. Ćutim i ne govorim da je knjiga tu radi «Gulaša gospodina Goluže». Mozak mi staje i svako pisanje i opisivanje ljudske bijede postaje suvišno.

Svaka moja racionalna rečenica, izgovorena s krajnjim oprezom, o njega se odbija kao o neprobojne kamene gromade. On sad žarko želi ono što svi Srbi moraju da žele: uništiti «Turke» i džihad, a Srbiji povratiti nekadašnji sjaj i moć. Šta bi rekao da zna da mi je sin u Sarajevu i da njegove granate sa Trebevića padaju i po njemu? (Svima kažemo da su djeca u Engleskoj). U sebi govorim: «Budi pametan, moraš preživjeti i jednog dana ovom čovjeku za stolom reći istinu.» Da li to iz mene govori kukavičluk ili razum? Ako mu sada kažem sve, više me nema.

Njegova supruga S. je začuđujuće brzo prešla put od prošlogodišnjeg «gađenja prema primitivcima sa Pala» do totalnog utapanja i prihvatanja njihovog svijeta i njihovog načina mišljenja. Postala je veća Paljanka od samih Paljana.

Naš zajednički poznanik M.J., humorista na Radio-Sarajevu, ostaje mi zagonetka. S njima je došao, ali i ono malo što je rekao, ne uklapa se u njihov okvir. Kaže da mu je na Osmicama do temelja izgorjela kuća s par hiljada knjiga. Nema kome da se žali, jer su je zapalili «moji Srbi, zabunili se, kažu». Žao mi ga je, on je u suštini dobar čovjek, mnogo bolji od ovo dvoje što večeras sjede za našim stolom. Na odlasku M.R. mi silom utrpava šteku cigareta, kao da me za nju mogu kupiti ili iskupiti već okrvavljene ruke.

Ostajem sam sa suprugom i ona stalno govori: «Zašto im ovo, zašto ono nisam rekla, zašto?» Ako je grijeh biti razuman i sačuvati život, onda smo veliki grešnici. Mogu nam suditi i jedni i drugi i treći. Mi nismo ništa.

Slušam ponoćne Vijesti. Kao da se javljaju prve zrake nade: pod pritiskom svijeta, Srbi se moraju povući s aerodroma i prestati bombardovati Sarajevo. Razmišljam kako da se, čim sin ode iz Sarajeva, oslobodim smrtonosnog zagrljaja ove paljanske slobode.

Jedan sat poslije ponoći. Miran sam i pun nade čekam sutrašnji dan.

Pale, subota, 27.6.1992.

Odlazim u malu prodavnicu blizu moje kuće, vlasništvo Enise Muse, gdje sam na pozajmicu uzimao hranu, s tim da joj platim kad budem imao novca. Police su potpuno prazne. Kaže mi da robu više nigdje ne može nabaviti; jednostavno, Muslimanima je ne daju. Prije nekoliko dana u radnju joj je upao pijani srpski rezervista, četnik, i prislonio joj pištolj na prsa, prijeteći da će je ubiti. Pita kome da ide, kome da se žali. Strah je za supruga i djecu. Na Palama je opće bezvlašće i teror. Još ne misli na odlazak, ali...

Svakodnevno dolaze izbjeglice koje se raspituju za muslimanske kuće i za Muslimane koji bi se «mijenjali za još bolju kuću u gradu». Na televiziji, s krajnjim naporom mozga i volje, slušam lidera Karadžića kako «Amerika i Evropa ne mogu da shvate naše razloge bombardovanja Sarajeva i zauzimanja aerodroma». Kakav čovjek! Ni grama žaljenja i stida za ono što je, za ovo kratko vrijeme koliko je na vlasti, učinio u Bosni.

Voditelj srpskog Dnevnika, Risto Đogo, nekadašnji moj kolega sa Trećeg kanala TV Sarajevo, obožavalac komunista i Ante Markovića, sada, po završetku emisije, kaže: «Ovo je bio drugi dnevnik», istovremeno dižući tri prsta u vis. Možda u ovakvim poltronima leži klica buduće propasti nove vlasti. Oni uvijek, kao psi, njuše i traže nove gospodare koji će im bacati nove kosti za glodanje. Ne vrijeđati moje životinje.

Danas posudio jednoj očajnoj penzionerki 100 njemačkih maraka da može unuke i djecu poslati u Beograd, a kasnije dalje u svijet. Kroz suze se zahvaljuje, a onda supruga shvaća da je to, u stvari, njena davnašnja profesorica francuskog jezika. «Kako je svijet mali», kaže i ponovo se zahvaljuje.

