Ratni zločini i zločinci

[Nesklad]

Nedžad Avdić, čovjek koji preživio strijeljanje: Ja sam pobjednik, nisam žrtva!

[Nesklad]

Mirjana Dragičević (9) - djevojčica koja je prvo silovana, a potom ubijena



Majka, Rada Dragičević, ispričala je istražiocima da su joj u kuću, u kojoj je živjela sa majkom, tetkom i dvoje maloljetne djece, tog jutra - 28. decembra 1992 - upala trojica mudžahedina.

Kćerku su odmah odvojili u susjednu prostoriju, gdje su je brutalno silovali, a potom ubili hicima iz vatrenog oružja. Radu su teško ranili, hicima u stomak, a njen maloletni sin preživio je sakriven ispod kreveta.

,,... Навече 27. децембра 1992. године легли смо да спавамо. Све је било нормално. Међутим, ујутро пред зору, око 7.30 часова, чули су се пуцњи. Мајка ме је пробудила да видим шта се дешава. Мислила сам да су наши, али није било тако. Били су то муслимани, који су пробили линију одбране и ушли у наше село... Остала сам са двоје деце у соби. Син ми је остао у соби, а ја и ћерка смо пошле према излазу. Тројица муџахедина су већ била на вратима. Била је пуцњава. Чула сам мајку и тетку како јаучу из дворишта. Њих тројица су ушла у кућу и узела ми ћерку за руку. Двојица су била црнци, а трећи је био белац. Црнци су имали неке повезе преко глава. Чули су се пуцњи граната и вика муџахедина. Ништа их нисам разумела. Моја ћерка је била у црвеној тренерци. Ја сам је обукла. Та тренерка је била широка. Ћерку су ухватили и одвојили од мене, она је вриштала и плакала. Ја јој нисам могла помоћи. Звала је: ,,Мама, мама!". Нисам јој могла помоћи. Они су ме држали и терали да све то гледам. Кад ју је први силовао, била је свесна. Кад су је она двојица већ силовала, изгубила је свест и није се више чула. Нити је плакала, нити се померала. Само је лежала на поду. Кад су то завршили, прво су пуцали у њу, па у мене",

Prema podacima iz policijske prijave, koju je Centar javne bezbednosti Istočno Sarajevo podnio tužilaštvu 2005. godine, pripadnici 2. bataljona Sedme muslimanske brigade u zoru su upali u selo Donja Bioča u kojem su ubili troje civila, među kojima i devetogodišnju Mirjanu. Ubijeni su i Nikola Mićić i Lenka Skoko, a ranjene Milojka Draškić i Rada Dragičević.

Mirjana, koja je kad je ubijena u selu Donja Bioča (Ilijaš, Sarajevo, BiH) decembra 1992. imala devet godina, bila je sahranjena u obližnjem Ilijašu, ali su na zahtjev njene majke - koja je glavni svjedok zločina - posmrtni ostaci prebačeni na Sokolac.

Ovaj zločin nikad nije procesuiran.

[Nesklad]

Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica


Znate li ko je Petar Golubović? To je mladić iz Konjica. Napunio je 32 godine. Uzoran je građanin, stomatolog. Ponos oca Đure i majke Vlaste, čuvenih profesora u konjičkoj gimnaziji. No, njime se najviše ponosi brat mu Pavle. Dvije godine mlađi, svršeni pravnik i referent u mostarskom sudu.

Tog 2. jula 1992. šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Konjic negdje u dva sata iz ponoći upala su u stan porodice Golubović.

Noć, strah, agonija... U dva automobila porodica je nasilno ugurana. Ta dva automobila, vjesnika smrti, stižu do policijskog punkta u mjestu Polja Bijela. Poslije razgovora s dežurnim policajcem na kontrolnom punktu dignuta je rampa i vožnju su nastavili prema selu Spiljani.

Šta li je u glavama otetih ljudi? Kako je moguće da ih komšije usred noći bude, guraju u nekakav auto i voze po ovoj mrkloj noći? Evo do juče, profesori, predavali su i njihovoj djeci u Konjicu. Ko su ovi milicajci? I šta hoće?

