BH Forum
Novi BAlkan forum


Novi Postovi

1
Film / Odg: Preporuka za film
« Zadnji post od gokart u Listopad 17, 2019, 05:47:58 poslijepodne »
Ako imate vise od 16 godine ne pokusavajte gledati ovaj film  ::) ::) ::)

SCARY STORIES TO TELL IN THE DARK

2
Pravo / Clan 249. Zakona o upravnom postupku
« Zadnji post od x u Listopad 05, 2019, 02:54:06 poslijepodne »
Član 249. Zakona o upravnom postupku u vezi sa članom 7. stav 9. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite

KADA SE U UPRAVNOM SPORU PO PODNESENOJ TUŽBI PRIMJENJUJE ZAKON O PROVOĐENJU KONTROLE ZAKONITOSTI KORIŠTENJA PRAVA IZ OBLASTI BRANILAČKO-INVALIDSKE ZAŠTITE U UPRAVNOJ STVARI OBNOVE POSTUPKA, STVARNO JE NADLEŽAN VRHOVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE, A NE KANTONALNI SUD.

Iz obrazloženja:

Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj: 07 0 U 007718 15 U od 14.10.2015. godine odbijena je tužba tužioca podnesena protiv rješenja tuženog organa, broj i datum navedeni u uvodu ovog rješenja, kojim je odbijen prijedlog tužioca za obnovu postupka okončanog rješenjem tuženog broj: UP-I-03-41-ZKZ-2791/12 od 11.09.2012. godine, koje je doneseno po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu.

Protiv presude Kantonalnog suda u Zenici zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnio je tužilac zbog povrede federalnog zakona i povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari, a iz razloga koji su u zahtjevima detaljno navedeni sa prijedlogom da se zahtjev uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.
 


U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tuženi je predložio da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH”, broj 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. ovog zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Članom 17. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), koji se primjenjuje shodno odredbi člana 55. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 9/05), propisano je da svaki sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na svoju stvarnu nadležnost.

Prema podacima u spisu, predmet ovog upravnog spora je obnova postupka okončanog rješenjem tuženog organa broj: UP-I-03-41-ZKZ-2791/12 od 11.09.2012. godine. Rješenje je doneseno po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu primjenom člana 14. i člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 82/09 i 11/10-ispravka), kojim je ukinuto konačno rješenje prvostepenog organa Službe za društvene djelatnosti općine Ž. broj: UP-I-06-41-826/05 od 23.08.2005. godine i rješenje tuženog organa broj: UP-II-04/1-41-4722/05 od 12.01.2006. godine i upravna stvar riješena tako da se tužiocu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme vršenja vojne dužnosti kao pripadnik Oružanim snagama (HVO) sa pravom na ličnu invalidninu i ostalim pravima propisanim Zakonom koja mu pripadaju od 11.09.2012. godine i traju dok postoje Zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.

Kako se u konkretnoj slučaju radi o primjeni Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite za postupanje po podnesenoj tužbi protiv rješenja tuženog organa od 24.06.2015. godine u upravnoj stvari obnove postupka nadležan je Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, a ne kantonalni sud koji bi bio nadležan da se radi o primjeni odredaba Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica u postupku priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida u upravnoj stvari obnove postupka.

Odredbom člana 7. stav 9. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 82/09 i 11/10-ispravka) propisano je da se protiv rješenja Federalnog ministarstva donesenih u postupku revizije ne može izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor kod Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine. U rješenju tuženog organa od 24.06.2015. godine pogrešno je u pouci navedeno da se tužba podnosi kantonalnom sudu, ali pogrešna pouka ne obavezuje sud da kao nenadležan postupa po podnesenoj tužbi. O podnesenoj tužbi će odlučiti Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine kao nadležan sud u ovoj upravnoj stvari.

Iz navedenih razloga ovaj sud je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio primjenom člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima i ukinuo presudu prvostepenog suda.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 04 0 U 007718 15 Uvp od 30.08.2018. godine)

https://epravo.ba/
3
Pravo / Upravni organ odbacuje prijedlog za obnovu postupka
« Zadnji post od x u Listopad 05, 2019, 02:52:24 poslijepodne »
Član 249. stav 1. i član 253. stav 1. i 2. Zakona o upravnom postupku

KADA UPRAVNI ORGAN PRIJEDLOG ZA OBNOVU POSTUPKA ODBACI KAO NEBLAGOVREMEN, NIJE POTREBNO UTVRĐIVATI DA OKOLNOSTI NA KOJIMA SE PRIJEDLOG ZASNIVA NISU UČINJENE VJEROVATNIM

Iz obrazloženja:

Zaključkom tuženog organa, broj i datum naveden u uvodu ove presude, odbačen je prijedlog tužioca za obnovu postupka okončanog rješenjem istog organa broj: UP-I-03-41-ZKZ-2947/11 od 11.07.2012. godine donesenog po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu.

Protiv navedenog zaključka tuženog organa tužilac je putem punomoćnika pokrenuo upravni spor protiv zaključka tuženog organa zbog bitne povrede odredaba Zakona o upravnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvđenom činjeničnom stanju i pogrešne primjene materijalnog prava. U tužbi navodi da je prijedlog za obnovu postupka odbačen jer ga je podnijela neovlaštena osoba, da je neblagovremen i da okolnost na kojoj se temelji prijedlog nije učinjena
 


vjerovatnom što čini zaključak nejasnim i kontradiktornim. Smatra da se nije mogao prijedlog odbaciti zbog punomoći prije nego se ispita valjanost punomoći, niti zbog neblagovremenosti, jer je podnesen u roku od 30 dana od dana kada je njegova majka kao njegov punomoćnik saznala za postojanje novih činjenica. U dopuni tužbe navodi da je osporeni zaključak dostavljen majci tužioca dana 09.02.2015. godine, kao dokaz da je dopuna tužbe predata u zakonskom roku, a kao dokaz da je zahtjev za obnovu bio blagovremen i osnovan dostavlja ovjerenu fotokopiju izjave službenog lica u Službi za branitelje Općine L. od 27.02.2015. godine. Predlaže da se tužba uvaži, osporeni zaključak poništi i predmet vrati tuženom na ponovno odlučivanje ili da sud sam riješi ovu upravnu stvar.