Pale, nedelja, 28.6.1992.

Sačuvati prvo čist obraz, pa onda glavu, kažem sebi. Pokušavam iz Beograda i Titograda dobiti lijek za teško bolesnog sina našeg komšije Miralema. Siroti čovjek. U kući mu je nervno oboljeli sin, a kad izađe napolje, vidi nervno oboljele i izludjele komšije. Telefonira iz naše kuće i onda se beskrajno dugo zahvaljuje na toj usluzi. Drugi, mlađi, zdravi sin, dobio je otkaz na poslu, on više ne prima penziju, ne znam od čega uopće žive.

Danas ponovo bombardovanje cijelog grada. Kao da prije povlačenja s aerodroma žele pokazati svoju moć. Supruga mi sa suzama u očima kaže da je dolazila Đulzida i molila da joj od jednih dimija skroji suknju!

Ponoć. Vijesti. Mitterrand i Bernard Koushner dolaze u Sarajevo. Koushnera sam u januaru '92. upoznao u Dubrovniku, kad ga je spasio od daljnjeg uništavanja. Hoće li spasiti Sarajevo? Ovom čovjeku bih dao Nobelovu nagradu za mir. Na stolu, u Mitterrandovu čast, do sada najveći cvjetni aranžman.

Danas oko deset sati, ponovo na groblju osjećam pogled dvojice bradonja s mašinkama. Mogu me samo ukinuti kao ljudsko biće i ništa više. Ne ići na groblje iz straha za goli život znači totalno kapitulirati. Isto bih postupio i na očevom grobu da je ovdje druga ekstremna nacionalna vlast. Poslije podne dugo na telefon razgovaram sa sinom u Sarajevu. Ponosan je na mene i ja na njega. Nema problema s novcem. Moji prijatelji se brinu za njega. Kaže mi da je u srpskom Dnevniku vidio svog profesora Radoja kako sa Trebevića granatira grad. Profesor koji ubija đake. Sve vrijednosti su srušene.

Miterrand i Koushner prolaze sarajevskim ulicama i u ulici Vase Miskina polažu cvijeće na mjestu pogibije nedužnih civila. Noć. Euforija u Sarajevu. Aerodrom deblokiran i otvoren za humanitarnu pomoć. Za Sarajevo možda put u spas, ali za Bosnu on je užasno daleko. Vrijeme batrganja između života i smrti se nastavlja. Kako da izvučem sina iz Sarajeva i nas sa Pala? Šta da radim?

Pale, ponedeljak, 29.6.1992.

Osjećam led u sebi. Tek sada potpuno shvaćam one očajnike što su gubili život pri prelasku Berlinskog zida. Ima li svrhe sada suditi Honeckeru, kada su njegove žrtve već zaboravljene? Ili nisu zaboravljene i suđenja mora biti?

Ovdje nisam ograđen betonskim zidom, već zidom mračnih naoružanih ljudi koji pucaju na sva ljudska bića koja nisu kao oni.



PHOTO: Mikhail Evstafiev


Konačno se danas zastava UN zavijorila na sarajevskom aerodromu.

Završio sam drvenu ogradu. U vrtu supruga zalijeva cvijeće - žute ljiljane. Srećom pa se papci, kako ih zove moja kćerka, ne razumiju u cvijeće.

Pale, utorak, 30.6.1992.

4.30: Zora tek što nije svanula. Srećan sam što ne čujem onaj poznati zvuk iz pravca grada i miran jer je sinoć sletio prvi avion s opremom za snage UN.

Nema struje, nema telefona, ali vidim i čujem u sebi ljude koje volim.

U bašti se čuje cvrkut ptica. Otrov mržnje smanjio se u meni. Želim samo da pomognem ovim nesrećnim ljudima oko sebe. Već u osam sati na mostu blizu moje kuće skuplja se grupa građana Muslimana i ponovo čeka na transport za Sarajevo. Razgovaram s njima. Objašnjavaju mi da su sve izgubili, da im je ostao još samo goli život i da je bolje da odu u Sarajevo nego da čekaju na Palama dolazak krvnika na vrata. A i kad ne bi morali ići, od čega će živjeti, kad su svi izgubili posao. Dok oni stoje na mostu, u kući pokojne majke useljava jedna porodica srpskih izbjeglica sa Vraca kod Sarajeva. Kakav apsurd i besmisao jedne politike što siluje život i njegov prirodni tok.