"Zašto mi udaraju tatu i guraju mamu? Šta je ovo", urlikao je u sebi sedmogodišnji Petar dok je rukom grčevito stezao mlađeg brata Pavla, čija je ruka odavno obamrla od straha. Petogodišnjak je, čini se, bio potpuno isključen iz stvarnosti.

Prvo strijeljanje

Na udaljenosti hiljadu metara od punkta s njegove desne strane, kod slivnika, policajci su ugasili svjetla na automobilima, osim pozicionih, a potom su svi izašli iz automobila s oružjem. Naredili su članovima porodice Golubović da izađu iz automobila i poredaju se na desnoj ivici kolovoza.

"Ma sigurno će nas ostaviti ovdje. Žele da nas zaplaše. Znam ja i ovoga Miralema, on je od Macića, znam i Jusufa Potura... Za ostale nisam siguran, ali ih zna otac Đuro. On je profesor gimnazije, ne bi njega tek tako..."

Pokušao je Petar da vidi brata i roditelje u mraku. Noć je zjenice širila, a strah ih je sužavao. Vrhom kažiprsta napipao je znojavo-hladnu ruku majke Vlaste. U jednom trenutku učinilo mu se da je vidio nekakvu svjetlost, a onda urlik metala zapara noć.

Kad su poredali porodicu Golubović, policajci su uperili cijevi i istovremeno otvorili rafalnu paljbu.

Petar je osjetio miris zemlje. I, kao da je prehlađen, groznica mu je drmala nejako tijelo. Osjetio je i nekakav stran, čudan i nepoznat miris. Neku memlu i nešto toplo.

To se krv roditelja i brata sa smrću miješala i kapala po njemu. Izlazio je život njemu najbližih, spajao se sa zemljom i beskrajem smrti. A Petar ćuti i stišće kapke očne. Jer, ne zna Petar od sedam godina šta je smrt, pa misli da je i on mrtav. Samo se čudi što je nekako drugačije mrtav od roditelja i brata.

Nekim čudom ispostavilo se da je u ovom zločinačkom piru sedmogodišnji Petar jedini ostao nepogođen i nepovrijeđen. Mališan je prilikom rafalne paljbe i sam pao na zemlju između tijela svojih roditelja i mlađeg brata Pavla.

Kada je bio siguran da su se zločinci izgubili u mrkloj noći, mali Petar odlučio je da napusti mjesto zločina, gdje su ležala nepomična tijela njegovih roditelja i brata Pavla.

Nije više mogao držati oči zatvorene. A tijela roditelja i brata postala su hladno breme užasa, koje ga je prikovalo za zemlju. Dublje i dublje.

Poput neke nejake životinjice, izmigoljio se ispod mrtvih, osovio na drhtave noge i opet gledao mrak. Možda je to i bolje. Jer nije vidio smrt. Čudan je mrak, pomaže ti da ne vidiš tu smrt. A onda ga ošinu svjetlost po periferiji oka.

Petar je izašao iz jarka i zaista ugledao svjetla policijskog punkta. Zaškiljio je. "Eno, tamo, tamo je milicija, spasiće me, a onda će zovnuti bolnicu da spase mamu, tatu i brata. Sve je tako jednostavno, samo sam se previše uplašio", pomislio je dječak, plav od straha, smrti i zemlje. Potrčao je.

Zadihan i prestravljen, Petar je pod udarima adrenalina policajcima Hadži Maciću i Draženu Markoviću ispričao šta se dogodilo sa njegovim roditeljima i bratom Pavlom. Zapravo, bio je to više zbrkani monolog pun promuklih, ridajućih konsonanata, koji su izlazili iz prestravljenog dječijeg grla.

Dežurni na punktu motorolom je odmah javio u Policijsku stanicu da se kod njega nalazi mali Petar, a ubrzo potom...

Drugo strijeljanje

"Pa ovo su iste one čike. Milicajci! Oni su mi pucali na tatu, mamu i brata! Zašto njih nisu uhapsili ovi na punktu? Zašto mene voze nazad dolje u Konjic? Možda je opet greška." Dječiji mozak nije mogao da se nosi sa ovoliko adrenalina i gubio se u toj memljivoj, uvijek istoj i nikad završenoj noći. Nikad završenoj...

Policajci su se zaustavili na mjestu zvanom Begin Vir, gdje su izveli dijete iz auta, pa iz oružja osuli vatru u Petra Golubovića. Smrtonosni rafali su ovog puta odradili posao.