U odgovoru na tužbu tuženi organ je predložio da se tužba odbije kao neosnovana.

Cijeneći zakonitost osporenog zaključka u granicama zahtjeva iz tužbe u smislu člana 34. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“, broj: 5/09), sud je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

Iz obrazloženja osporenog zaključka i podataka u spisu predmeta proizilazi da je majka tužioca podnijela tuženom organu prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem istog organa broj: UP-I-03-41-ZKZ-2947/11 od 11.07.2012. godine iz razloga predviđenih članom 246. stav
1.   tačka 1. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 2/98 i 48/99), kako iz sadržaja prijedloga proizilazi. U prijedlogu se navodi da je navedenim konačnim rješenjem, koje je doneseno na osnovu člana 14. i člana 7. stav 6. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 82/09 i 11/10-ispravka), rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu tužiocu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida sa 23.02.2012. godine, te pravne i materijalne posljedice koje je konačno rješenje tuženog broj: UP-II-03/1-41-276/07 od 10.09.2007. godine proizvelo. Kao novi dokazi navode se medicinski nalazi iz 2012. godine i potvrda, ovjereni i prevedeni od ovlaštenog sudskog prevodioca poslati puten pošte na adresu Instituta za medicinsko vještačenje u S. dana 28.07.2012. godine, koji su dostavljeni u upravni spis predmeta i da je iste majka tužioca imala priliku vidjeti u spisu prvostepenog organa Službe za branitelje Općine L., te da su ti medicinski dokazi nove činjenice koje su bitne za drugačije rješavanje ove upravne stvari. Tuženi, kao nadležan organ u smislu člana 252. stav 2. Zakona o upravnom postupku, primjenom člana 253. stav 1. istog Zakona ispitao je da li je prijedlog pravovremen, izjavljen od ovlaštene osobe i da li je okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerovatnom, pa je našao da uvjeti iz stava 1. navedenog člana nisu ispunjeni i zaključkom broj: UP-I-03-41-ZKZ-2947/11 od 15.01.2015. godine primjenom stava 2. istog člana Zakona prijedlog je odbačen.

Ovaj sud nalazi da osporenim zaključkom tuženog organa nije povrijeđen zakon na štetu tužioca, a iz razloga što je odredbom člana 253. stav 1. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj: 2/98 i 48/99) propisano da kada organ koji je nadležan za rješavanje o prijedlogu za obnovu postupka primi prijedlog dužan je da ispita da li je prijedlog pravovremen, izjavljen od ovlaštene osobe i da li je okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerovatnom. U spisu predmeta nalazi se punomoć ovjerena od strane Generalnog konzulata Bosne i Hercegovine u Njujorku Reg. broj: 1161/98 od 04.12.1998. godine, kojom je tužilac opunomoćio svoju majku da ga zastupa u svrhu regulisanja osobnih prava kao ratnog vojnog invalida u Bosni i Hercegovini, a kasnije je dostavljena nova punomoć od 02.13.2015. godine sa istim sadržajem. Zaključak od 15.01.2015. godine, kojim je odbačen prijedlog za obnovu postupka, a koji je u ime tužioca podnijela njegova majka, dostavljen je
 


lično majci tužioca, kao njegovom punomoćniku dana 09.02.2015. godine (dostavnica u spisu predmeta). Pravilno je tuženi utvrdio da je prijedlog neblagovremen, jer odredbom člana 249. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnom postupku propisano je da u slučaju iz člana 246. tačka 1. stranka može tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana od dana kada je mogla iznijeti nove činjenice, odnosno upotrijebiti nove dokaze, a na kojoj odredbi je i zasnovan prijedlog za obnovu postupka. Tužilac je putem punomoćnika (majke) tek dana 13.02.2014. godine podnio prijedloga za obnovu postupka koji je zasnovao na medicinskoj dokumentaciji iz 2012. godine kao novoj činjenici, odnosno dokazu, koji su bili poznati tužiocu, odnosno njegovoj majci 28.07.2012. godine, kako se i navodi u prijedlogu, pa se prijedlog mogao podnijeti u roku od 30 dana od saznanja za te činjenice, odnosno dokaza (od 28.07.2012. godine). S obzirom da je tuženi pravilno utvrdio da je prijedlog neblagovremen, nisu ispunjeni uvjeti iz člana 253. stav
1. Zakona o upravnom postupku, pa je pravilno primjenom člana 253. stav. 2. istog Zakona odbacio prijedlog za obnovu postupka. S obzirom da je pravilno utvrđeno da je prijedlog za obnovu postupka neblagovremen nije ni bilo potrebno utvrđivati da okolnosti na kojima se prijedlog zasniva nisu učinjene vjerovatnim.

Navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje koje je podnio tužilac putem punomoćnika (punomoć u spisu predmeta) u cijelosti se ukazuju neosnovanim iz naprijed navedenih razloga i nemaju uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari.