Uopće ne znam šta se dešava u Sarajevu. Ako ostanem živ, prvo ću kupiti obični, mali tranzistor.

Kako se bliži podne, očaj u meni nezadrživo raste. Četiri stotine srpskih porodica po naređenju njihovih vođa napustilo je Zenicu i došlo na Pale: isto toliko muslimanskih porodica mora još danas, sutra napustiti sve što su godinama stjecali. Kao da su ljudi saksije za cvijeće. Čak i kad cvijeće premještamo s jednog na drugi kraj prostorije, pazimo da ne uvene, da ima dovoljno svjetla za život. Koji monstruozni mozak sve ovo smišlja i sprovodi u djelo? Znam. Mozak ratnih zločinaca, kojima se mora suditi, kad-tad.

Poviše mosta već je formirana kolona autobusa. Prema njoj trče muškarci i žene, noseći zavežljaje i vukući uplakanu djecu. Čujem naricanje i kuknjavu. Odlazi i Mina sa svojom familijom. Njena kćerka plačući moli moju suprugu da pazi na njenog psa Arčija. Više ne govori o «bezrazložnoj panici». Donose nam dva litra ulja i bocu pića, iako smo još ranije rekli da ništa ne donose. Supruga se rasplakala, moli ih da ne idu. «Ako vi odete, znam da moramo ići i mi», govori.

Kao da sanjam najstrašniji san. Vidim to sve svojim očima, ali ne mogu da vjerujem da je to istina. Ne mogu da gledam ovaj užas. Zadržavam suze u očima.

Komšija Meho još nije otišao. Dolazi mi pod jabuku, i šuti. Nije otišao ni moj dobri prijatelj iz djetinjstva, profesor matematike, Dado Musa, koji dolazi predveče i kaže mi da neće ići sve dok mu ne stave nož pod grlo. Potomak je jedne od najuglednijih i najstarijih paljanskih familija, čestit čovjek, koji nikome ništa nije skrivio. Kažem mu da ne ide. Brine samo o dvoje male djece. Što se njima može desiti?

Saznajem za jeziv događaj: Izo, brico iz čaršije, odveden je u zatvor. Drugi dan su javili porodici da je izvršio samoubistvo vješanjem. Kada su ga pripremali za sahranu, na tijelu su mu otkrili više teških povreda. Bio je na smrt pretučen. Na sahrani, iz straha, skoro nitko nije bio. Koliko je ljudi tako nastradalo u paljanskom zatvoru, nitko ne zna. Za mnoge je ulazak u njegove prostorije značio samo smrt.


............

30
ŽENA ZA 40 METAKA (6)


Još jedna noć bez struje. Ležim u krevetu i mislim na dane provedene u Sarajevu, prijatelje i ljubavi, jednu daleku šumu i livadu, gdje sam ležao na travi. Nekako osjećam da moj život nije postao samo prošlost, da postoji i budućnost. Ovi vampiri nemaju ni jedno ni drugo. Zato razaraju i ubijaju. Neće dugo. Kazna se mora platiti.Pale, utorak, 9.6.1992.

1.00, 2.00, 3.00, 4.00, 5.00. Zora sviće. Tišina. Najavljuje li mir ili još veći užas. Kroz poluotvorene škure gledam vojnike kako hodaju cestom. Kasnije saznajem da su raspoređeni po okolnim livadama i šumama. Blokirali su svaki izlaz iz ovog dijela Pala u kome žive Muslimani, poneki Srbin i nas dvoje, koji nismo ništa, obična ljudska bića, kojima je nacija najsporednija stvar na svijetu.

Istina je, strašna istina od koje zastaje dah. Prave se spiskovi Muslimana koji moraju napustiti domove, imanja, stočno blago i u konvoju otići put Sarajeva, Olova, Kladnja. Sam Lucifer ne bi smislio težu kaznu za ove ljude. Očaj, jad i bijeda. Nova vlast pokazuje svoje pravo lice, sasvim i bez uvijanja.

Saznajem da je američka Šesta flota stavljena u stanje pripravnosti. Ljudi govore da su i Pale na spisku mogućih ciljeva. Talijanski novinari, koji su mi nosili novac da imam od čega živjeti na Palama, zaustavljeni su u Zvorniku od strane četnika, koji su im zaprijetili da će im staviti bombu u auto ako pođu dalje. Imali su uredne potvrde od filijale SDS u Beogradu.

Nema struje i pečem hljeb u starom majčinom šporetu. Uvijek mi je govorila da ga ne bacim, jer mi može ustrebati. Zahvaljujem Bogu što nakon dva preživjela rata nije dočekala i ovaj, treći, gori i prljaviji od svih ranijih. Naučio sam kako se pravi hljeb kad nema kvasca.