Petar nikada neće slaviti 32. rođendan. Petar nikada neće ispričati ni ovu ni bilo koju drugu priču. Petar je dječak dva puta strijeljan, jednom ubijen i vječno živ.

Zločin, kazna, istina i pomirenje

I ne bi bilo ove priče da nije bilo istrage. Ne bismo znali za sve monstruozne detalje i počinioce da sud nije radio svoj posao. A radio ga je urijetko, slabo i nedovoljno. Pa je tako prvooptuženi dobio 12 godina robije, izašao je iz zatvora i kretao se kao slobodan čovjek.

No, čini se da je Macić itekako okrvavio ruke, pa je tako u avgustu 2011. ponovo uhapšen zbog masovnih zločina nad Srbima u selu Bradina, kod Konjica. Na kraju je umro u zatvoru bez izrečene presude i bez istine.


Duhovi Konjica


I zato je dobro znati da je 13 bivših pripadnika Armije RBiH, Teritorijalne odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) u Konjicu uhapšeno zbog zločina nad desetinama žrtava srpske nacionalnosti u Bradini, Konjicu i drugim mjestima.

Zločinci i optuženi za zločine imaju imena i prezimena

U konkretnom slučaju riječ je o osumnjičenima za zločine počinjene u proljeće i ljeto 1992. na području Konjica i okoline, koji su rezultirali uklanjanjem i prisilnim preseljenjem gotovo cjelokupne populacije stanovništva srpske nacionalnosti sa tog područja. Među navedenim zločinima obuhvaćena su ubistva, mučenja, silovanja, zlostavljanja i progoni žrtava.

Slobode su lišeni: Nikšić Šefik, rođen 1945. u Konjicu, Alikadić Adnan, rođen 1962. u Konjicu, Pirkić Mitko, rođen 1962. u Konjicu, Ćosić Safaudin, rođen 1974. u Konjicu, Cakić Muhamed, rođen 1968. u Konjicu, Hebibović Ismet zv. "Broćeta", rođen 1956. u Konjicu, Balić Redžo, rođen 1952. u Konjicu, Lukomirak Hamed, rođen 1971. u Konjicu, Padalović Almir, rođen 1968. u Mostaru, Jusufbegović Sead, rođen 1941. u Konjicu, Ćibo Senadin, rođen 1967. u Konjicu, Ramić Agan, rođen 1962. u Konjicu i Ramić Esad, rođen 1966. u Konjicu.

I četvrt vijeka nakon rata red je da saznamo kako je mučeno 240 nesrećnika u logoru Čelebići samo zato što su bili Srbi, kako je jedan prelijep grad, Konjic, ostao etnički čist, kako je nestalo 800 Srba iz Bradine, kako je pobijeno njih 88.

Konjic i Konjičani ne smiju biti taoci ovih kabadahija. Krajnje je vrijeme, zarad istine, pravde, Boga i onog dječaka Petra, dva puta strijeljanog, a vječno živog, da se svi u pomirenju i istini rodimo.

Evo nam prilike. Dosta je bilo ćutanja. Jer ćutanje je treće strijeljanje malog Petra.

Izvor: Al Jazeera, Dragan Bursać

[donabojana]

Treba podici spomenik svim zrtvama miloseviceve Drzavne Bezbjednosti...

Narocito je sramotno da iz istocnog sarajeva se dice svojim zlikovcima..ako uzmete u obzir da Jokici,Dafinici, i Przulji i dalje vladaju medijskom scenom u srbiji ucescem u zadrugama i parovima a da njihovi DBovski preci jos nijedanput nisu odgovarali..

Da ne pominjem presudu Curuviju iza koje stoji da DB nije odgovrna...samar preko lica svim zrtvama Sarajeva...

[Nesklad]

Na današnji dan 1992. godine dogodio se ratni zločin na Bikavcu u Višegradu. Zajedno sa zločinom koji se dogodio 14. juna 1992. godine u Pionirskoj ulici u Višegradu, ovaj zločin predstavlja jedan od najstrašnijih ratnih zločina koji su se desili tokom rata protiv Bosne i Hercegovine.