Iz navedenih razloge ovaj sud je primjenom člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu odbio kao neosnovanu.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 70 0 U 005043 15 U od 11.10.2018. godine)

https://www.bih-pravo.org/
4
Pravo / Clan 301. Zakona o parnicnom postupku
« Zadnji post od x u Listopad 05, 2019, 02:50:33 poslijepodne »
Član  301. b. stav 2. Zakona o parničnom postupku

NAKNADNIM DAVANJEM PUNOMOĆI ADVOKATU ZA PODNOŠENJE ZAHTJEVA ZA VANREDNO PREISPITIVANJE SUDSKE ODLUKE NISU OTKLONJENE SMETNJE ZA PODNOŠENJE OVOGA VANREDNO PRAVNOG SREDSTVA OD STRANE ZAKONSKOG ZASTUPNIKA KOJI NEMA PRAVOSUDNI ISPIT.

Iz obrazloženja:

Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, broj i datum nevedeni u uvodu ovog rješenje, odbijena je tužba tužitelja Društvo za vanjski i unutrašnji promet R. d.o.o. T., podnesena protiv osporenog rješenja  tuženog,  broj:  03-15-1140/06  A.D.  od  02.06.20114. godine,  kojim  je
 


odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Porezne uprave, Središnjeg ureda S. broj: 10/06-15-703-2/2004 od 31.10.2006. godine, kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja Sektora za kontrolu velikih obveznika S., Regionalnog odsjeka T., broj: 10/06-15-703-1/2004 od 14.09.2006. godine. Tim prvostepenim rješenjem o dodatno utvrđenim poreznim obavezama, naloženo je tužitelju da u roku od 8 dana izvrši uplatu dodatno utvrđenih poreznih obaveza, utvrđenih zapisnikom o inspekcijskom nadzoru broj: 10/06-15-703-1/04 od 31.05.2004. godine u ukupnom iznosu od 560.444,62 KM, te da obračuna i uplati kamatu na iznos porezne obaveze koja nije plaćena u zakonom ostavljenom roku, zaključno sa danom koji prethodi uplati, te je riješeno da se ovim rješenjem zamjenjuje rješenje o dodatno utvrđenim poreznim obavezama, ovog organa broj: 10/06-15-703/2004 od 18.07.2006. godine.

Protiv pobijane presude prvostepenog suda tužitelj je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede odredaba člana 12. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine F BiH“, broj: 9/05), povrede odredaba člana 5. do 9., te članova 164. i 207. Zakona o upravnom postupku („Službene novine F BiH“, broj: 2/98 i 48/99), kao i povrede odredaba Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga („Službene novine F BiH“, broj: 49/02-Prečiščen tekst), s prijedlogom da Vrhovni sud Federacije BiH, zahtjev uvaži, presudu prvostepenog suda preinači i upravnu stvar riješi na način da se tužba uvažava, osporeno rješenje tuženog poništava i predmet vrača tuženom organu na ponovno rješavanje.

U podnesenom odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, tuženi je predložio da Vrhovni sud Federacije BiH zahtjev odbije.

Ovaj sud je prethodno ispitao da li postoje procesno-pravne pretpostavke za meritorno rješavanje zahtjeva za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, pa je našao da ne postoje iz slijedećih razloga:

Zakon o upravnim sporovima ne sadrži odredbe kojima se propisuju uslovi pod kojima stranke same mogu poduzimati radnje u upravnim sporovima (konkretno za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke), pa se u ovoj stvari, u smislu člana 55. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj: 9/05), shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku („Službene novine F BiH“, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

Prema odredbi člana 301b. stav 1. Zakona o parničnom postupku stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat, a prema stavu 2. istog člana, izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit.

Dakle, shodno citiranoj odredbi pravna osoba može sama podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke preko zastupnika koji ima položen pravosudni ispit.

U konkretnom slučaju tužitelj je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke putem zakonskog zastupnika-direktora koji je po Zakonu o privrednim društvima („Službene novine F BiH“, broj: 81/2015), ovlašten ga zastupati.

Međutim, kako zakonski zastupnik tužitelja nema položen pravosudni ispit (o čemu dokaz nije dostavio ni nakon poziva suda), a što je uslov koji zakonski zastupnik mora imati za podnošenje
 


zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke u smislu naprijed citirane odredbe člana 301
b. stav 2. Zakona o parničnom postupku, to je zahtjev nedozvoljen ( član 247. stav 2. Zakona o parničnom postupku), pa ga je primjenom odredbe člana 44. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, kao takav valjalo odbaciti.

Pored toga, tužitelj je dana 30.07.2018. godine dostavio sudu punomoć za advokate M. B. i T.
G.   iz T. za zastupanje u predmetu kod ovog suda broj: 09 0 U 021295 18 Fp 2 od 19.01.2018. godine, kao i zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke sačinjen i potpisan od strane ovih punomoćnika.

Međutim, zahtjev koji je tužitelj izjavio putem punomoćnika advokata M. B.i T. G. nije blagovremen.

Naime, advokati M. B. i T. G. nisu zastupali tužitelja tokom upravnog postupka, nego im je tužitelj punomoć dao nakon što je primio prvostepenu presudu, pa se rok za podnošenje zahtjeva računa od dana prijema prvostepene presude od strane tužitelja.

Kako je prema podacima u spisu predmeta tužitelj prvostepenu presudu primio dana 29.12.2017. godine, a zahtjev putem punomoćnika advokata izjavio dana 30.07.2018. godine (preporučenom pošiljkom) to je zahtjev predat sudu izvan roka za izjavljivanje zahtjeva od trideset dana propisanog članom 42. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, pa je isti neblagovremen.