Nebo se razvedrilo, gromovi su prestali, ali sada opet čujem topove. Poslije podne dolazi S.T., novinarka SA-3, i prenosim joj poruku s Televizije. Mirno je prima i kaže da joj je važno da njezin mladić u Sarajevu zna da nije istina ono što se priča za njene roditelje. Mora to raščistiti i sprati ljagu sa sebe.

Mehina žena Đulzida više ne smije izići iz kuće. Ona je hrabra žena, ali kaže mojoj supruzi: "Ne da mi Meho, otkada sam mu kazala da su mi vojnici prijetili iz auta, pokazujući na moje dimije. A njih, da Vam pravo kažem, nosim iz praznovjerja, još davno sam sanjala san u kojem mi je rečeno da će se zlo desiti mome sinu ako ih skinem."

Pale, srijeda, 10.6.1992.

Ležim u bašti, na drvenoj klupi, dok na mene pada kiša. Sjećam se pjesme "Kišne kapi padaju na moje čelo". Ne mogu da se pomaknem. Osjećam kako kuga pustoši ovu jadnu zemlju, po kojoj padaju granate i kišne kapi. Donose smrt i život. Na Palama sve više žena u crnini i smrtovnica na električnim stubovima. Sve telefonske veze sa Sarajevom u prekidu. Ne znam šta mi je sa sinom i prijateljima.

Čim se spusti veče na Palama, osim vojske i pravih Srba nitko više ne smije izaći na ulicu. Kao krtica u svojoj rupi, pokušavam dešifrirati intenzitet kuge oko mene.

U Sarajevo stigla prethodnica UNPROFOR za deblokadu aerodroma. Napadnuti u Lukavici i jedan oficir je ranjen. Je li to početak spasa za Sarajlije? Mina sa djecom više ne spava kod nas. Kaže da se malo smirila.

Pale, četvrtak, 11.6.1992.

"Dabogda vam na grobu igrali" - kaže u svom komentaru novinar M.P., koji je prvo bio totalno srpski nastrojen, a onda se, ne znam kako, od njih odvojio i od prvih dana rata pridružio našim ljudima sa TV Sarajevo. Šta li se to u njemu događalo, pa je promijenio stranu?

Jutros je na kapiji paljanske pilane osvanuo natpis: "Zabranjen ulaz svim NESRBIMA." Još jedan korak prema čistom fašizmu.




Podne. Ispred kuće se zaustavlja kombi i iz njega izlazi osam do zuba naoružanih vojnika. Bio sam u dvorištu i cijepao drva. Grubo, zapovjednički, traže da im otvorim vrata majčine kuće, da izvrše pretres. Bez naloga, bez obrazloženja. Prste drže na okidačima mašinki. Na drugom spratu živi Milanka sa dvoje djece, izbjeglica iz Vogošće. Penjem se uskim, betonskim stubištem. Oni se raspoređuju ispred kuće, u prizemlju i na stubištu. Molim ih da ne preplaše ovu ženu i malu djecu. Njihov vođa me na ulaznim vratima odgurnu i upade u stan. Žena se trese od straha, djevojčica plače. Pitaju je tko je, šta je. Pregledavaju sobe, prevrću po namještaju, madracima, peći, dimnjaku, posvuda. Ponašaju se kao gospodari neba i zemlje, života i smrti.

"Sada donji stan!" rekao je zapovjednik. "Dolje nema nikoga, to je stan moje pokojne majke", govorim, silazeći niz stubište. - Na sreću, majka mi nije živa - ponovo mislim, gledajući kako svojim prljavim rukama prevrću po njenim stvarima. Ne bi ovo preživjela. Ušli su u sobu, gde u okviru od rezbarenog drveta stoji kip Majke Božje, što ga je moja majka još 1935. godine donijela iz Lourdesa.

Ispituju me o nacionalnosti i vjeri mojih roditelja. Odgovaram. "Šta ti je radio otac?" "Do 1940. godine držao je hotel na Jahorini, a onda se 1963. godine objesio, kada su mu konfiskovali zemlju na Palama." Gledao me kao šugavog psa, a onda počeo da prebira po novčanicama što su stajale uz kip (poklon za crkvu). Prepoznao sam najmlađeg među njima. Nije imao ni dvadeset godina i sjećam se da me prije uvijek ljubazno pozdravljao. Sada je šutke gledao u pod, s automatom spuštenim niz nogu. Pretresli su još prizemlje i garažu. Izašli smo u dvorište. Vidio sam kako se zavjese na obližnjim prozorima pomjeraju.