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) podsjeća javnost da se zločin poznat kao Živa lomača koji se dogodio 27. juna 1992. godine kada su pripadnici paravojne formacije Osvetnici, na čelu sa najokrutnijim zločincima iz Višegrada Milanom i Sredojem Lukićem, natjerali oko 70 bošnjačkih civila u kuću Mehe Aljića, u naselju Bikavac u Višegradu, većinom žene, djecu i starije osobe, gdje su ih zaključali, a nakon toga zapalili kuću.

Najmlađa žrtva bila je stara samo godinu dana. Jedina koja je preživjela ovaj zločin jeste Zehra Turjačanin koja je o strahotama na Bikavcu svjedočila pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

U povodu godišnjice, Edvin Kanka Ćudić, predsjednik UDIK-a, ističe:

"Bikavac nas podsjeća na surovost bosanskog rata iz koje je izrasla Republika Srpska. Entitet se danas brani šutnjom, te na taj način nagrađuje sve zločine, pa i Bikavac. Zbog te šutnje, osuđeni smo na stalno podsjećanje na događaje iz juna 1992. godine."

Kako je dalje rekao, Pionirska, Bikavac, Uzamnica i Vilina Vlas nam govore o karakteru zločina na području Višegrada.

"Sistematski zločin istrebljenja nesrpskog stanovništva je uspješno okončan bratskom pomoći dobrovoljaca iz Srbije i Rusije. Ta finalna verzija se danas vidi i osjeća u jednonacionalnoj strukturi stanovništva tog grada, spomenicima četnicima, Draži Mihailoviću i ruskim dobrovoljcima, te hotelom Vilina Vlas kao ponosnom turističkom ponudom Republike Srpske", rekao je Ćudić.

Za zločin na Bikavcu pravosnažnom presudom u MKSJ osuđeni su Milan Lukić na doživotnu kaznu zatvora i Sredoje Lukić na 27 godina zatvora. Za zločine u Višegradu suđeno je i pred domaćim sudovima u Bosni i Hercegovini. Podsjećamo da je UDIK ranije objavio knjigu Ratni zločini u Višegradu – presude, unutar koje se nalazi ukupno devet presuda za ratne zločine počinjene u Višegradu donesenih pred Sudom BiH i Vrhovnim sudom FBiH, a kojima su osuđeni Boban Šimšić, Dragan Šekarić, Miloš Pantelić, Momir Savić, Nenad Tanasković, Novo Rajak, Oliver Krsmanović, Predrag Milisavljević, Vitomir Racković i Željko Lelek.

Izvor: klix.ba

[Nesklad]

Pokolj u Podravanju: Tajna crvene ciciban cipelice

Nisu ih ubili odmah - mučili su ih, da, i trudnicu i djecu, a onda su ih izveli ispred škole i pokoslili rafalima.

Gleda Zijad ispred sebe planinu Sušicu. Iza nje je četničko selo Podravanje, pa slobodna Srebrenica. Eh, tako je tog 27. juna 1992 godine njemu i njegovoj ženi Begajeti izgledala Srebrenica. Daleko, slobodno i nedostižno.

A valjalo je živjeti i preživjeti.

Ne zbog sebe, nego zbog djece. Zbog malog Ede od dvije godine i zbog onog blaga u stomaku Begajetinom, još nerođenog djeteta. Begajeta je u osmom mjesecu trudnoće i sporo se kreće. Šiblje i nisko rastinje, para ih po nogama i krvlju šara ionako premorene žene i djecu.

Zijo nije sam. Zapravo Zijo Mujić je sam sebi nevažan u tom trenu.

Sedmorka u planini

Samo da se spasu ove žene i djeca, misli se. Uz njegovu Begajetu tu je i Hatidža Špiodić sa dječakom Adisom od pet godina i djevojčicom Adisom od dvije godine. Malena Adisa, nervozno pruža ruke od svoje majke Hatidže ka Begajeti i njenom Edi u naručju. Adisa i Edo, zajedno imaju četiri godine. Bebe vršnjaci, koje se i u vremenu zla sporazumijevaju savršenim jezikom znakova, gestikulacija i pogleda-svetim jezikom beba.

Koliko života, koliko ljepote pod ovom šumom, na ovoj strmini, misli se za sebe Zijo. Dvije majke, troje dječice, nerođeno dijete i on.