S obzirom na navedene razloge ovaj sud je, primjenom odredbe člana 44. stav 1., zahtjev tužitelja za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen od strane zakonskog zastupnika tužitelja, odbacio kao nedozvoljen, dok je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, podnesen putem punomoćnika u osobi advokata, odbacio kao neblagovremen, primjenom odredbe člana 42. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 09 0 U 021295 18 Uvp od 01.11.2018. godine)

https://www.pravobih.com
5
Pravo / Pretresanje osobe izvrseno bez naredbe
« Zadnji post od x u Rujan 22, 2019, 01:56:36 poslijepodne »
Zakonitost dokaza – pretresanje osobe izvršeno bez naredbe član 11. stav 2. i 3. i član 78. stav 3. ZKP FBiH

PRETRESANJE OSOBE IZVRŠENO BEZ NAREDBE PREDSTAVLJAĆE NEZAKONITI DOKAZ AKO JE PRI TOME PROPUŠTENO DA SE POSTUPI U SKLADU SA ČLANOM
78. STAV 3. ZKP FBIH ODNOSNO AKO JE OVLAŠTENE SLUŽBENA OSOBA PROPUSTILA DA ODMAH PODNESE PISMENI IZVJEŠTAJ TUŽITELJU KOJI BI O TOME OBAVIJESTIO SUDIJU ZA PRETHODNI POSTUPAK A U KOJEM IZVJEŠTAJU BI BILI NAVEDENI RAZLOZI ZA PRETRESANJE BEZ NAREDBE I SVJEDOKA.
 


Iz obrazloženje:

„U danim se okolnostima, zbog toga što prilikom pretresanja optuženog E. K. bez sudske naredbe nije postupljeno u skladu sa članom 78. stav 3. ZKP FBiH, te zbog toga što je došlo i do kršenja odredbi koje uređuju način privremenog oduzimanja i postupanja sa tako privremeno oduzetim predmetima (članovi 84. i 85. ZKP FBiH), opravdano zaključuje da su i naknadno obavljeno vještačenje vještaka dipl. ing. strojarstva D. O., koje je za svoj objekt imalo jedan od privremeno oduzetih predmeta (fotoaparat marke „KODAK“, sive boje, serijski broj..., sa pripadajućom karticom „San disk“ 512 MB), kao i usmeno izjašnjenje ovog vještaka koje je dao na glavnom pretresu, nezakoniti dokazi. Ovakva ocjena predmetnih dokaza je, dakle, primarno vezana za nezakonitost provedenih radnji dokazivanja – konkretno za nepoštivanje člana 78. stav 3. ZKP FBiH kod optuženikova pretresa koji je obavljen bez sudske naredbe i neprimjenjivanje odredbi članova 84. i 85. ranije navedenog zakona koje propisuju način tužiteljeva postupanja s privremeno oduzetim predmetima. Na ovu situaciju su, dalje, u svemu primjenjive odredbe člana 11. stav 2. i 3. ZKP FBiH. U stavu drugom ranije navedene odredbe je određeno da sud svoju odluku ne može zasnovati na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama zakona o kaznenom postupku. Ista odredba u stavu 3. propisuje da sud svoju odluku ne može zasnovati ni na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana. Kako su ranije navedeni dokazi očigledno pribavljeni uz bitne povrede članova 78. stav 3., 84. i 85. ZKP FBiH, to se pobijana presuda, na što je opravdano ukazano u žalbi branitelja optuženog E. K., na tim dokazima (zapisnik o pretresanju osobe, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, nalaz i mišljenje vještaka D.O. i njegovo usmeno izlaganje na glavnom pretresu) nije ni mogla zasnivati.“

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 09 0 K 005333 16 Kž 3 od 29.05.2018. godine)

https://www.pravobih.com
6
Pravo / Predmeti privremeno oduzeti na osnovu naredbe za pretresanje stana
« Zadnji post od x u Rujan 22, 2019, 01:55:24 poslijepodne »
Zakonitost dokaza – predmeti privremeno oduzeti na osnovu naredbe za pretresanje stana- član 11. stav 2. i član 76. ZKP FBiH

PREDMETI PRIVREMENO ODUZETI PRILIKOM PRETRESA STANA OBAVLJENOG NA OSNOVU NAREDBE ZA PRETRES U KOJOJ NIJE NAVEDENA SVRHA PRETRESA I KOJI NISU UNIJETI I TAČNO OPISANI U ZAPISNIKU O IZVRŠENOM PRETRESU SU NEZAKONTI DOKAZI I NA NJIMA SE NE MOŽE ZASNIVATI SUDSKA ODLUKA.

Iz obrazloženja:

„Prije svega, uvidom u navedene dokaze, ovaj sud nalazi da su tvrdnje braniteljice optuženog da u naredbi Općinskog suda u M. broj ... od 29.12.2014. godine nije navedena svrha pretresa, a da u zapisniku o pretresanju nisu unijeti i tačno opisani privremeno oduzeti predmeti, nego su samo navedeni brojevi potvrda o privremeno oduzetim predmetima, tačne. Stoga se ne može prihvatiti stav iz pobijane presude ... da pomenuta naredba o pretresu sadrži sve ono što je propisano odredbom člana 72. ZKP FBiH, pa je ovakav navod drugostepenog suda proizvoljan. Kako je odredbom člana 76. stav 1. ZKP FBiH propisano da će se privremeno oduzeti samo oni predmeti koji su u vezi sa svrhom pretresanja, te kako u pomenutoj naredbi o pretresu nije navedena svrha pretresanja, a da suprotno članu 76. stav 1. ZKP FBiH u zapisniku o pretresanju nisu unijeti i tačno opisani privremeno oduzeti predmeti, osnovano se žalbom braniteljice optuženog ukazuje na nezakonitost tih dokaza. Naime, odredbom člana 11. stav 2. ZKP FBiH, je propisano da sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. U konkretnom slučaju, nenavođenjem svrhe pretresa u naredbi za pretres Općinskog suda u M. broj ... od 29.12.2014. godine i nepopisivanjem privremeno oduzetih predmeta u zapisniku o pretresanju koji potpisuju i svjedoci koji su prisustovali pretresanju, učinjena je bitna tj. suštinska povreda ZKP FBiH, pa se na takvim dokazima nije mogla temeljiti pobijana presuda, na što osnovano braniteljica optuženog B.R. ukazuje. Iz navedenih razloga ne može se prihvatiti stav iz pobijane presude, da su privremeno oduzeti predmeti popisani u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, jer navedene potvrde ne potpisuju svjedoci koji su prisustovali pretresu, čija je uloga da svojim prisustvom i potpisom potvrde da su oduzeti baš oni predmeti koji su opisani i popisani u zapisniku o pretresanju, što u konkretnom nije slučaj.“

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 58 0 K 159000 18 Kžž od 21.11.2018. godine)

https://www.pravobih.com/
7
Pravo / Zakonitost dokaza
« Zadnji post od x u Rujan 22, 2019, 01:54:23 poslijepodne »
Zakonitost dokaza – član 11. stav 2. i član 5. ZKP FBiH

POKAZIVANJE OVLAŠTENIM SLUŽBENIM OSOBAMA OD STRANE OSOBE LIŠENE SLOBODE GDJE JE ODBACILA NOŽ, NAKON ŠTO JE TA OSOBA POUČENA O NJENIM PRAVIMA IZ ČLANA 5. ZKP FBIH, PREDSTAVLJA ZAKONIT DOKAZ.

Iz obrazloženja:

„Iako se prvostepeno rješenje izričito pobija samo zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, branitelj u žalbi ističe da se izjava optuženog u kojoj je on pokazao gdje je odbacio nož ne može smatrati zakonitim dokazom u smislu odredaba člana 6. stav 1., 8, 9, 92 i 93. ZKP FBiH. Branitelj tu žalbenu tvrdnju ne argumentira ali iz nje proizilazi da je navedena izjava sada optuženog H.I. nezakonit dokaz jer on, prije njenog davanja, nije bio poučen o svojim pravima. Međutim, iz iskaza svjedoka E.S., koji se navodi u obrazloženju pobijanog rješenja, a koji se ne osporava žalbom branitelja optuženog H.I., proizilazi da su ovlaštene službene osobe sada optuženog H.I. našli u Hrasnici, u stanu u Ul. ... i lišili ga slobode, da im je tada osumnjičeni H.I. u vozilu pokazao gdje je bacio nož, ali i da je prilikom hapšenja tada osumnjičeni H.I. upoznat sa članom 5. ZKP FBiH. Kako je odredbom člana 5. ZKP FBiH propisano da se osoba lišena slobode mora na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah obavijestiti o razlozima lišenja slobode i istovremeno prije prvog ispitivanja poučiti da nije dužna dati iskaz niti odgovarati na postavljena pitanja, te da ima pravo uzeti branitelja kojeg može sama izabrati, ovaj sud nalazi da neargumentirana tvrdnja branitelja da je tada osumnjičeni H.I. pokazao ovlaštenim službenim osobama gdje je odbačen nož prije nego što je poučen o svojim pravima, ne može dovesti u pitanje zakonitost radnje kojom je pronađen nož. Pri tome ovaj sud ima u vidu i da je u toku dokazni postupak u ovoj krivičnopravnoj stvari te da u okviru njega odbrana ima pravo osporavati zakonitost dokaza koji se izvode na glavnom pretresu a da je sudeće vijeće dužno odlučiti o tim prigovorima.“
 


(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 09 0 K 028041 18 Kž 8 od 08.01.2018. godine)

https://www.pravobih.com/
8
Pravo / Primjena nacela in dubio pro reo pri utvrdivanju vremena ucinjenja krivicnog
« Zadnji post od x u Rujan 22, 2019, 01:53:35 poslijepodne »
Primjena načela in dubio pro reo pri utvrđivanju vremena učinjenja krivičnog djela – član
3. stav 2. ZKP FBiH i član 23. KZ FBiH

KADA U ČINJENIČNOM OPISU DJELA U OPTUŽNICI VRIJEME UČINJENJA DJELA NIJE TAČNO ODREĐENO NEGO JE NAZNAČENO DA JE ONO UČINJENO U TOKU ODREĐENE GODINE, PRI UTVRĐIVANJU DA LI JE NASTUPILA ZASTARJELOST KRIVIČNOG GONJENJA, U POGLEDU VREMENA UČINJENJA DJELA, MORA SE UZETI ONO ŠTO JE NAJPOVOLJNIJE ZA OPTUŽENOG TJ. DA JE ONO UČINJENO 01. JANUARA TE GODINE.