"Molim vas, o čemu se radi? upitao sam. "Dobili smo dojavu da se u ovoj kući kriju Muslimani s oružjem", rekao je zapovjednik. "Oni ovdje dolaze, ali na kafu". "S krvnicima se ne pije kafa", viknu jedan od njih. Otišli su.

Kuma M. je donijela mlijeko i rekla da se umalo nije srušila u nesvijest kada je vidjela naoružane ljude oko naše kuće. Šok još uvijek traje. Od njega se teško oporavljam. Je li ovaj pretres uvertira u nešto gore? Moram upozoriti Minu da se čuva.

Danas je Kurban bajram. Sarajevo se i dalje bombarduje. Minina kćerka dolazi i plače jer moraju poći u Sarajevo. Ponavlja: "Kao Židovi! Jesam li ja kriva što sam Muslimanka?" Plače i što mora ostaviti svog psa ljubimca. S njom plače i moja supruga. Odlazim u sobu da to ne gledam.

Srbija počinje da se trese. Dnevnik TV Beograd neodoljivo podsjeća na rumunjske dnevnike uoči pada Ceausescua. Stiže na hiljade telegrama podrške "balkanskom krvniku", kako je Miloševića nazvao jedan američki list.

Srbi nisu zaslužili da ih jedan bankar i jedan psihijatar vode putem zločina i propasti.

Kakva će biti ova noć? Kiša pada. Ni jedan prozor na okolnim kućama ne svijetli. Zbog sulude ideje o etnički čistim teritorijama, sutra jedan broj Muslimana mora napustiti Pale.

Pale, petak, 12.6.1992.

Jutro kada mi je prije tri godine umrla majka. Po njenoj želji, sahranio sam je na katoličkom groblju, u njihovu porodičnu grobnicu. Otac je sahranjen na pravoslavnom. Tada sam u sebi govorio: "Ovdje, pored nje, neka sahrane i mene". Zahvaljujem Bogu što nije dočekala ovaj užasni dan, kada njene komšije Muslimani, s kojima je cio život dijelila dobro i zlo, plaču kao mala djeca što moraju napustiti svoje domove, zemlju, krave i ovce i sa zavežljajem u ruci poći u izbjeglički pakao. Stoje na ulici, blizu naše kuće, i poput posječenog drveća čekaju da ih autobusima pokupe za transport. Fašizam ima najstrašniju osobinu da ljude čupa iz korijena i pretvara ih u brojke, koje ne znače ništa.

Minina kćerka, sa psom u naručju, na brzinu dolazi da kratko kaže kako oni ipak ostaju ovdje. Oči joj blistaju od sreće. Stari Meho me zagrlio i kroz plač kaže: "Neka me zakolju, ali ja nikamo ne idem." Jedno sam siguran: zlo koje nova srpska vlast na Palama čini ovim ljudima vratit će im se kad-tad.



PHOTO: DANI


Vršnjak i prijatelj mog sina, S. (18 godina), na Trebeviću izgubio nogu, za drugu se ljekari bore da je spasu. Užas. Supruga cio dan plače. Da li generali srpske vojske znaju, da li im je uopće važno što jedan prisilno mobilisani mladić na Trebeviću, ispaljujući granate na svog druga u gradu, postaje bogalj? Kakvu kaznu smisliti za te monstrume? Apsolutno im se mora suditi za ratne zločine prema svom i drugim narodima.

Kolona autobusa s Muslimanima vratila se na Pale. Nisu mogli proći do Sarajeva, jer jedan četnik, "koji se sa svojom vojskom odmetnuo od legalne vlasti", prijeti da će ih, gore u brdima, sve pobiti. Na autobusnoj stanici gomila žena i djece s torbama i zavežljajima bježi u Srbiju. Gornjom čaršijom tumaraju srpske izbjeglice, raspitujući se koje su kuće muslimanske. Neki od njih izgledaju zaista tragično, ali je nemalo onih kojima lopovluk doslovce viri iz očiju.

Pale, subota, 13.6.1992.

Palim svijeću na majčinu grobu. U dvorištu obližnje kuće, žene u crnini postavljaju stolove. Tu živi naš poznanik R.J., majstor koji je radio grobnicu. Prije sedam dana izgubio je sina jedinca na Žepi. Neki ljudi kažu da je to Božja kazna za oca koji je čuvao obližnje vikendice da u njih ne provale Srbi izbjeglice, a i sam je iz njih krišom iznosio hranu i stvari. Izgledao je kao pošten čovjek, i možda ova priča nije istinita. Istina je samo da više nema sina.