- A ja, Zijo, kao da ga je čuo maleni rođak Hasib, koji sve vrijeme ide uz Zijada, steže ga za ruku i sa njim hrabro stupa kroz trnje i draču.

Hasib ima 12 godina i u svojim očima je već veliki dječak. Instinktivno osjeća da treba nekako pomoći Ziji u ovom zlu. Drugi dan su u planini i znaju samo jedno, trebaju se iz pravca Luke i Krušev Dola probiti do Srebrenice. U tim selima su bili dva mjeseca. Izbjeglice od četničkog zulumarenja po Sreberenici ostalim mjestima u okolini grada.

Vrijeme im je da se vrate među svoje. Među svoj narod, slobodne Srebrnice tog 27. juna 1992. godine.

Eh, zakašlja se Zijad, valja prvo preći ovu Sušicu, pa onda kroz Podravanje, koje je još u Drugom svjetskom ratu bilo četničko uporište. I opet se povampirilo!


Progonjeni kao zvijeri

Žena mu Begajeta prilazi i daje malog Edu. Trudna je i gubi snagu, a dijete je posve nervozno od gladi. Zijad u naručju stišće Edu, svoju ljubav i snagu ovozemaljsku, dok za ruku drži malenog rođaka Hasiba. Na oku mu je stalno Hatidža i još dvoje djece.

Kakva sedmorka, pomislio bi neko!

Iscrpljena grupa ljudi, taj život u povojima, koji se treba slaviti, taj život koji porađa novi život, dobrotu i ljepotu, luta po šumi nadomak Srebrenice, tako bliske, a tako daleke. Progonjeni kao zvijeri, zbog drugačijeg imena i prezimena. A ljudi su, nisu zvijeri! Ljudi najljudskiji!

Još da je proći Podravanje, misli se Zijad, pa da dušom dahnem. I šta ću ako se Begajeta počne porađati ovdje u šumi, šta ću ako ne bude hrane za djecu, jagode šumske su prošle, a gljiva više i nema. Šta ću...sve misli jedna drugu sustižu i taru, dok Zijad grli svog sinčića, dvogodišnjeg Edu, koji nervozno nogicom u onoj ciciban cipelici udara oca u prsa.

Ti udari su milovanje za Ziju. Jak je njegov sin, preživjeće. I on i ostala djeca i žene u ovom malenom zbjegu, na kraju ili na početku svijeta i svega.

,,Stoj, ko ide", čuo je Zijad glasove iz šume.

I ono šta zna je da su se brzo stvorili tu. U šarolikim uniformama. Arkanovci, "vukovarci", "Beli orlovi", nakakvi policajci, a svi zajedno četnici. Tako su se i sami zvali.

Gleda Zijad onu djecu, gleda dvije žene, svoju trudnu Begajetu i onu drugu Hatidžu. Privija na prsa malenog Edu i jače steže za ruku Hasiba. Svi su ućutali.


Genocid prije genocida

U tom jednom trenu nestalo je sve i stalo je sve. Pod tim suncem na proplanku planine Sušice prema selu Podravanju počeo je pako na zemlji.

Prvo su ih udarali – da, i žene i djecu! Onda su ih četnici  tako krvave potovarili kao vreće krompira u nekakav kamion i odvezli u osnovnu školu u Podravanju. I da, nisu ih ubili odmah. Mučili su ih. Da, i trudnicu i djecu. Onda su ih izveli ispred škole i pokoslili rafalima. Da, i žene i djecu. Njih sedmoro, nesrećnih, što su pokušali do svjetlosti doći.

Jedina krivica im je bila ime i prezime, četniku mrsko. Genocid prije genocida!

Nikada nećemo saznati koliko dugo su im muke trajale.

Ono što znamo je sljedeće-među živima nisu:

Mujić (Bajro) Zijad (1959 – 1992)

Mujić (Mehmed) Begajeta (1965 – 1992)

Mujić (Zijad) Edin (1990 – 1992)

Mujić (Azem) Hasib (1979 -1992)

Špiodić (Alija) Hatidža (1969 – 1992)

Špiodić (Šefik) Adis (1987 – 1992)

Špiodić (Šefik) Adisa (1990 – 1992)

Nisu među živim, ali nisu niti među mrtvim. Zauvijek "nestali", zauvijek između svjetova, za koje nema niti nišana, niti smiraja kostima, niti nade.