Iz obrazloženja:
 


„... žalbeni navodi tužitelja su takođe neosnovani. Vrijeme učinjenja djela je odlučno, između ostalih, i za pitanja koji se krivični zakon ima primijeniti na to djelo i njegovog učinitelja i da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja. Stoga je prvostepeni sud, polazeći od toga da u činjeničnom opisu djela iz tačke 1. optužnice nije tačno određeno vrijeme učinjenja djela nego je naznačeno da je ono izvršeno u toku 2003. godine, pravilno zaključio da se u pogledu vremena učinjenja djela mora uzeti ono što je najpovoljnije za optuženog (član 3. stav 2. ZKP FBiH) – a to je da je djelo učinjeno 01.01.2003. godine. S obzirom na to, te da je u činjeničnom opisu djela iz tačke 2. optužnice navedeno da je ono izvršeno u junu 2003. godine, prvostepeni sud je pravilno zaključio i da se na optuženog K.D. i djelo za koje se tereti optužnicom ima primijeniti raniji KZ FBiH. Naime, sada važeći KZ FBiH, koji je stupio na snagu 01.08.2003. godine, nije važio u vrijeme kada su, prema optužnici, učinjena djela za koja se tereti optuženi K.D.. Kako se, i prema odredbi člana 5. KZ FBiH a i prema odredbi člana 4. ranijeg KZ FBiH, na učinitelja krivičnog djela primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a, ako je, poslije izvršenja krivičnog djela, jednom ili više puta izmijenjen zakon, zakon koji je blaži za učinitelja, te, kako novi zakon tj. sada važeći KZ FBiH nije blaži za optuženog K.D., ispravno je prvostepeni sud postupio kada je na optuženog K.D. primijenio ranije važeći KZ FBiH i djela za koja se on teretio optužnicom pravno ocijenio kao produženo krivično djelo Porezne utaje iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH.“

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj 09 0 K 017153 15 Kž od 29.11.2017. godine)

https://www.pravobih.com/
9
Pravo / Jakovljevic i drugi protiv Bosne i Hercegovine
« Zadnji post od x u Rujan 22, 2019, 01:32:03 poslijepodne »
[size=200] Jakovljević i drugi protiv Bosne i Hercegovine[/size]


Evropski sud za ljudska prava je 23. jula 2019. godine objavio presudu u predmetu: Jakovljević i drugi protiv Bosne i Hercegovine.

U presudi je utvrđena povreda člana 6. stav 1. Konvencije (pravo na pravično suđenje), zbog kašnjenja i dužine trajanja izvršnog postupka pred domaćim sudovima. Sud je takođe utvrdio da tužena država mora aplikantima isplatiti određene iznose na ime naknade nematerijalne štete, te troškove postupka.

Sud je u presudi naglasio da razumnost dužine postupka mora biti ocijenjena u svjetlu okolnosti slučaja i uz pozivanje na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje aplikanta i nadležnih organa, te šta je za aplikanta bilo u pitanju u samom sporu (vidi Frydlender protiv Francuske [GC], br. 30979/96, st. 43, ECHR 2000-VII).

Sud ne smatra da je provođenje izvršnog postupka ili njegova ukupna dužina u predmetima iz aplikacije kompatibilna sa zakonskim zahtjevom hitnosti izvršnog postupka. Po svojoj prirodi, takvi postupci trebaju se ubrzano rješavati (vidjeti predmet Comingersoll SA protiv Portugala [GC], br. 35382/97, § 23, ECHR 2000 IV i Mužević protiv Hrvatske, broj 39299/02, § 84, 16. novembar 2006.), posebno imajući u vidu predmet zahtjeva aplikanata – zahtjevi za isplatu neisplaćenih plata i uplate doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje, koji su nesumnjivo bili od velikog značaja za aplikante i gdje je bila potrebna posebna marljivost (vidjeti, mutatis mutandis, Ruotolo protiv Italije, 27. februar 1992. godine, stav 17., serija A, 230 D, i Obermeier protiv Austrije, 28. juni 1990. godine, stav 72, serija A, br. 179). Sud ponavlja da država ima obavezu organizirati sistem za izvršenje presuda koji je učinkovit i u zakonu i u praksi, te osigurati njihovo izvršenje bez nepotrebnog odgađanja (vidi predmet Fuklev, citiran u paragrafu 84 presude).

Presudu na engleskom jeziku možete preuzeti putem HUDOC baze, broj predmeta 51227/16 i dr.

https://www.pravobih.com
10
Filozofija i matematika / Odg: Rad i potreba za stvaranjem viška
« Zadnji post od Nesklad u Rujan 18, 2019, 01:09:59 prijepodne »
----------

U ovom trenutku, možda, radi se o dobrim namjerama. Velika zemlja, puna prirodnih resursa čeka razvoj i mora se unaprijediti s vrlo malo kredita. U takvim okolnostima, težak rad je nužan, i izgledno je da će donijeti velike nagrade. Ali što će se dogoditi kad se dosegne točka na kojoj bi svakome moglo biti ugodno bez prekovremenog rada?
Na Zapadu se ovim problemom bavimo na različite načine. Ne pokušavamo postići ekonomsku pravednost, tako da veliki dio ukupne proizvodnje odlazi maloj manjini populacije, od kojih mnogi uopće ne rade. Zahvaljujući potpunom nedostatku bilo kakvog centralnog nadzora nad proizvodnjom, proizvodimo veliki broj neželjenih stvari. Održavamo veliki postotak radno sposobnog stanovništva besposlenim, zato što njihov nerad nadoknađujemo prekovremenim radom drugih. Kad se sve te metode pokažu neadekvatnim, imamo rat što uzrokuje da veliki broj ljudi proizvodi eksplozive, a da veliki broj drugih ljudi te eksplozive aktivira, kao da smo djeca koja su upravo otkrila vatromet. Kombiniranjem svih tih načina uspijevamo, premda s teškoćom, održati zamisao da velika količina teškog manualnog rada mora biti sudbina prosječnog čovjeka.