Čuveni lider i psihijatar drži konferenciju za štampu u Beogradu, i najavljuje prekid vatre na grad od ponedeljka. On nije obični lažov, on je ontološki lažov, od laži je sazdano njegovo biće. Na radiju slušam vijest da "Sarajevo zaudara na paljevinu i fekalije. Prijeti masovna zaraza".

Malo mi je lakše. Javljaju mi da su mi vidjeli sina. "Šutljiv je kao i ti, ali dobro izgleda". Uzdam se u obećanje B.K. iz Jevrejske opštine da će ga u prvoj grupi avionom izvući iz grada. Danas je praznik u kući. Nakon dva mjeseca konačno sam okusio komadić pečenog mesa. Jučer mi je prijatelj sa Pala, koji se nije izmijenio, posudio 100 njemačkih maraka. Možemo živjeti još mjesec dana.

Veče se spušta na Pale. Sa Trebevića dopire tutnjava topova i višecijevnih bacača. Pun crven mjesec diže se na horizontu. Psihijatar i njegovi vampiri nastavljaju i vode kolo smrti. Pripada im "čast" da su u historiji čovječanstva stvorili najveći konclogor - Sarajevo. Uvjeren sam da će ljudi Sarajeva izdržati sve njihove pokuse. Ako ikada dođe do suđenja ovim ratnim zločincima, bit ću svjedok sa Pala, ovog "srca tame".

Još jedna noć bez struje. Ležim u krevetu i mislim na dane provedene u Sarajevu, prijatelje i ljubavi, jednu daleku šumu i livadu, gdje sam ležao na travi. Nekako osjećam da moj život nije postao samo prošlost, da postoji i budućnost. Ovi vampiri nemaju ni jedno ni drugo. Zato razaraju i ubijaju. Neće dugo. Kazna se mora platiti.

Pale, nedelja, 14.6.1992.

Prošla su dva sata nakon ponoći. Kiša pada. Ona je spas za Sarajevo: da očisti kanalizaciju, da spere prljavštinu i krv sa ulica. Sa lica i ruku ubica s Trebevića nikad je neće moći sprati.

Telefoni ponovo rade. Poznanica sa Televizije mi kaže da od ponedeljka počinje deblokada aerodroma. Je li to početak spasa ili još jedna prevara? Da li je ontološki lažov odlučio da prevari i samog sebe i ispuni uslove dogovora?

Hladno je. Upalio sam vatru u kaminu i mislim na one nesretnike iz grada što lože parket da bi se ugrijali ili skuhali jelo. Za nepuna dva mjeseca rata vraćeni su stotine godina unazad, u vrijeme pećinskih ljudi.


Kako otići: Čekanje u Sarajevu
PHOTO: DANI


Treću noć nema struje. Vani se čuje samo lavež napuštenih pasa, koji sada lutaju, uzaludno tražeći svoje gazde, i poneki pucanj ili rafal. Da li se to divlje strasti ubica stišavaju ili je to zatišje pred provalu još žešćih? Jučer mi priča S. kako je gledala utovarivanje ljudi, zarobljenika, u kamione ispred centralnog zatvora na Palama. Jedna žena, do tada mirna domaćica, urla:

"Zakoljite tu gamad, zašto ih štedite!". Možda su žene gore od muškaraca.

Jutros me zove kolegica iz redakcije, M.J., ranije veliki trezvenjak i moralni čistunac, i kaže mi da je kod komšije našla šest boca lozovače, pa da svaki dan, dok čami u društvu bolesne majke u svom stanu na Grbavici, ispija po jednu. Čestitam joj da je napokon postala pravo ljudsko biće sa svim manama i vrlinama.

Ne mogu da slušam vijesti na TV i radiju, pa ne znam šta se dešava "u svijetu", da li je odlučio da nas spasi ili ravnodušno prepusti smrti u ovom zatvoru. Muslimani su izgubili svaku nadu za ostanak na Palama; sada samo spašavaju "živu glavu".

Pale, ponedeljak, 15.6.1992.