Djeca, petoro djece, svijete moj, jedna trudnica, jedna žena i Zijo, čovjek koji se nadao životu, dobroti i ljepoti.

Možda bi se neko i ponadao nečemu, ali već sljedeća grupa Bošnjaka koja je krenula u Srebrenicu na planini Sušici, pored prašnjavog puta, zapazila je rasutu dječiju garderobu i crvenu cipelicu. Da, bile su to crvene cicibanke koji je mali Edo dobio za rođendan od djeda i nene.


Šakali ubijaju i nakon smrti

Crvene cipelice svjedoče o melenom Edi, koji niti drugi rođendan dočekao nije, ali svjedoče i o surovosti čeničkoj. Divljaci su skinuli i opljačkali žene i djecu, možete li to prihavatiti u glavama svojim? Pa su ih onda mučili, pa tek onda ubili. I tijela im kao šakali vukli iz grobnice u grobnicu.

Divlji psi rata su sve ove godine nastavili mučiti preživjele članove porodica, tražeći novac za informaciju o sedmoro ubijenih. Govorilo se da su u masovnoj grobnici na području Podravanja. Ne, nije ih bilo. Prekopana zemlja, svojom prazninom je šutila da su im kosti premještene.

I tako iz godine u godinu-idu i decenije.

Tačno, dobri čovječe, prije 28 godina u dan desilo se zlo, zapravo organizovano ubistvo sedmoro ljudi, treba reći petoro djece, jedne trudnice, mlade majke i jednog odraslog mušarca na čija se pleća prije smrti sručila sva bol ovog svijeta.

Danas, 28 godina poslije nema ubica iza rešetaka, ubice nekažnjeno hodaju tu oko nas i osmjehuju se morbidno, jednako kao što su se tog 27. juna osmjehivali dok su mučili djecu prije egzekucije.

Danas, 28 godina poslije, nema porodice Mujić i Špiodić. Nema svijeta, ni savjesti. Nema grobova, nema utjehe za rodbinu, od koje je dobar dio pobijen nakon toga u srebrerničkom genocidu. Nema ničega...

Par fotografija, nekoliko dokumenata, naša savjest i malena, malena iskra kolja se zove neprebol i nezaborav. Pamćenje, koje nas možda, samo možda dovede do kostiju malene Adse, Adisa, Edina, Hasiba, do nerođenog djeteta u utrobi Hatidže, do Begajete i do Zijada na koncu.

Hoćemo li osim crvene ciciban cipelice kazniti zločince, pronaći žrtve, hoćemo li spasiti i sebe od moralnog propadanja koji nosi zaborav?

Isključivo je do nas.

Da se ne zaboravi!


Izvor: Al Jazeera
Piše: Dragan Bursać
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/pokolj-u-podravanju-tajna-crvene-ciciban-cipelice

[Nesklad]

Kiseljačke ljudske lomače

Tih dana gorjeli su ljudi u kućama, garažama, na smetljištima i stratištima po srednjoj Bosni. Tih vrelih junskih dana izvršen je najjasniji udruženi zločinački poduhvat HVO-a uz asistenciju VRS-a nad nezaštićenim bošnjačkim stanovništvom.

Omer Drkić ima 35 godina. Lijep čovjek u punoj snazi. Gleda oko sebe u polumraku sve ove ljude. Može ih nabrojati dvadesetak. Ima tu i poneko dijete i žena. Sve ih zna. A kako ih i ne bi znao kada su to njegove džematlije iz Han Ploče, nadomak Kiseljaka. Omer je imam Medžlisa Islamske zajednice u Kiseljaku.


Omer u žici i mraku

Gleda Omer sve te ljude, pa se pogledom spusti. Ne vidi svoje ruke, samo ramena. O postojanju dvije Omerove ruke, koje su hranile i branile i voljele suprugu Zinetu i tri sina i koje bi trebale njegovati nerođenu kćerku u Zinetinom stomaku, svjedoči tek strahovita bol, koja se prenosi sve do mozga i udara muteći pamet.

Jer, Omerove ruke su vezane nekom zarđalom žicom iza leđa. On u svom zlu osjeti toplotu krvi svoje kako se slijeva niz šake i zalijeva mu crnim crvenilom zemlju iza leđa.