U Rusiji, zahvaljujući većoj ekonomskoj pravednosti i centralnoj kontroli nad proizvodnjom, problem će trebati drukčije rješavati. Razumno rješenje bilo bi da se, čim se nužnosti i temeljni komfor mogu osigurati za sve, radno vrijeme smanjuje postepeno, dopuštajući glasu naroda da odluči, na svakom stupnju, želi li više slobodnog vremena ili više dobara. Ali, nakon što su podučavali vrhovnu vrlinu teškog rada, teško je vidjeti kako bi vlasti mogle ciljati na raj u kojem će biti mnogo dokolice i malo rada. Čini se izglednijim da će stalno nalaziti svježe sheme zbog kojih se sadašnje slobodno vrijeme mora žrtvovati zbog buduće produktivnosti. Nedavno sam pročitao ingeniozan plan koji su predložili ruski inženjeri za ugrijavanje Bijelog mora i sjeverne sibirske obale izgradnjom brane preko Karskog mora. Projekt vrijedan divljenja, ali koji će izgledno odgoditi proleterski komfor generacijama, dok se plemenitost rintanja pokazuje u ledenim poljima i snježnim olujama Arktika. Ovakva stvar, ako se i dogodi, bit će rezultat smatranja vrline teškog rada kao cilja po sebi, radije nego sredstva postizanja stanja stvari u kojem više nije potreban.

Činjenica je da pomicanje tvari unaokolo, premda je u određenoj količini nužno za naša bivanja, nedvosmisleno nije jedno od značenja ljudskog života. Kad bi bilo, trebali bismo smatrati svakog građevinskog radnika superiornim Shakespearu. U ovoj smo stvar bili zavedeni zbog dva razloga. Jedan je potreba da se siromašni održe zadovoljnim, što je dovelo do toga da bogati, tisućama godina, propovijedaju dostojanstvo rada, dok se za sebe brinu da u tom pogledu budu nedostojanstveni. Drugi je novostečeno zadovoljstvo strojem, zbog kojeg uživamo u zadivljujuće pametnim promjenama koje možemo proizvesti na površini Zemlje. Nijedan od ovih motiva na ostavlja veliki utisak na stvarne radnike. Ako ga pitate što je najbolje u njegovom životu, vjerojatno neće reći: "Uživam u manualnom radu jer se osjećam kao da ispunjavam najplemenitiji ljudski zadatak, i zato što volim misliti o tome koliko čovjek može izmijeniti svoj planet. Istina je da moje tijelo traži periode odmora, koje moram uklopiti što bolje mogu, ali nikad nisam tako sretan kao kad dođe jutro i kad se mogu vratiti rintanju iz kojeg izvire moje zadovoljstvo." Nikad nisam čuo radnika da kaže takvo nešto. Oni smatraju rad, kako ga i treba smatrati, nužnim sredstvom preživljavanja, a iz svog slobodnog vremena crpe nekakvu radost u kojoj mogu uživati.

Kaže se da, premda je malo dokolice ugodno, ljudi ne bi znali kako da ispune svoje dane kad bi radili samo četiri od dvadesetčetiri sata. U onoj mjeri u kojoj je to za suvremeni svijet točno, to je i osuda naše civilizacije; to ne bi bilo istina u bilo kojem ranijem periodu. Prije je postojao kapacitet za bezbrižni užitak i igru koji je u nekoj mjeri potiskivan kultom efikasnosti. Suvremeni čovjek misli da bi sve trebalo raditi zbog nečeg drugog, a nikad zbog stvari po sebi. Osobe ozbiljnog uma, na primjer, stalno osuđuju naviku odlaska u kino i govore nam da to navodi mlade na kriminal. Ali sav rad koji odlazi u proizvodnju filma je respektabilan, zato jer je rad, i zato jer donosi novčani profit. Zamisao da su poželjne djelatnosti one koje donose profit okrenula je sve naglavce. Mesar koji vas snabdijeva mesom i pekar koji vas snabdijeva kruhom su hvale vrijedni, jer stvaraju novac; ali to što vi uživate u hrani kojom su vas oni snabdjeli beznačajno je, osim ako ne jedete samo da biste stekli snagu za svoj posao. Grubo govoreći, smatra se da je stjecanje novca dobro, a trošenje novca loše. Uvidjevši da se radi o dvjema stranama iste transakcije, ovo postaje apsurdno; netko bi jednako mogao tvrditi da su ključevi dobri, a da su ključanice loše. Kakva god bi se vrijednost mogla naći u proizvodnji dobara, ona se mora u potpunosti nastavljati na prednost koja se stječe njihovom potrošnjom. Pojedinac, u našem društvu, radi za profit; ali društveno značenje njegovog posla leži u potrošnji onoga što proizvodi. Upravo ovaj raskol između pojedinačnog i društvenog značenja proizvodnje otežava ljudima jasno mišljenje u svijetu u kojem je stvaranje profita poticaj za proizvodnju. Previše razmišljamo o proizvodnji, a premalo o potrošnji. Jedan rezultat toga je da pridajemo premalo važnosti uživanju i jednostavnoj sreći te da ne cijenimo proizvodnju prema zadovoljstvu koje daje potrošaču.