U Beogradu počeo generalni štrajk studenata koji traže smjenu Slobodana Miloševića. U Sarajevu francuski stručnjaci pregledavaju pistu aerodroma. Javljaju mi da su sarajevske "Večernje novine" danas pod naslovom "Granate padaju na Pale" objavile i vijest o tome kako me zbog odbijanja da radim za "naci-fašističku televiziju Srpske republike BiH ovdje maltretiraju i proganjaju". Sada očekujem da dođu po mene i na silu me izvedu pred ekran da "demantujem te laži". Nizašto na svijetu ne idem na njihovu televiziju. Prvi dan potpisanog primirja u Sarajevu se "uglavnom poštuje, iako ima još snajperista i granata". Glumac i poznanik Nermin Tulić ispred kafane "Sirano" od eksplozije granate izgubio obje noge. Život van opasnosti.

Postoji nada da bi prvi avion za evakuaciju djece iz Sarajeva mogao poletjeti za pet-šest dana. Supruga dijeli salatu, koju je cijelo vrijem uzgajala za prijatelje u gradu, prijateljima na Palama. Bašta nam nikad nije bila ljepša i rodnija. Šta donosi ova noć? Lažnu nadu ili istinsku propast?

Pale, utorak, 16.6.1992.

Kakvo olakšanje i sreća. Nakon dugo vremena čuo se sa sinom. Čim proradi aerodrom, ide daleko od ove klanice, hiljadu milja od ovog mraka. Kćerka u Rijeci čeka dokumenta za put u Englesku. Kako nas je ovaj rat razbio u djeliće koji će se teško opet skupiti u cjelinu.

Gledam kako ispred velike Imetove kuće stoji cisterna i iz njegovih rezervoara punih nafte, koju je još ranije kupio za svoje potrebe, radnici Komunalnog preduzeća pretaču i pljačkaju gorivo. Jučer su provalili u obližnju radionicu - servis za popravak motornih pila, vlasništvo Nezira, taksiste iz Sarajeva, i odnijeli sve veoma skupe mašine. Otimanje automobila od Muslimana postao je "nacionalni sport" među naoružanim Srbima. Ljudi to gledaju kao nešto sasvim normalno, u stvari, znaju šta je to, ali nitko ne smije da kaže. Reši, vlasniku malog dućana, u kojem je prodavao cigarete i voće, naređeno je da ga zatvori. Pored njega je srpski dućan, koji i dalje normalno radi. Samo što je izbor robe bijedan. Rešo se već sprema da ostavi sve i krene u konvoju put Sarajeve.

Pale, srijeda, 17.6.1992.

Dan kao san. S pola kilograma mljevenog mesa, japraka (divlje loze) iz naše bašte, goveđom kosti, malo sira, domaćeg hljeba i puno salate, napravili smo ručak za osam starih prijatelja. Došle su i dvije sestre sa Vučje Luke. Gledam nas za stolom i vidim sve same gubitnike, razorene ljude bez svojih najbližih. I pored minimalne hrane, nitko nije ostao gladan, bili smo srećni što se ponovo osjećamo kao ljudska stvorenja u svijetu koji priznaje postojanje samo nacionalnih bića. Dugo ne mogu da zaspim od sreće i neke nove nade što se uselila u našu kuću.

Pale, četvrtak, 18.6.1992.

Sreća nas i dalje prati. Ostao sam bez daha kada mi je danas poslije podne na vrata zakucao poznanik iz Kopra, Đ.M., s nekim talijanskim novinarom. Probili su se do Pala preko Zvornika i donijeli mi od prijatelja iz Slovenije 500 njemačkih maraka. Pravo bogatstvo za naše prilike. Nudim im da spavaju kod nas, a oni kažu da su ih već smjestili u jedan pansion na Palama. Zahvaljujem Bugu i prijateljima iz Kopra na parama i malo se sada plašim ovih ljudi, jer ako ih direktor Srpske televizije na Palama srdačno prima, onda ne znam šta da o njima mislim. Bože, šta se ovo jučer i danas događa? Nakon šest dana mraka došla je i struja, svjetlo, luč. Kakva sreća.

Pale, petak, 19.6.1992.

Ovdje je budale najlakše prepoznati po tome što vjeruju u još jedno potpisano primirje. Noćas, danas, traje bespoštedno bombardovanje Sarajeva. U gradu ulične borbe. Kod Higijenskog zavoda (blizu stana gdje je sada moj sin), dvije osobe poginule od granate. Danas je potpisan ugovor o kontroli teškog naoružanja oko aerodroma i početak operacije njegovog deblokiranja. Još jedna prevara ili ipak tračak nade za izgladnjele ljude?