A zemlja je memljiva.

Tako je to u neizbetoniranoj garaži. Efendija Drkić ne zna mnogo o toj garaži. Uostalom, garaža kao i svaka druga. Nema tu šta da se kaže. Planski socrealistički betonsko-drveni komad udžerice. Čini mu se da je negdje čuo da baš ta garaža pripada njegovom sunarodnjaku Ahmedu Duharkiću.

Omer pokušava da se sjeti datuma. Da, danas je 16. jun 1993. Vrelo ljeto ponad Kiseljaka, a evo već treći dan kako ih ustaše iz HVO-a premještaju iz garaže u garažu. Iz objekta u objekat. U jednoj takvoj se razdvojio od svoja tri sina i trudne supruge. Osjeća kako mu znoj kipi niz vrat i sve se čini da će se stopiti sa onom krvlju iz ranjenih ruku, okovanih rđavom žicom.

Zna Omer da je 13. juna, tri dana ranije, HVO, uz združenu artiljerijsku pripremu Vojske Republike Srpske, sa više od 500 svojih bojovnika ušao u Han Ploču i ostala bošnjačka sela oko Kiseljaka. Zna da je nakon toga uslijedila agonija. Ustaše su ubijale po slobodnoj volji. Koga su stigle. Ranjene, starce, pa i žene i djecu. Preživjele su nakon toga bacale u ovakve trijažne garaže. Na jednu stranu žene i djeca, na drugu vojno sposobni.

Opet, ni Omeru ni ostalim dušama u mraku garaže Ahmeda Duharkića nije jasno zašto među njima ovdje ima i žena i djece.


Garaža za vječnost

"Možda je to dobar znak, možda me poštuju, možda ima nade, prije svega za ove moje džematlije, pa onda i za mene. Neće nas valjda u ovdje garaži...", zaledi se misao u efendiji.

A zna da mora da bude jak pred svojim džematlijama. Ma, mogao je stotinu puta da napusti Kiseljak, ali da ostavi svoje? Ne, to ne može da bude. I ženu i djecu je do posljednjeg dana držao uza se, uz svoj džemat, uz svoje ljude.

Svjetlost poluotvorenih vrata zapara tminu garaže. Promoli se čovjek u maskirnoj uniformi.

"Uh, al' smrdite, balijsku vam majku! šta ćemo s vama?"

Te riječi, surove i strašne, ohrabriše, za divno čudo, Omera. "Ljudi su to, na koncu konaca", pomisli efendija, "nisu zvijeri, dok pričaju sa nama. Samo da nije kakav baš loš i nakaradan čovjek. Samo da nas ne izvode jedno po jedno i ne ubijaju nas kao pse", za sebe će efendija Drkić.

Kao da mu je čuo misli, onaj čovjek u maskirnoj uniformi dobaci masi straha, mesa, krvi i kostiju u garaži: "Ne sekirajte se, balije, nikud vi nećete iz garaže."

"Čudan ton", pomisli Omer, a onda, brže od misli, brže od reakcije, bez ikakve najave, zasvijetliše meci. Kao ose smrtonosne, kao bijesno jato stršljenova ti kuršumi se stopiše sa onih 20 ljudi, sa strahom, zebnjom i smrću.


Ubistva nakon smrti

A nije lako ubiti 20 vezanih ljudi tu u garaži, nadomak Kiseljaka. Ne, trebalo ih je sistematski rešetati nekoliko minuta. Da se cijevi kalašnjikova usijaju i pobijede urlike i samrtni hropac. Na koncu, tog popodneva 16. juna '93. ostalo je mrtvo meso, olovo i barut u zraku.

I Omer-ef. Drkić negdje iznad svih.

Lebdi on i dan-danas tako između svjetova. I to ne samo metaforički nego tijela mu nema. Nije pronađeno da nađe smiraj ovozemaljski.