Kad predlažem da se radno vrijeme smanji na četiri sata, ne sugeriram time da bi se sve preostalo vrijeme nužno trebalo provoditi u posve beznačajnim aktivnostima. Sugeriram da bi čeverosatno radno vrijeme trebalo osigurati čovjeku nužne potrebe i osnovne životne ugode, a da bi mu ostalo vrijeme trebalo biti na raspolaganju da ga koristi kako on smatra da treba. Suštinski važna komponenta svakog takvog društvenog sustava je da bi se obrazovanje trebalo produžavati s obzirom na ono što je uobičajeno u sadašnjici te da bi trebalo djelomično stremiti i stvaranju sklonosti koje bi omogućile čovjeku da inteligentno ljenčari. Ne mislim prvenstveno na vrstu stvari koje bi se smatrale "profinjenim". Seljački su plesovi izumrli osim u udaljenim ruralnim krajevima, ali poticaji koji su ih kultivirali moraju i dalje postojati u ljudskoj prirodi. Užici urbanog stanovništva postali su uglavnom pasivni: odlazak u kino, gledanje nogometnih utakmica, slušanje radija, i slično. Ovo je posljedica činjenice da je njihova aktivna energija posve iscrpljena poslom; kad bi imali više slobodnog vremena, ponovno bi aktivno uživali.
U prošlosti, postojla je mala klasa onih koji se odmaraju i veća radnička klasa. Klasa onih koji se odmaraju uživala je u prednostima za koje nije bilo temelja u društvenoj pravednosti; ovo ju je nužno učinilo ugnjetavačkom, nesimpatičnom i navelo je da izmišlja teorije kojima bi opravdala svoje privilegije. Ove su činjenice uvelike umanjile njenu izvrsnost, ali usprkos tom nedostatku ona je doprinijela gotovo sve što zovemo civilizacijom. Njegovala je umjetnost i otkrila znanost; pisala je knjige, izmislila filozofiju i profinila društvene odnose. Bez klase onih koji se odmaraju, čovječanstvo ne bi nikad izašlo iz barbarizma.

Metode klase koja se odmara bez obveza su, međutim, bile izvanredno rasipne. Nikoga od članova klase nije se moralo podučavati da bude marljiv, a klasa u cijelosti nije bila posebno inteligentna. Klasa je mogla proizvesti jednog Darwina, ali nasuprot njega moralo je biti desetine tisuća seoske gospode koji nisu nikad pomislili na nešto inteligentnije od lova na lisice i kažnjavanja krivolovaca. Danas bi sveučilišta trebala na sistematičniji način omogućiti ono što je klasa onih koji se odmaraju omogućila slučajno i kao nusproizvod. Ovo je veliko poboljšanje, ali ima nekoliko nedostataka. Sveučilišni život toliko je različit od života u preostatku svijeta da su oni koji žive u akademskom okružju obično nesvjesni preokupacija i problema običnih muškaraca i žena; štoviše, načini na koji se izražavaju obično su takvi da njihovim mišljenjima uskraćuju utjecaj koji bi trebali imati na široku javnost. Još jedan nedostatak je da su studiji na sveučilištima organizirani tako da će se čovjek koji razmišlja o nekom originalnom smjeru istraživanja vjerojatno obeshrabriti. Akademske institucije su prema tome, premda korisne, neprimjereni zaštitnici interesa civilizacije u svijetu gdje je svatko izvan njihovih zidova prezauzet za nekorisna stremljenja.

U svijetu u kojem nitko nije primoran da radi više od četiri sata dnevno, svaka osoba koja ima znanstvenu znatiželju moći će je zadovoljiti, a svaki će slikar moći slikati bez gladovanja, bez obzira na kvalitetu svojih slika. Mladi pisci neće morati privlačiti pozornost senzacionalističkim šundom, s ciljem da steknu ekonomsku neovisnost potrebnu za monumentalna djela, za koja, kad im vrijeme konačno dođe, izgube i ukus i sposobnost. Ljudi koji se u svojoj profesiji počnu zanimati za neki aspekt ekonomije ili vlasti, moći će razviti svoje ideje bez akademske otuđenosti koja rad sveučilišnih ekonomista obično lišava realnosti. Zdravstveni radnici imat će vremena da uče o napretku u medicini, učitelji se neće morati grčevito truditi da podučavaju uobičajenim metodama koje su naučili u mladosti, a koje su se u međuvremenu pokazale netočnim.

Iznad svega, bit će sreće i užitka u životu, umjesto pohabanih živaca, umora i dispepsije. Nužni rad bit će dovoljan da učini slobodno vrijeme užitkom, ali ne pretjeran da uzrokuje iscrpljenost. Kako ljudi neće biti umorni u slobodnom vremenu, neće ni zahtijevati samo pasivnu i banalnu zabavu. Barem će jedan postotak vjerojatno posvetiti vrijeme neutrošeno u profesionalnom radu na stremljenja od značaja za javnost, a kako njihovo preživljavanje neće ovisiti o tim stremljenjima, njihova će originalnost biti nesputana te neće biti potrebe da se prilagođavaju standardima koje su postavili stari mudraci. Ali prednosti razonode pojavit će se i šire od ovih iznimnih slučajeva. Obični muškarci i žene, imajući priliku za sretan život, postat će ljubazniji, manje će osuđivati te će biti manje skloni sumnjičavo gledati druge. Želja za ratovanjem će izumrijeti, djelomično zbog ovog razloga, a djelomično zato što to zahtijeva dugi i teški rad sviju. Dobra narav je, od svih moralnih kvaliteta, ono što svijetu najviše treba, a dobra je narav posljedica lagodnosti i sigurnosti, a ne života u grčevitoj borbi. Moderne metode proizvodnje dale su nam mogućnost za lagodnost i sigurnost za sve; mi smo, umjesto toga, odabrali da jedni previše rade, a da drugi gladuju. Dosad smo nastavljali energično kao što smo to radili i prije strojeva; u tome smo bili nerazumni, ali nema razloga da nastavimo s nerazumnošću zauvijek.