Na Palama kamionima odvoze robu opljačkanu iz prodavnica koje su držali Muslimani. "Dušmanima treba sve uzeti." Vjesti: U Dobrinji i Nedžarićima, gdje smo nekada i mi živjeli, četnici poklali petnaestak ljudi. Ne mogu da vjerujem u to, ali sada je sve moguće. Zločin je postao naša svakodnevica.

Pale, subota, 20.6.1992.

Noćas opet ne spavam. Topovi ne prestaju da bljuju smrtonosni tovar na grad. Kao da žele prije stupanja na snagu današnjeg primirja u 11.00 da unište i pobiju što više. Ležim u bašti i gledam zelene jagode kako dobivaju crvenkastu boju i sa suzama u očima sjećam se jedne livade, na kojoj sam ih prošle godine jeo. Hoću li ikada više ići tamo? Uskoro ću imati pedeset godina. Kažu da je to za muškarca najkritičniji period. Osjećam da sve ovo što smo godinama stvarali mogu da napustim i počnem iz početka. Moram!


Pustoš: Sarajevo 1992.
PHOTO: DANI


16.00 Vijesti. Šok: Sve aktivnosti oko deblokade aerodroma se prekidaju 48 sati dok ne prestanu ratni sukobi. Saznajem da se vrši naturalna zamjena zarobljenika: jedna žena vrijedi 40 metaka, a muškarac mašinku ili mitraljez. Vijest da se bombarduje Trebinje. Kada sam u januaru 1992. bio u porušenom Dubrovniku, rekli su mi: "Trebinje će platiti, od sada pa do vječnosti!". Sada Srbi pozivaju svijet da osudi "ovo bezumno ubijanje civila".

Predsjedništvo BiH proglasilo opću mobilizaciju i uvođenje radne obaveze za sve. Šta to znači za mog sina, koji je upravo napunio 18 godina? U vrijeme izbora, kada su svi ovi političari došli na vlast, nije ni imao glasačko pravo. Noćas Mozart mora da bude glasniji od poznatih brdskih zvukova.

Pale, nedelja, 21.6.1992.

Sunčana, topla, rascvjetala, prokleta, tužna nedelja na Palama. Zvone zvona pravoslavne crkve. Još jedan mladi život je prestao da postoji. Lideri trebaju što više mladog, snažnog mesa da bi ostvarili svoje patološke ciljeve. Jedna žena, majka blizanaca koji su istog dana poginuli na Žepi, uzela je dva pištolja i pošla da traži Karadžića, da ga ubije. No, doktora dobro čuvaju. Prodavačica iz obližnjeg marketa, najbliži rod poginulih blizanaca, u crnini sjedi za pultom i samo šuti. U tu su prodavnicu nekad najčešće dolazili Muslimani, kupovali i pričali sitne čaršijske zgode. Sada ih više nema. Sa spakovanim torbama čekaju na poziv za konvoj. Potpuno se izgubio trag jednom od naših najboljih prijatelja, J.O., koji se u Hrasnom (drže ga sarajevski teritorijalci) kao Srbin osjećao ugrožen, pa je pobjegao u napušteni stan prijatelja na Grbavici, koju drže Srbi. Po jednoj verziji, odveden je na prisilni rad u Lukavicu, po drugoj, Srbi su mu dali oružje i gurnuli ga u "prve redove", a po trećoj, već je mrtav. Supruga mu je već u Beogradu i strah me da joj bilo što javim.

Naši zajednički prijatelji koji su se uselili u njegov stan u Hrasnom, kažu nam da mu, dok je tamo bio, niko ništa nije uradio. Čudno. Zašto se osjećao ugrožen, zašto je prešao na Grbavicu koju drže ljudi njegove nacije? Možda je tu i odgovor na sva pitanja.

Pale, ponedeljak, 22.6.1992.

Užas. Ne mogu da mislim od bola. U Titovoj ulici, kod Narodne banke, pala granata i ubila devetoro ljudi, a šezdeset ranila. Tumaram kao slijepac po kući i vrtu, dok mi mozgom kolaju slike krvavih tjelesa. Dolazi komšija Meho i, krijući se da ga niko ne vidi, telefonira kćerki u Sarajevo. "Sve je dobro, ništa ne brini." Gledam ga i vidim potpuno drugog čovjeka. Sada je to starac kome glas i ruke drhte, čije su oči izgubile sjaj, a riječi nepovezano teku iz njega.

Ponoć. Vjesti. Nije devet već 19 mrtvih, nije 60, već 100 ranjenih. Danas je najduži dan u godini i najkraća noć.

(NASTAVIĆE SE)

 Str: 1 [2] 3 4 5