HVO je napravio najveći masakr poslije Ahmića baš ovdje, u Kiseljaku i okolnim selima. Priča efendije Drkića jedna je od 78 priča neispričanih, priča ubijenih, pa spaljenih muškaraca, žena i djece u periodu od 13. do 16. juna 1993. To je priča o spaljenim mektebima i spaljenoj džamiji u Han Ploči, o 400 ljudi koji su postali logoraši u jednom danu, ekshumiranim obezglavljenim leševima ruku vezanih žicom, nekažnjenom zločinu, zločinu bez odgovornih, jer kako reći da je kazna stigla monstrume kada je za sve ove zločine do sada simbolično osuđen samo jedan zločinac, Miroslav Anić – Firga (ratni komandant voda u Specijalnoj jedinici "Maturice" Hrvatskog vijeća obrane iz Kiseljaka). On je na Sudu Bosne i Hercegovine priznao krivicu i napravio sporazum sa Tužilaštvom.

Ostali? Nema ostalih? Nema monstruma? Nema kazne, ali zločina i te kako ima!


Uklanjanje dokaza

I, da znate, agonija može da traje i u smrti.

Jer, pobijeni nevini ljudi, pobijeni civili svojim tijelima mogu da svjedoče o masakru. I zato je odmah poslije monstruoznog zločinačkog poduhvata komanda HVO-a angažovala posebnu jedinicu, koja je imala za cilj uklanjanje dokaza o zločinu.

Tako su sva tijela poubijanih, a koja nisu izgorjela u spaljenim kućama i garažama, ukopavana u pojedinačne i grupne grobnice ili su definitivno uklonjena sa poprišta zločina.

Vidite, ti monstrumi su prvo ubijali nevine ljude, pa su ih palili, pa su spaljene kosti rastavljali, pa su onako uništene izgorene zemne ostatke naknadno krili, bacali i dodatno rasparčavali.

A nakon toga je nastupila omerta – zavjera šutnje u kojoj komšije Hrvati, svjedoci zločina, ni dan-danas ne odaju lokacije sa posmrtnim ostacima spaljenih Bošnjaka.

Do danas nije pronađen nijedan valjan ostatak DNK koji bi potvrdio identitet Omer-ef. Drkića, imama u džematu Han Ploča u Kiseljaku, kao i njegovih 36 džematlija spaljenih na drugim lokacijama u opštini.

Nema ih!


Mrtvi spaljeni

Tih dana gorjeli su ljudi, živi i ubijeni u kućama, garažama, na smetljištima i stratištima po centralnoj Bosni. Tih vrelih junskih dana izvršen je najjasniji udruženi zločinački poduhvat HVO-a, uz asistenciju VRS-a, nad nezaštićenim bošnjačkim stanovništvom. Tih dana...

Nekažnjeno!

Mnogo godina kasnije hafiz Abdulaziz Drkić, sin ubijenog i spaljenog imama Omera, reći će za Dnevni avaz:

"Taj njegov častan primjer, da nije želio pobjeći od džemata, nekada mi se čini da mi je više pomogao u životu nego što bi mi koristilo da je ostao živ i bio tu fizički s nama. Ali, to Allah najbolje zna. Uvijek iz najtežih situacija i okolnosti čovjek izvuče najviše. Život bez oca bio je težak, ali me tjerao da budem bolji i postižem više".

Ovih dana, uz članove porodica, samo rijetki će se sjetiti strašnog zločina u Kiseljaku. A kako da se sjete kada većina o tome ne zna ništa?

Jednako kao što ne zna ništa o velikom čovjeku Omer-ef. Drkiću, čijih ostataka ni danas, 27 godina poslije, nema. Jednako kao što niko ne zna za vrele junske noći '93. u Kiseljaku i okolini kada su gorjele kuće i garaže sa tijelima ljudi koji su "krivi" jer su se drugačije zvali i na drugi način Bogu molili.

Nama na sramotu!


Izvor: Al Jazeera
Piše: Dragan Bursać
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/kiseljacke-ljudske-lomace

[donabojana]

Jel neku cuo za Dafinice?Jedan od clanova te familije je bio DBovac(Predrag Peja Jokic)

Pripadaju grupi imucnih srba iz centra sarajeva...dovodili su se u vezu sa svakakvim zlocinima a bliski su prijatelji sa Lepi Micom odnosno Przuljem koji je okoreli nacionalista i pripradnik drzavne bezbjednosti..rodjak doticnog je nacelnik u bih policiji takodje..

Svakakva informacija bi bila dobrodosla...

[joksic]

bivsi bezbednjaci...aktivni u politici i i na ratistu bili...

politika gradjasnkog rata u BiH..